O bogatstvu jednog naroda

U Trebarjevu Desnom 11. lipnja 1868. rođen je Antun Radić, pomalo zaboravljen stariji brat Stjepana Radića, jedno od jedanaestero djece obitelji Radić. Antun je bio onaj kolokvijalni đak iz priča naših starih koji je hodao četrdesetak minuta preko brda i dola do škole u nekoliko kilometara udaljenoj Martinskoj Vesi. U zagrebačkoj Gornjogradskoj klasičnoj gimnaziji predavali su mu neki od velikana hrvatske kulture poput Vjekoslava Klaića i Ivana Broza. Poslije će se kao doktor s Filozofskog fakulteta vratiti poučavati djecu na „Veliku gimnaziju“ u Zagrebu nakon niza insceniranih sukoba s vlastima.

Vilmu Vidulović, svoju buduću ženu, učiteljicu, upoznao je kao upravitelj gradskoga ženskog liceja u Varaždinu. Ljubav je ona razlika koja odvaja Radića od Mažuranića te je simbolično i neka metafizička opasnost za ideju „razumnog progresa“ predstavljenu u dihotomiji romantizam – nihilizam. Usporedimo dva zapisa, prvo Mažuranićev poznati politički citat: „Između sluge i gospodara, roba i gospodina nema jednakosti, nema slobode, nema bratimstva. Nema blagoslova, nego prokletstvo.“ Potom i Radićevu političku izjavu: „Ljubav jedina može zajaziti jaz među gospodom i narodom!“ Razlika duha je očita!

Odnos mađarske vlasti prema Radićima uvjetovali su Antunovo uključivanje u politiku i zastupanje ideja južnoslavenstva. Ulogu u tome zasigurno je imalo i njegovo neumorno proučavanje i baštinjenje narodne kulture, za prikupljanje koje je napisao i priručnik. U tom ideološkom kontekstu treba promatrati napade koje donosi karlovačko Svjetlo: „Danas nevriede ni lule duhana takovi politici a la Radić. … Program g. Radića nije nov. Stare su to kajde, vrlo stare i već nitko im necieni melodiju. Nitko se ne obazire na nju. Doći će vrieme, te će g. Radić doživiti razočaranje baš s one strane, za koju misli, da joj treba ponudit liepu jabuku.“ Incident o kojem je riječ u navodu odnosi se na šestomjesečno utamničenje Stjepana Radića 1902, ne zato što je branio radnju srpskog građanina, na koju je rulja razjarena velikosrpskim napisima usmjerila svoj bijes, već zato što je „taj poznati Srbo-Hrvat“ pokušao preusmjeriti bijes rulje na Mađarsku i njezine zastave na željeznici,  kao zloguko proročanstvo ispunjeno 26 godina poslije pucnjevima Puniše Račića u beogradskoj skupštini.

Nakon izgona iz prosvjetne branše, uz etnografski rad kroz strukture Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, kao „otac etnografije“ u Hrvata, Antun Radić bavi se izdavaštvom „lista hrvatskomu seljaku za razgovor i nauk“ koji je nazvao Dom. U godinama izlaženja lista Radić je razvijao političku i društvenu samosvijest seljaka, a nakon pet godina tog procesa osnovao je s bratom poznatu Hrvatsku pučku seljačku stranku.

Antun Radić isprva je bio pravaš, ali je poslije napustio tu stranku u ime seljačkog pokreta. Istina je bila da je Antun bio miroljubiviji, staloženiji od dvojice braće, ali je čak i Stjepan upravo tada postao mirotvorac i više se nikada nije zauzimao za pobunu ili revoluciju. „Naše dijeljenje, naša nesloga, postoji samo zato jer ih izvana uzdržavaju i jačaju.“ Osam godina, koje je obilježio književni sukob mladih i starih, proveo je radeći kao tajnik Matice hrvatske. U svojim srednjim tridesetim godinama Antun je pripadao starima, koje su predvodili Đuro Arnold i Radićev nekadašnji profesor na Gornjogradskoj gimnaziji Vjekoslav Klaić. Posljedica sukoba jest osnivanje Matičina časopisa Glas Matice hrvatske.

Antun Radić bio je, s bratom Stjepanom, idejni začetnik Hrvatske pučke seljačke stranke, koja se postupno probijala do pozornice. Uspjehu HPSS-a najviše je kumovalo naknadno ukidanje izbornog cenzusa i proširivanje izbornog prava, koje je sada zahvatilo više seljaka nego prije. Antun je dohvaćao saborsku klupu od 1910. do 1913. Njegov brat Stjepan nadmašit će ga i nadići u političkom smislu, iako postoje glasovi koji kažu da je sa smrću Antuna Radića stranka izgubila glavnog ideološkog pokretača i jasan politički smjer.

Sve to vrijeme braća Radić žive u relativnoj oskudici čekajući honorare od svojih pisanja i rada. Ratna zbivanja Prvoga velikog rata i posljedično zatvaranje novina i prestanak rada političkih stranaka značila su da su braća izgubila većinu izvora prihoda. Boležljiv, ranjiv, siromašan, zbog bolesti nije unovačen u vojsku, Antun Radić umire 10. veljače 1919. Stjepana je vijest dočekala u tamnici u koju su ga bacile nove vlasti Kraljevine SHS, a vizije brata baćuške morile su ga noćima 1919. i 1920. godine. Vilmi, Antunovoj velikoj ljubavi, nove vlasti nisu odobrile mirovinu te je na izdani nalog o deložaciji, 6. srpnja 1919, otišla na Antunov grob na Mirogoju te tamo ispila otrov. „Znaj: pakao drugo nije, / nego gdi se gnizdo vije, / ot sužanstva vele teška / i sinčira prevelika!“

U Etnografskom muzeju u Zagrebu do 26. veljače može se razgledati gostujuća izložba koja se trudi sačuvati Antunu Radiću mjesto koje je i zaslužio iskrenim radom u kolektivnoj hrvatskoj memoriji.