Pijesak i kukavica

Učili su nas gledati na sat.

Doduše, na to nas i nije trebalo previše nagovarati, premda smo inače nepogrešivo osjećali kad nam nešto žele utuviti i od toga bježali. Ali sa satom je bilo drukčije: to nas je zanimalo, a za to smo imali dva razloga.

Prvi je taj što smo vjerovali da ćemo, ako i tu vještinu savladamo, biti odrasliji. Jer odrasli su stalno – po nekoliko puta u danu – pitali jedni druge koliko je sati, i činilo se da je odgovor silno važan i da o njemu štošta ovisi, premda mi nismo vidjeli kako. To je bilo onda kad se putovalo, pa je trebalo pravodobno stići na stanicu, ili onda kad se išlo kod doktora, pa se nije smjelo zakasniti. Tako mi i nismo težili samo tome da naučimo gledati na sat, nego smo se trudili i da uvidimo zašto je to važno i kakve sve zagonetne stvari iza toga stoje.

Izvor Pixabay

A drugi razlog bio je u tome što su nam i sami satovi bili zanimljivi. U ono vrijeme – a ono je bilo mnogo sporije i ležernije od ovoga – mjerenju vremena pridavala se silna važnost i zato su i satovi svagda zauzimali istaknuto mjesto. Nekako se činilo: ako se u nekoj obitelji precizno i na vidljiv način mjeri vrijeme, onda je ta obitelj i sama po sebi uredna i vrijedna svake pažnje. Zbog toga su satovi bili postavljeni tako da ih svatko vidi i čuje.

U kuhinji je, recimo, u mnogim kućama bio zidni sat s utezima. Koji put je imao oblik kućice, iz koje je u pravilnim razmacima izlijetala kukavica i glasala se zagonetnim ćurlikanjem. A nas je, naravno, mučilo pitanje kako ta kukavica znade kad treba izaći i koliko puta treba zakukati. Bilo je sasvim jasno da ona nije živa i da nema nikakve pameti, pa kako onda može biti tako točna? Doduše, ona se nalazila unutar sata, u kojem je bilo skriveno i samo vrijeme, ali opet je veza bila zagonetna.

A još je čudnije bilo s onim utezima. Čemu oni zapravo služe? Zašto imaju oblik češera, ili nekakve stilizirane kugle? I zašto ukućani svakoga dana – po mogućnosti uvijek u isto vrijeme – potežu lijevi lančić tako da desni uteg ode sasvim do vrha, a onda se, neznano kako i zašto, polako spušta? K tome, zašto se to događa samo kod nekih satova, dok kod drugih izostaje? Bili su, recimo, sobni zidni satovi, u staklu, i u njima je bila zlatna (vjerovali smo da je baš zlatna) šetalica koja se micala lijevo i desno. Te je satove trebalo navijati ključem koji je ležao u dnu kutije, ali nije bilo jasno u kakvoj je vezi to navijanje s micanjem one šetalice. Uvjetuje li jedno drugo, pomiče li šetalica sat, ili i nju pomiče onaj feder što ga napinjemo navijanjem? Sve je to bilo tajanstveno, pa se zato nismo nimalo začudili kad smo otkrili da je i samo gledanje na sat silno složen i zahtjevan posao. Jer tu su stvari jednom bile onakve kakvima se i na prvi pogled čini, ali su drugi put bile i sasvim drukčije.

Koliko je samo napora potrebno da se razumije odnos između velike i male kazaljke, koliko treba mozganja da se shvati zašto se jedna kreće brzo, a druga sporo i zašto je mala važnija od velike! A da se i ne govori o brojkama: broj dva, na primjer, jednom znači dva sata, a drugi put znači deset minuta, dok broj devet jednom znači petnaest minuta (petnaest do dva), dok drugi put znači devet. A još je gore to što sve to nije nimalo logično, nego to treba popamtiti: još bi nekako išlo kad bi dva značilo jednom dva, a drugi put dvadeset, a kad bi devet jednom bilo devet, a drugi put devetnaest. Ali ne: ako nam treba dvadeset minuta, onda moramo čekati da kazaljka dođe do četiri, a ako nam treba devetnaest, onda moramo gledati i minute, a ne samo sate.

A tek kad smo na radiju čuli da je, recimo, devetnaest sati, to nas je gotovo bacilo u očaj. Jer, sasvim se lijepo vidjelo da na brojčaniku – koji se otmjenije zvao ciferblat – postoji samo dvanaest brojaka i nijedna više, pa otkud onda odjednom devetnaest? To je bilo utoliko čudnije što smo dobro znali da odrasli – predvečer, kad na radiju kažu da je devetnaest sati – ako ih pitate koje je doba, odlučno odgovaraju da je sedam. A neću ni spominjati ono računanje na četvrti, koje je tada bilo uobičajeno. Ako biste pitali koliko je sati, rekli bi vam da je frtalj šest ili tri frtalja sedam, pa si vi onda mislite, pogotovo kad znate da je kod onoga prvog mala kazaljka na tri, a kod drugoga da je na devet? Pa o čemu se tu onda radi, i zašto je potrebno toliko komplicirati da bi se znalo kada treba stići na kolodvor ili u koliko smo sati zakazani kod doktora?

Sporo je to išlo i nije bilo lako, pa kad smo jednom ipak uspjeli pohvatati konce, još nam je dugo ostao osjećaj nelagode i strah da ćemo pogriješiti. Zato smo nervozno reagirali kad je došlo ono pomicanje satova na ljetno vrijeme (koje se, čujem, sad želi ukinuti), a bili smo oduševljeni kad su se pojavili satovi koji nemaju kazaljki, nego samo brojke, za sate i za minute, pa se sve odmah jasno vidi, pa čak i onda kad je devetnaest sati, jer na njima doista piše devetnaest i ne treba ništa preračunavati. Doduše, nije tu bilo nikakvih frtalja, pa biste na pitanje koliko je sati rekli da je dva i četrdeset i šest, ali to je bila manja nevolja.

Ukratko, s vremenom smo nekako savladali cijelu tu stvar, i bili smo mirni, pa donekle i ponosni na sebe. Ali, to je trajalo kratko vrijeme, jer došao je trenutak kad su nam u školi pokazali pješčani sat. Gledali smo onaj pijesak kako curi i uspoređivali smo rezultat s rezultatom pravoga sata. I uvijek je bilo isto: tri minute! A to nas je opet bacilo u brigu: još se moglo pristati na to da je u onom zagonetnom satnom mehanizmu skriven neki tehnički trik koji čini da kukavica u pravi čas izađe iz kućice, ali klepsidra je bila staklena, vidjelo se da je to samo pijesak, pa kako onda on zna što su to tri minute?