Mitska mjesta muškog identiteta

Splitsko Hrvatsko narodno kazalište izvelo je prvu ovogodišnju premijeru – dramu Žaba Dubravka Mihanovića u režiji Aide Bukvić i s Trpimirom Jurkićem, Elvisom Bošnjakom, Goranom Markovićem i Donatom Zekom u ulogama četiri muškarca koji se na Badnjak neke neimenovane, ali svakako suvremene, godine nađu u brijačnici, tom mitskom mjestu muškog identiteta, koje za svega nešto više od sat vremena trajanja predstave postane mjesto sukoba, razumijevanja i oprosta.

Svjedočimo drami koja i dalje dijeli svijet na “muški” i “ženski” / Snimio Matko Biljak

Vlasnik brijačnice Zeko (Jurkić) odlučan je u namjeri da dokaže mlađem bratu Toniju (Bošnjak) kako je krajnje vrijeme da promijeni život. Toni je dobio otkaz i dane provodi ili u brijačnici ili u kockarnici, skrivajući sramotu od supruge i kćeri. Grga (Marković) treći je član muškog kvarteta, lokalni taksist koji vodi donekle uredan život, ali tijekom dana otkriva da već godinu i pol „sjedi na dvije stolice“ te je u vezi s mlađom djevojkom. Ni Zeko ne vodi sređen život – na njega su se, čini se, natovarile sve traume koje muškarac može zamisliti. Ratovao je u Domovinskom ratu, a ipak nakon ratnih godina doživljava najteže udarce kad mu pogine dijete, a supruga ga napusti. Teme koje Mihanović otvara poprilično su maskuline; sve su to mjesta nesigurnosti muškarca u patrijarhalnom društvu u kojem mu pripada uloga lovca, borca i zaštitnika. U kontekstu tabuizacije teme muškog mentalnog zdravlja, drama poput Žabe otvara prostore novih čitanja muških likova, ali ipak ostavlja otvorenim pitanje – koliko je osuvremenjen tekst star gotovo dvadeset godina?

Promišljati o muškom mentalnom zdravlju u 2023. godini svakako bi trebao biti otvoreniji proces koji će uključivati i muškarce koji vode „uredan“ život, kao i one koji ne upadaju u stroge heteronormativne kalupe shvaćanja muškog identiteta. Iako redateljica navodi prisutnost ženskih likova u ulozi „korektiva muške stvarnosti“ u drami, čini mi se važnim uočiti u kakvim se kontekstima pojavljuju žene u Žabi. One su supruge ili bivše supruge, aktualne ili potencijalne ljubavnice, djevojke i kćeri, pri čemu tek posljednja kategorija izaziva nešto nalik nježnosti među protagonistima. Žene nisu nikakav korektiv, osim ako korektivom ne smatrate nešto poput dosadne učiteljice koja vas podsjeća koliko ste zalutali s „ispravnog puta“. One su ovdje putokazi koji usmjeravaju na ispravnu muškost. Onu u kojoj je muškarac suprug, otac, radnik.

Drama i dalje dijeli svijet na „muški“ i „ženski“. Jasne su nam bol i frustracija bivšeg branitelja, makar deklarativno, jasno je da težina obveza nekad pritisne muškarca, da ga odgovornost „hranitelja obitelji“ nerijetko stjera u kut. Svjesni smo da je kod muškaraca prisutnija smrt od suicida nego kod žena, a i dalje ih, čini se, ne možemo odvojiti od „ispravnih“, muževnih zadataka, kojih neispunjavanje nerijetko vodi u fatalni rasplet situacije. Čak i lik Mladića (Zeko), jedini kod kojega ne vidimo terete gurnute ispod površine, upada u te obrasce spominjući ovlaš djevojku koja ga čeka te se tako lik zbunjenoga bivšeg studenta Filozofskog fakulteta ovdje otkriva kao propuštena prilika da se oslikaju manje vidljivi obrasci u kojima se muški identitet izražava.

Iako bi se drama Žabe mogla okarakterizirati onom „ne možeš pomoći osobi koja si sama ne želi pomoći“, i u toj je postavci najuspješnija, ipak pada pri analizi muškog identiteta. Glumački i više nego korektna, ali bez iznenađenja u izvedbama, predstava cilja na opća mjesta društva, svete točke koje se ne smiju preispitivati. Jedini iskorak pri osuvremenjivanju drame koji nudi splitska predstava jest smještanje vremena i prostora radnje u sadašnji Split, ali taj se postupak ogleda tek u jeziku. Bilo bi svakako zanimljivo pogledati neko novo čitanje Male noćne molitve (kako je drami podnaslov), koje bi uključilo muškarce iz cijelog spektra imaginarne muškosti i pokazalo da i trideset godina mirnodopskog razdoblja također ubire muške žrtve.