Mozaično amorozna proza

O prozi Strah od konja (2015) Diane Rosandić Živković bilo je već riječi. Prisjećam se i naslova O ljubavi, rastancima i smrti (2019). Autorica je zaokupljena naslovima i oni nas uvjeravaju da je njezina mašta čarolija domišljenih postojanja i književnih vizija. U prozi Zidoder (2018) u ogledu objavljenu u Vijencu (2019) autorica komunicira svojom osebujnom literarnošću i smišlja mehanizme dijaloga pa nas ti verbalni dometi, uz postojanje spisateljske energije, uvjeravaju da autorica uživa u pisanju, da dosljedno živi život priče. U autobiografskom završetku trilogije Moj Moza(i)k 3, objavljenu 2022. u digitalnoj formi, objedinjeni su proza, poezija, kolaž, mozaik, glazba i igrokaz.

Završetak trilogije, kojemu su prethodili Moj moza(i)k 1 i 2 (2003. i 2006) objavljen je 2022. kao videospot

Najnovija proza Moj moza(i)k, zamišljena kao trilogija, mozaično je amorozna naracija obrubljena ljubavnom fikcijom. Ako očekujemo neku imaginativnu katarzu, i to će se naći. Naime, narativni proces promišlja i zamišlja neka pustolovna predviđanja. Dakle, neočekivani, ali uvjerljivi auspicij predviđenih avantira koje služe ljubavi: „Kad se već pomirila s time kako je samo odbačeni odgrizak jabuke i ništa više, odjednom je koštica počela bubriti na toplom zemljištu. (...) Ruke je istezala prema toplim zrakama, ali onako prekratke, uvijek su stajale u debeloj sjeni hladovine, dok ih nije, bez straha od primljive hladnoće, ugrijao jedan poseban čovjek.“

I tako nas Dianin Moza(i)k vodi tom „posebnom čovjeku“. On izlazi iz skrbi, žrtvovanja i mozaično amoroznih zbivanja. Njegovo je simbolično ime Keramičar i on ostaje u sferi avanturističkih, poluautobiografskih dogodovština. Primjer za to je mukotrpno penjanje trsatskim stubama koje bi trebalo donijeti zdravlje Keramičaru: „Krenula je nespretno se gegajući kao pingvin na sklisku ledu. Oštra ju je bol opterećenim koljenima prisilila zastati i još jednom preispitati čvrstu odluku, ali osjećajući kako nema povratka u uspravni hod sve dok na koljenima ne dođe do vrha.“

Ta poluautobiografska žudnja za ljubavlju, to traženje istinskih emocija koje pomažu živjeti, ukomponirano je u svijet svakodnevice, u globalno mahnitanje koje odnosi ravnotežu, a ostavlja tjeskobu. U tom slaganju i preslagivanju osmišljenih vizija, splet i rasplet na neki je način privremen i čitatelju se čini da bi se to pustolovno putešestvije moglo nastaviti. Na primjer, vrtoglava epizoda u gotovo raspojasanu traženju zdravlja od vidovnjaka i nadriliječnika za „posebnog čovjeka“, Rosarija. To su svojevrsne narativne igrice na relaciji Bugarska (Plovdiv), Sarajevo, Međugorje, uz obvezatni ironijski odmak. Pa tko pobijedi. Iako se čini da je pobijedila autorica, njezina žudnja  za ljubavlju, smrt se pojavljuje u svoj svojoj neminovnosti, jer, kako bi rekla autorica, život je stubičast.

Nakon svih životnih trivijalnosti i besmislenih pokušaja da se osmisli prihvatljiva životna paradigma, usprkos metafizičkom lutanju i nedoumici, autorica završava svoju trilogiju, svoju  mozaično amoroznu prozu iskrenim, uvjerljivim uzdahom: „A tko će mene danas voljeti?“