Vijenac 756

Kazalište

Woody Allen, Sviraj to ponovno, Sam, red. Tamara Damjanović,
Hnk u Osijeku i Kazalište Virovitica, premijera u Osijeku, 3. veljače

Podvojenost dojma

P iše Alen Biskupović

Sviraj to ponovno, Sam duhovita je i domišljata komedija Woodyja Allena, prvo izvedena na Broadwayu 1969, a onda snimljena i kao film 1972. U središtu radnje nalazi se lik Allana Felixa (Matija Kačan), filmskog kritičara, neurotičnog hipohondra, nebbisha (neodlučan muškarac koji se boji preuzeti inicijativu). Allana je upravo zbog njegovih osobina nedavno napustila supruga Nancy (Sara Lustig). Na rubu živčanog sloma, tražeći utjehu u svom zamišljenom uzoru alfa-mužjaka, Humphreyju Bogartu (Armin Ćatić), hodajućoj ljekarni Allanu u pomoć dolaze prijatelji Linda (Matea Grabić Ćaćić) i Dick Christie (Goran Vučko), pokušavajući mu namjestiti djevojku koja bi mu skrenula misli s Nancy. Svi su pokušaji neuspješni sve dok ne dođe do obrata u kojem na jednu večer Allan završi s Lindom.


Allan proživljava scene u nekakvom paralelnom svemiru, polu-halucinaciji / Snimio Kristijan Cimer  / HNK u Osijeku

Radnja je smještena u jednom scenskom prostoru (Sheron Pimpi Steiner) koji se čini temeljen na umjetnosti apstraktnih ekspresionista poput Franza Klinea i njemačkog ekspresionističkog kazališta 20. stoljeća, koju uspješno nadopunjuje oblikovanje svjetla Luke Matića. Većina scene je u kosim linijama (ormar, zrcalo, sagovi), a pozadina sadrži veliko zrcalo (folija) koje reflektira pomalo iskrivljenu i zamućenu sliku i funkcionira praktično i simbolično. Kostimi Ivane Živković suvremeni su i primjereni, dok je glazba Katarine Ranković izvrsna te pruža potporu radnji, ali i mentalnim stanjima glavnog lika.

Redateljsko-dramaturška (Tamara Damjanović) vizija Allenove komedije temelji se na svojevrsnoj kombinaciji izvorne komedije s filmskom verzijom te jezično-stilskim intervencijama nužnim za funkcioniranje na hrvatskom jeziku. Scene koje Allan proživljava u paralelnom svemiru, poluhalucinaciji, zamišljajući kako mu bivša supruga ima odnose s drugim muškarcima, kako ga Dick obavještava da ostavlja Lindu i brojne druge nalaze se i u izvorniku. No, za razliku od izvornika, u osječkoj verziji te su scene postavljene kao karikature, prenaglašene i često zasnovane na fizičkoj komediji i na tim mjestima predstava pada. Prijelazi su između scena grubi i ostavljaju dojam nedorađenosti, a scenski pokret (Vuk Ognjenović) gotovo cijelog ansambla čudno je uštogljen te se glumci s vremena na vrijeme bore s držanjem ritma.

Sara Lustig (Ilsa, Nancy, Vanessa, go-go-plesačica) i Monika Lanšćak (Sharon, Gina, Mlada intelektualka, Barbara) imaju neočekivane probleme, tihe su i nerazumljive, a u karikaturama ne uspijevaju održati mjeru, iako im ni izvornik ni redateljsko-dramaturška postavka ne olakšavaju posao. Ništa bolji nije ni Goran Vučko, koji je u svojoj ulozi ostavio slab dojam niske energije i stalno jednaka govora. Armin Ćatić u ulozi Humphreyja Bogarta najbolje djeluje gestom i mimikom, no kada govori ima čudan, ironiziran i karikaturalan naglasak koji ne pristaje liku i ulozi.

Svijetlu točku i razlog zbog kojeg se ne radi o posve neuspjeloj predstavi čine Matija Kačan i Matea Grabić Ćaćić. Njih dvoje uspjeli su stvoriti uvjerljive likove koje pratimo sa zanimanjem od početka do kraja. Njegov je Allan neurotičan, smotan i nesiguran, a opet simpatičan lik s čijim se problemima, više-manje, svi možemo poistovjetiti u svijetu brzih sličica, stresa, neokapitalizma, velikih očekivanja, instant-rješenja i brojnih fobija koje iz toga proistječu. Kačanova koncentracija, nepatvorenost, glas i govor, fizičke manifestacije mentalnih problema te brze transformacije su izvrsne. Na jednakoj je razini i Matea Grabić Ćaćić, koja je jasna, uvjerljiva, sigurna i vlada likom ostvarujući i dobar odnos s partnerom, što za druge članove ansambla ne mogu reći. Dojmljive su i njezine transformacije, koje se najbolje vide u scenama kada se u njoj izmjenjuju uloge Dickove supruge, Allanove prijateljice, zbunjene žene koja nosi krivnju i ushićenost zbog prepuštanja osjećajima. Sve u svemu, teško je preporučiti predstavu kao cjelinu, ali zahvaljujući trajanju od sat i pol te kreacijama Matije Kačana i Matee Grabić Ćaćić, ipak nećete požaliti posjet kazalištu.

Vijenac 756

756 - 23. veljače 2023. | Arhiva

Klikni za povratak