Nepokolebljivost i u posljednjem romanu

Čitatelji se možda najbolje mogu pridobiti napetom i intrigantnom pričom, a ako u njoj ima i ljubavnih zavrzlama, krug će zadovoljnih vjerojatno biti još veći. Dakako da pojam čitatelja nije monolitan, odnosno ne može se govoriti o tome što čitatelji generalno vole ili ne vole. Eventualno bi se moglo govoriti o sklonostima određenih skupina čitatelja, a vjerojatno je najpametnije promatrati svakog čitatelja pojedinačno. Koliko čitatelja, toliko i preferencija: neki vole u književnosti pronaći intelektualne podražaje, neki inovativne stilske postupke, neki subverzivne teme, neki napete fabule itd. No, koliko god potraživanja od književnosti bila raznorodna, najveći broj čitatelja u njoj, čini se, ipak traži zanimljivu priču i zapravo sama sebe. Sve to znala je Marija Jurić Zagorka, kojoj 150. obljetnicu rođenja slavimo ove godine. Okrugle obljetnice ove godine slavi i Jadranka, njezin posljednji roman: 80. obljetnicu početka izlaženja u nastavcima u Novoj Hrvatskoj pod naslovom Neznano čudo Zagreba (1943) te 70. obljetnicu prvog integralnog knjižnog izdanja (1953), kada je i dobio današnji naslov.

Posljedni Zagorkin roman
prvi je put objavljen 1953.

Rodonačelnica hrvatske popularne književnosti

Mnogi su osporavali vrijednost Zagorkinih književnih djela. Nekima je smetalo to što je žena, pogotovo u prvim desetljećima 20. stoljeća kada se javila prvim romanima, jer što žena uopće ima pisati, mjesto joj je u kuhinji. U to vrijeme nekima je smetalo i to što tematizira domoljublje jer su Hrvatsku htjeli pomađariti, germanizirati i što sve ne. No, ako izuzmemo takve sasvim promašene izvanknjiževne razloge, mnogo zabuna oko Zagorkinih književnih djela nastalo je i poslije zbog, nazovimo ih, metodoloških razloga.

Naime, za razliku od defabulariziranih i intelektualistički intoniranih djela njezinih utjecajnih suvremenika, Zagorkina su djela sadržavala razgranate i uzbudljive fabule, uz širok inventar postupaka i tema karakterističnih za ono što se nazivalo zabavnom, lakom, trivijalnom... književnošću, kao što su ljubavne spletke, zločini, vratolomne avanture, tajne... Drugim riječima, Zagorka je svojim djelima ponudila drukčiji diskurs od utjecajnih suvremenika pa je bila marginalizirana. No sve to nije smetalo čitateljima i gledateljima, koji su objeručke prihvaćali njezine romane i drame. Time su Zagorkina djela stvorila prvi veliki jaz između kritike i čitatelja u nas – prvi su je žestoko osporavali, a drugi jednakom žestinom obožavali. Po tome, ali i po poetičkim obilježjima, Zagorka je rodonačelnica onoga što danas zovemo popularnom književnošću u nas.

Genij povijesno-popularnih romana

Iako je pisala i kriminalističke (Kneginja iz Petrinjske ulice, Tozuki), znanstvenofantastične (Crveni ocean) te autobiografske (Kamen na cesti) romane, kao i one s radnjom smještenom u suvremenost (Roblje, Vladko Šaretić, Mala revolucionarka), glavninu Zagorkina opusa čine povijesno-popularni romani, odnosno povijesne romanse. Prvi od njih bila je Grička vještica, slijedili su Kći Lotrščaka, Republikanci, Plameni inkvizitori, Gordana, Vitez slavonske ravni i drugi, da bi sve završilo Jadrankom.

Posljednji Zagorkin roman uopće sadrži sva obilježja poznata iz Zagorkinih ranijih povijesnih romana. Radnja je smještena u krizno vrijeme hrvatske prošlosti kako bi se uspostavile analogije sa sličnom krizom u suvremenosti. Pritom se pojavljuje napetost između domaćeg i stranog, odnosno domoljublja i izdaje, što uključuje i politički kontekst. Obavezna sastavnica Zagorkinih povijesnih romana jest i ljubavni zaplet, koji je usko povezan s političkim ili društvenim kontekstom. Romani redovito sadrže i feministički sloj, odnosno zalaganje za ravnopravnost žena u različitim kontekstima (ljubavnom, obiteljskom, društvenom, radnom, političkom). Sve to zaodjenuto je u raskošne fabule, ustrojene nizanjem sekvenci koje neprestano stvaraju mikrozaplete, da bi se svi oni, kao i svi fabularni pritoci, pri kraju romana slili u neočekivan megarasplet i najčešće sretan kraj.

Pohvala tzv. malim ljudima

Nakon što su raniji Zagorkini povijesni romani obuhvaćali razdoblje od srednjovjekovlja do 18. stoljeća, radnju svojeg posljednjeg romana Zagorka je smjestila u noviju povijest, točnije u suton tzv. Bachova apsolutizma. Kao dio Habsburške Monarhije Hrvatska je u to vrijeme (1852–1858) bila žrtva agresivnog austrijskog centralizma: „Strašno je kod nas. Nemamo Sabora ni pravog bana, Jelačić mora slušati kao kakav pisar. Tko bi to mislio nakon onih krasnih ilirskih dana kad se hrvatski klicalo i pjevalo po ulicama. Danas ne smije nitko ni pisnuti hrvatskim jezikom od habsburških bajuneta!“ Tako je stanje u Hrvatskoj komentirala služavka Matilda Zlatarić, kada je dočekala svojeg nekadašnjeg gojenca Vjerana Keglevića, koji se nakon osamnaest godina vratio iz Beča u Zagreb.

Keglevićev povratak u Zagreb uzbunio je austrijske vlasti, koje se žele domoći njegovih tajnih spisa o tobožnjoj zlatnoj žili na Medvednici. Tako jedna fabulativna linija prati Keglevićevo neprestano izmicanje austrijskim vlastima, dok druga prati napore siromašne zagrebačke djevojke, naslovne junakinje Jadranke Marušić, da se izbori za vlastitu egzistenciju i ljubavnu sreću. Bezrezervno se zalažući za svoje domoljubne i općeljudske ideale, oboje se više puta nalaze pred sigurnom smrću. Bježeći pred progoniteljima iz Zagreba u Zagorje, a potom i u Švicarsku, Vjeran se gotovo utapa, pokušaju ga otrovati, visi na rubu ledenjaka... Jadranku, „lijepu crnku sa zelenomodrim očima“, pohotni je pak bečki barun oteo i zatočio, pala je u grobnicu... No uvijek ih spasi netko od vjernih prijatelja ili prst sudbine.

Tijekom romana pojavljuje se, dakle, velik broj gotovo bezizlaznih opasnosti za protagoniste, kao i velik broj još nevjerojatnijih spašavanja, što čitatelja drži u napetosti. Neprestano se pojavljuje i nada u njihovu ljubavnu sreću, no uvijek je netko ili nešto prekine. Štoviše, stvara se nekoliko ljubavnih trokuta, pa i četverokuta. S obzirom na brojne mikrozaplete, u romanu se pojavljuje i velik broj likova, počevši od seljaka i služinčadi, preko hrvatske, bečke i švicarske aristokracije, do kardinala Jurja Haulika i sama ministra Bacha. Pritom se, kao što je vidljivo, pojavljuju autentične povijesne ličnosti, ali i izmišljeni likovi, od kojih neki djeluju fantastično, poput „bijelog fratra“ koji kao duh tumara Gornjim gradom ili neobičnog učenjaka koji istražuje Medvednicu. Osim iznimaka, poput Haulika i Vjeranove zaštitnice, grofice Julije Oršić, autoričine simpatije uglavnom pripadaju tzv. malim, običnim ljudima, među kojima prednjači Keglevićev vjerni prijatelj, skromni, ali snažni i pošteni Zagorac Videk Zlatarić, preko kojeg je Zagorka odala veliku pohvalu Zagorju i zagorskom čovjeku. No, koliko god bile usložnjene, sve te fabulativne linije i epizode vješto se isprepleću, naglašavajući tri temeljne Zagorkine opsesije: domoljublje, socijalnu jednakost i feminističku angažiranost.

Još jedna nepokolebljiva junakinja

Što se domoljublja tiče, protagonisti te dio aristokracije i pučana bezrezervni su protivnici austrijskog nametnika koji guši hrvatsku samobitnost. Tako npr. đaci, među kojima se ističu Đuro Deželić i Ivša Tkalčić, u gimnaziji odbijaju govoriti njemački, a građani pod krinkom „bijelih fratara“ održavaju tajne urotničke sastanke. Najdalje je otišao sam Keglević koji, zatočen, ravno u oči zloglasnom austrijskom apsolutistu poručuje: „Ekselencijo, dopustite da vas podsjetim: na naš mali narod udarala su velika carstva i veliki narodi, počam od Avara, Tatara, franačkog i turskog carstva, svi su ti veliki nestali, raspali se, a mi mali još smo tu. Pa ćemo još doživjeti i slom vaše velike habsburške carevine, a mi mali živjet ćemo dalje!“

Uz domoljublje, kod Jadranke i Vjerana izražen je i osjećaj za socijalnu pravednost, što se manifestira nadilaženjem još uvijek stroge društvene stratifikacije na aristokraciju i građanstvo, odnosno na bogate i siromašne: „Ljudi danas stvaraju vrijednosti samo po naslovu, položaju, posjedu, po svemu onome što čovjek može steći i nepoštenim i okrutnim i nedostojnim zaslugama. Protiv toga se buni sva moja duša. Buni se i bunit će se do smrti“, životni je Jadrankin credo. Jednako kao što se bori protiv stratifikacije ljudi po podrijetlu i imovinskom statusu, bori se i protiv rodne stratifikacije, odnosno protiv patrijarhalnog sustava koji ženi kao sigurnu egzistenciju jedino nudi brak, tj. ovisnost o muškarcu. Unatoč tome što bi joj prihvaćanje bračnih ponuda iz aristokratskih krugova osiguralo lagodan život, Jadranka ih sve odbija, uključujući čak i ponudu muškarca kojeg voli: „Ja sam građanka, zanatlija, i to ostajem jer ne bih mogla biti sretna ni u kojem gospodskom društvu koje me ne može osjetiti ravnopravnom sebi.“

Je li Jadranka pronašla muškarca koji je ispunio sva tri preduvjeta – domoljubni, socijalni i feministički – i ostvarila punu ljubavnu i životnu sreću, ostavit ću čitateljima da otkriju sami. No jedno je sigurno – Jadranka je još jedna u nizu Zagorkinih junakinja koja je ne pitajući za cijenu rušila društvene i sve druge barijere. U tom je smislu Zagorka i u posljednjem romanu ostala vjerna temeljnim idealima, napisavši još jednu uzbudljivu priču u kojoj su uživali i uživat će brojni čitatelji.