Novo ruho Biletićeve poezije

Poezija Borisa Domagoja Biletića, vrsna i višestruko nagrađivana pjesnika, esejista, kritičara, književnog znanstvenika i urednika, izrazito je raznovrsna. U njezinu višedesetljetnom razvoju mijenjao se karakter nekih važnih poetičkih odrednica kao što su pjesmovni subjekt, stilska faktura, odnos prema poetskim suvremenicima i tradiciji pa čak i način pisanja o dubinskim opsesivnim temama. Biletićev poetički spektar neki od naših najistaknutijih književnih kritičara opisali su vrlo široko. I to – od poezije s primjesama tekstualizma i metajezičnosti do značenjski zamućenih i izrazno reduciranih načina pisanja (hermetističkog), od palimpsestnog pjesništva na fonu različitih kulturnih tradicija do pjesama koje se znatnije odnose na obiteljske, društvene i toposne referencije, od amorozno-erotičke motivike i mediteranskog osjećanja svijeta do fune(b)ralizma, tanatosa i ktonijske (pod)svijesti, od subjekta kao buntovnika protiv društveno-političkih konvencija do onog uronjena u egzistencijalno-metafizičko stajanje pred krhotinama tradicije, rasutim svijetom i Bogom ponad njega u postmoderniziranoj inačici drevnoga čakavskog subjekta.

Sav taj poetički spektar najbolje se može vidjeti u trima knjigama izabranih pjesama koje su Biletiću dosad objavljene u Hrvatskoj. Dok su u dosadašnjima koje su priredili Milorad Stojević pa Alida Bremer (Imam riječ, 2006, i Vatrene kugle i monolozi pod križem, 2007), prevladavao kronološki poredak pjesama, u Biletićevoj novoj knjizi izabranih pjesama pod naslovom Hvatanje zraka pjesme su grupirane u prvome redu po tematskim, motivskim i oblikovnim sličnostima. Priređivač knjige Miroslav Mićanović izabrao je pjesme iz Biletićevih dosadašnjih izvornih zbirki i okupio ih u sedam ciklusa naslovljenih uglavnom po pojedinim autorovim stihovima – Doseći baš ono tamo na vrhu, Kamo se god okrenuo, Čisti umor, Kristali dobrih namjera, Opiši me kako pišem Bilbao, Sve oko naših riječi i Uspon. Riječ je o ciklusima koji unutar sebe okupljaju i supostavljaju pjesme iz vremenski udaljenih razdoblja Biletićeve poezije. Te su pjesme često i poetički raznovrsne, a nije ih uvijek jednostavno ni tematsko-motivski povezati međusobno i s naslovom ciklusa. Čitatelju se to lapidarno objašnjava u Mićanovićevu opsežnom pogovoru knjizi, u kojem se nadahnuto i lucidno proniče poetozofija Biletićeve poezije. „Izbor sam slagao iz sadašnjosti Biletićeve poezije i vraćao je njezinu ne tako udaljenu početku, tražio sam ono što je u njoj slično, što je povezuje, ali, naravno, i po čemu se njegove pjesme (knjige) međusobno razlikuju.“

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2021.

„Hvatanje“ nespoznatljive stvarnosti pjesništvom

Ono što je pak prednost ovakva koncipiranja Biletićevih izabranih pjesama jest neprestano suočavanje sa spomenutom poetičkom raznovrsnošću tog opusa, njegovom teškom kritičkom opisivošću, ali i – što je znatno važnije – izrazitom poticajnošću za senzibilnije čitatelje poezije. Približno u tome smislu mogao bi se tumačiti i naslov knjige Hvatanje zraka kao Mićanovićevo pogovorno, esejističko, subjektivno „hvatanje“ neuhvatljivoga pjesničkog „zraka“, ali i kao Biletićevo „hvatanje“ nespoznatljive stvarnosti pjesništvom. Takvo „hvatanje“ osobito je intenzivno u prvome ciklusu knjige, naslovljenu Doseći baš ono tamo na vrhu, koji sadrži samo četiri pjesme. To su recentniji Biletićevi tekstovi koji se uvelike oslanjaju na isječke iz života, osobito onoga lokalnog, pulskog i istarskog, kao i na izrazna i sadržajna poigravanja raznim, autoru posebno važnim, kulturnim referencijama (Martin Luther King, Zvane Črnja, Federico Fellini). U tim se pjesmama Biletić približava mimetičkom, sintagmatskom, narativnom stilu, s mnogo opisanih detalja, primjerice pulskog urbanog ambijenta, a posebnu izražajnost daje jezična, idiolekatska, kolokvijalna karakterizacija glasova koji se pojavljuju u pjesmama („a ovo ti je njemačko-hrvatski / iz četrdeset četvrte, šamšalović / bio s nama na blajburgu kod nekih / i vratili ga mi, nadživjele knjige ljude; / joj, gospođo profesor, nemojte / pred malim!; hmdaaa oprostite;“).

Poetičku raznovrsnost drugog ciklusa uvelike pak ilustrira sam naslov – Kamo se god okrenuo. Riječ je o opsežnu ciklusu od gotovo pedeset stranica koji sadrži pjesme široko shvaćena mediteranskog senzibiliteta, intelektualističkog urbaniteta, suprotstavljanja „crvenom“ totalitarizmu i njegovim derivatima, zatim pjesme sa znatnijim udjelom autobiografizama, one s naglašenijom intimističkom pa i hermetističkom liričnošću, kao i one koje čakavskim izrazom evociraju osobne, društvene, nacionalne, literarne i poetsko-ludističke sadržaje. Kao i u predmetnotematskom sloju, te su pjesme izrazito raznovrsne i u onom formalnom i diskursnom. Tu ćemo naći pjesme koje imaju karakter okcidentalne inačice haikua, drugih poetskih minijatura i postmodernog soneta, tekstove modernističke rapsodičnosti i reinterpretacije raznih čakavskih diskursa, sve do palimpsestnih struktura složene citatnosti i kolokvijalnih invektiva na autoru mrske stvarnosne fenomene.

A treći ciklus pod naslovom Čisti umor ipak je znatno homogeniji – sastoji se od dvadesetak haikua. Oni, kao što i priliči toj izvorno japanskoj pjesničkoj formi, fiksiraju singularna stanja koja ipak aludiraju i na općenitija značenja, a bez preciznijih naznaka stvarnosnog konteksta. Dakako, kako je to već zapazio Milorad Stojević, „Biletićev haiku ima više tipičnih hermetističkih značajki negoli u ostaloj njegovoj poeziji. Ovdje je europski redukcionizam sapet jedino japanskom trostihovnom formom, ne toliko i duhom“. Uglavnom, Biletićev intelektualizam nadmašuje neposrednost haikua iako to često čini upravo haikuovskom slikovitošću, doduše drukčije kombiniranom i metaforiziranom, kao i uporabom figura dikcije kao što su asonanca i aliteracija („Ždral, žamor i žal: / U čitanju Znakova / Zatravljeni par“).

Raznoliki emotivni
koloriti

U četvrtom ciklusu Kristali dobrih namjera prevladavaju pjesme obilježene nutarnjim raspoloženjima i razmišljanjima lirskog subjekta, suptilnim ili odrješitim reakcijama na okolinu te uvelike slobodnim asocijativnim tijekovima i raznim emotivnim koloritima. U tim pjesmama, opet oblikovno i diskursno raznolikima, možda se najbolje vidi Biletićev intelektualni i emotivni habitus; njegovo tekuće, svakodnevno približavanje i suprotstavljanje okolnome svijetu; njegove ljubavi, naklonosti i idiosinkrazije. U predmetnotematskom sloju, koji je pak uvelike metaforički prerađen pa i „zamućen“, dominiraju sadržaji kao što su ljubav prema ženama, ništavilo koje ostaje iza rata, suživot poraća, osobna hrvanja s (bes)mislom, obiteljski motivi i uspomene.

A u petom ciklusu Opiši me kako pišem Bilbao okupljene su vjerojatno najliričnije Biletićeve pjesme, i to u smislu izrazito tankoćutna izražavanja prolaznosti, vremenskih i duševnih mijena, nutarnjeg svijeta evocirana objektivnim korelatima u kojima prevladavaju slike prirode i omekšana urbaniteta, ponekad nalik traklovskoj izražajnosti, motivici i ugođajnosti. Pjesme su to nešto mirnijega tona, uvezanijih vizualnih kombinacija s apstraktnijim leksikom te, najčešće, stihičkog ustroja (bez razdvajanja teksta na strofe), što pridonosi njihovoj smirenijoj slikovitosti i refleksivnosti.

U predzadnjem ciklusu Sve oko naših riječi Biletićev lirizam oslanja se i na neke avangardističke strategije, u prvome redu nadrealističke pa i ekspresionističke. Uglavnom, u tim je pjesmama još veći udjel posve slobodne asocijativnosti, neobične slikovitosti, oniričnosti, čak i povremenog alogizma („Jedna ptica zamiriše iz tvoje dojke i pada / kako divlje i glatko leti nebeski madež u snijeg / drugi parkovi pjevaju / druge boje sviraju / ljuljačke bi rekle ne! ne! ne! / uto buknu baklje ili šetači optočeni krikom“). A na prisutnost nadahnuća nadrealističke i ekspresionističke provenijencije mogle bi upozoriti i pjesme posvećene Radovanu Ivšiću i Georgu Traklu, paradigmatskim protagonistima spomenutih tendencija u prošlostoljetnom pjesništvu. Dakako, i u takvim, sadržajno izrazito razlomljenim, pjesmama pojavljuju se naznake određenih tema kao što su ljubav, eros, ništavilo, san, egzistencijalna tjeskoba, obiteljski odnosi, djetinjstvo, smrt. No „krpice“ tih tema kao da se zrcale u nekom raspuklom zrcalu, fragmentarno i iz različitih perspektiva, ali s intenzivnim i sugestivnim simboličkim odjecima te gotovo psihoanalitičke dubine.

Fluidi slobodne asocijativnosti

U zadnjem pak ciklusu pod naslovom Uspon nalazi se dvanaest pjesama različitih poetičkih naglasaka. Dominiraju tekstovi ekonomičnog stila, hermetističke i haikuovske pokraćenosti, urbanih i prirodnih atmosfera i pejzaža te iskaznog subjekta koji se ne pokazuje izravno, već kombinacijama slika i pojmova koje upotrebljava. U većini tih pjesama stvara se fluidni ugođaj slobodne asocijativnosti u kojoj se sjedinjuju mediteranska slikovitost, nutarnji duševni pokreti, gotovo onirička maštovitost i povremeno nastojanje da se pjesma značenjski poveže sa stvarnosnim referencijama (usponi prema Kaštelu u Puli, Tiber, Firenca, Arno) i književnom intertekstualnošću (trubadur Guilhem i „vrijeme nove slatkoće“).

Premda izabrane pjesme Hvatanje zraka sadrže dosad već „uglavnom objavljivanu poeziju“, kako kaže Mićanović, priređivač je na neki način uspio napraviti novu knjigu Biletićeva pjesništva. U odnosu na prethodne knjige njegovih izabranih pjesama novost je i autorova vrsna čakavska poezija u kojoj rimuje urbanost, palimpsestnost, kolokvijalnost i arhaiku. Pjesme iz različitih razdoblja u Hvatanju zraka izvučene su iz konteksta svojih izvornih zbirki pjesama i presložene u cikluse koji naglašavaju sličnosti i razlike, poetičku heterogenost te glavne poetozofske i oblikovne naglaske tih tekstova. Time je zapravo Biletićeva poezija posadašnjena u smislu da nam se sinkrono nude svi njezini kronološki slojevi i poetičke tendencije, da taj izbor prikuplja, kako ističe Mićanović, „njezino prošlo i sadašnje vrijeme, koje se za ovu priliku čita i očitava u suvremenosti, za koju bismo, dvojeći je li savršena, pouzdano mogli reći da joj je rasulo nosiva stvarnosna i simbolična odrednica“. A to „očitavanje u suvremenosti“ pokazuje da se najveći dio Biletićeva opusa i danas jednako intenzivno hrva sa stvarnosnim i simboličkim rasulom kao i u prijašnjim desetljećima u kojima je nastajao, da je autoru autentičnost, oporost, uvjerljivost i pjesnička vrijednost tog hrvanja daleko preča od svake poetičke pomodnosti i bilo koje vrste jeftine dopadljivosti.