Kapitalno jezikoslovno djelo

Gramatika španjolskog jezika Marka Kapovića, objavljena u izdanju Matice hrvatske, apsolutni je novitet na području učenja, studiranja i analiziranja španjolskog jezika u Hrvatskoj. Usporediti se može jedino s Gramatikom španjolskog jezika Vojmira Vinje iz 1962, budući da se nitko treći nije uhvatio u koštac sa zadatkom tolikih razmjera.

Cilj je ovog djela da hrvatskom čitateljstvu ponudi detaljan uvid u španjolsku gramatiku vodeći se problematikom i pitanjima s kojima bi se svaki govornik hrvatskog jezika mogao susresti polazeći od jezičnih zakonitosti vlastitog jezika. Dok Vinjina gramatika, kapitalno djelo svojeg vremena, uspoređuje gramatiku triju romanskih jezika i očekuje osnovno lingvističko poznavanje francuskog i talijanskog jezika kako bi se omogućilo razumijevanje dotad nedovoljno poznata i neproučavana španjolskog jezika studentima u Hrvatskoj, Kapovićeva gramatika polazi od logike govornika hrvatskog jezika i od onoga što on podrazumijeva, navodeći čitatelja da tu logiku preispita i sagleda stvari iz drukčije perspektive. Ona na jednostavan način približava svaki gramatički segment čitatelju i time se pretvara u neizostavan alat svakog znanstvenika, profesora, studenta, ali i učenika španjolskog jezika. Upravo ta široka namjena, kao i činjenica da nikad ništa slično nije napravljeno u Hrvatskoj, čini tu gramatiku toliko posebnom i više nego dobrodošlom.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2022.

Marko Kapović zaposlen je na Odsjeku za hispanistiku i iberske studije Sveučilišta u Zadru, gdje kao docent predaje lingvističke i gramatičke kolegije te time godinama postupno i iz prve ruke stvara sliku o problemima s kojima se studenti susreću pri učenju španjolskog kao stranog jezika. Iskustvo koje stječe dovodi ga do spoznaje da je ovakvo djelo za pojedince koji su danas zainteresirani za španjolski jezik nužno.

Čak 1100 stranica

Gramatika španjolskog jezika Marka Kapovića na svojih gotovo 1100 stranica obuhvaća tri velike cjeline: Fonetiku i fonologiju, Morfologiju i Sintaksu (uz dodatna poglavlja o simbolima i kraticama te opsežnu bibliografiju). Slijed poglavlja je logičan, počinje od glasova i izgovora, preko oblika i tvorbe riječi do uporabe svih oblika i sklapanja rečenica, no ono što ovu gramatiku razlikuje od nekih opsežnih gramatičkih opusa tendencija je da se izbjegnu detaljni povijesni opisi, etimologija i lingvističke polemike koje bi mogle otvoriti dodatna pitanja skrećući pozornost s onog što joj je primarni cilj, a to je razumijevanje i usvajanje španjolskog jezika. Gramatika je ponajprije deskriptivne, a ne normativne prirode, kako bi se čitatelju prikazale one uobičajene, česte, svakodnevne inačice i time olakšalo razumijevanje jezika u kontekstu.

Cjelina koja se bavi fonetikom i fonologijom započinje uvodom o važnosti tih dviju disciplina pri učenju bilo kojeg stranog jezika kako ne bi došlo do nesporazuma, odnosno kako bi se izbjeglo ostavljanje neželjenog dojma na sugovornika, do čega može doći pogreškom u izgovoru ili pisanju. Sama cjelina podijeljena je na pet poglavlja: Uvodne napomene, Fonemi španjolskog jezika, Slog, Naglasak i Osnove španjolskog pravopisa. Iako je španjolski jezik sve popularniji i sve prisutniji u medijima, učenici i studenti španjolskog jezika u Hrvatskoj još nisu dovoljno okruženi izvornim govornicima španjolskog jezika ili živim jezikom samim po sebi da bi izgovor i pravopis usvajali s lakoćom. Upravo iz tog razloga ta je cjelina ključna pri stvaranju temelja za učenje i razumijevanje španjolskog jezika. Iako učenicima španjolskog naglasci, ali i organizacija vokala u slogove koja je prijeko potrebna za svladavanje pravila o naglašavanju, nerijetko stvaraju poteškoće, važno je naglasiti da je bilježenje grafičkog naglaska u španjolskom jeziku relativno jednostavno jer postoji svega nekoliko pravila koja je potrebno slijediti. U hrvatskom je jeziku nemoguće znati kako koju riječ naglasiti s obzirom na pisani oblik same riječi te je strancima mnogo teže savladati taj aspekt učenja jezika. Ovo poglavlje na savršeno jednostavan način objašnjava kako u španjolskom primijeniti ta pravila bez kompliciranja i nepotrebna nazivlja koje nalazimo u drugim gramatikama.

Druga cjelina bavi se morfologijom španjolskog jezika, oblicima i tvorbom različitih vrsta riječi. Podijeljena je na dvanaest poglavlja: Imenice, Pridjevi, Zamjenice, Član, Brojevi, Glagoli, Prilozi, Prijedlozi, Veznici, Usklici, Tvorba riječi i Komparativne konstrukcije. Važnost te cjeline nije potrebno posebno isticati, no pristup čitatelju hvale je vrijedan. Bilo kojem učeniku ili studentu španjolskog jezika teško je pratiti gramatiku španjolskog jezika namijenjenu stranom tržištu, čak i one najvrednije gramatike čije autorstvo potpisuje RAE (Španjolska kraljevska akademija).

Kvaliteta Kapovićeve gramatike vidljiva je u pristupu učeniku s hrvatskoga govornog područja. Uz tisuće primjera iz svakodnevnog života, gramatika nudi objašnjenja osnovnih načela vrsta riječi uspoređujući ih s onim u hrvatskom jeziku, na taj način stvarajući aha-efekt te tako olakšava povezivanje i usvajanje jezika. Mogli bismo istaknuti pristup osobnim zamjenicama u funkciji direktnog i indirektnog objekta, usvajanje kojih svima koji uče španjolski kao strani jezik, kao i nastavnicima koji ga podučavaju, stvara poprilične poteškoće. Logično je i nužno doskočiti tom problemu povezujući te rečenične funkcije s hrvatskim padežima. Slična stvar može se primijetiti u dijelu koji se bavi brojevima. Naizgled djeluje očito da se brojevi veći od jedan slažu s imenicama u množini, što je slučaj u španjolskom jeziku, no kako hrvatski jezik tako ne funkcionira, logika nije dovoljna pomoć pri usvajanju stranog jezika. Karakteristika našega materinskog jezika da imenica koja se javlja nakon bilo kojeg broja koji završava na neku od brojki od jedan do četiri (102, 403, 1021 itd.) neće biti u množini, zaista je neobična, ali i zbunjujući faktor prilikom učenja stranog jezika koji tu karakteristiku ne posjeduje. Autor je to detaljno razradio i upozorio na sve poteškoće koje hrvatski jezik, kao materinski, može uzrokovati i prikazao kako je potrebno preispitati vlastitu logiku i ono što govornici hrvatskog jezika podrazumijevaju. To je samo jedan primjer koji potvrđuje da je hrvatskom čitateljstvu, današnjim studentima hispanistike, nastavnicima i učenicima španjolskog jezika, deskriptivna gramatika takva kalibra bila nužna. Poveznica s materinskim ključna je u usvajanju stranog jezika.

Najopsežnija je cjelina ona koja se bavi sintaksom španjolskog jezika. Podijeljena je na dvanaest poglavlja: Uporaba prezenta, Uporaba prošlih vremena, Uporaba futura i kondicionala, Kontrastivna uporaba konjunktiva i indikativa, Upravni i neupravni govor i slaganje vremena, Uporaba infinitivnih glagolskih oblika, Španjolski ekvivalenti hrvatskog glagola biti: ser i estar, Glagoli kojima se izražava promjena, Glagolske perifraze, Uporaba člana, Uporaba prepozicije a s direktnim objektom i Slaganje rečeničnih elemenata. Sintaksa je dio gramatike koji proučava ustroj i funkcije gramatičkih konstrukcija, odnosno jedinica većih od riječi, i stoga je najkompliciranija ali i neizostavna komponenta u učenju stranog jezika. Kako bi ušao u srž materije i jasno naznačio uporabu dosad obrađenih vrsta riječi, Kapović je svaki od spomenutih dijelova dodatno podijelio na desetke manjih cjelina. Valja naglasiti da upravo taj dio jezičnog sustava učenicima i studentima španjolskog jezika stvara najviše poteškoća. Svako poglavlje detaljno razrađuje građu, krećući s osnovnim i razumljivijim primjerima ka kompleksnijima, pri čemu se polazi, kao i u prethodnim cjelinama, od svojstava hrvatskog jezika. Dapače, to je u ovom poglavlju polazišna točka za razumijevanje španjolske sintakse. Kao što i sam autor navodi, prošla vremena, uporaba konjunktiva i glagola ser i estar najveći su problemi španjolske sintakse za govornika hrvatskog jezika. Pogrešno bi bilo reći da je riječ o elementima koji su govorniku hrvatskog jezika konceptualno nepoznati, no svakako se radi o elementima koji su složeniji i drukčijim metodama postižu isto značenje. Naime, dok se u hrvatskom jeziku u svakodnevnom govoru obično koriste dva prošla vremena (perfekt i pluskvamperfekt), govornici španjolskog jezika koriste četiri (perfekt, aorist, imperfekt i pluskvamperfekt). Ako se uzme u obzir da je uporaba pluskvamperfekta u obama jezicima slična, razvidno je da će onda hrvatski perfekt obuhvatiti tri španjolska prošla vremena, a time govorniku hrvatskog jezika stvoriti i poteškoće u razumijevanju razlika između njih. Autor uz mnoštvo primjera objašnjava prirodu tih razlika, naglašavajući pritom da kompleksnost prošlih vremena ne znači da na španjolskom jeziku postoje značenja koja se mogu izraziti, a na hrvatskom ne mogu, već da oba jezika mogu izraziti sve što im je potrebno, ali na bitno drukčiji način. Autor osvještava čitatelja da ono što se u španjolskom jeziku izražava različitim vremenima hrvatski jezik postiže uporabom različitog vida glagola, prefikasa i sufikasa i slično. Takva su objašnjenja ono što se ne može naći u raznim gramatikama španjolskog jezika španjolskih izdavača, zbog čega je doprinos ove gramatike nemjerljiv. Govorniku hrvatskog jezika nemoguće je objasniti sintaksu španjolskog jezika a da se ne povuku paralele takva tipa.

Autorovo pojašnjavanje elemenata koji u hrvatskom jeziku uopće ne postoje, kao što je uporaba člana, ili uporaba konjunktiva, također je za svaku pohvalu. Konjunktivu se pristupilo u prvom redu objašnjavajući što je to glagolski način, zatim tumačeći etimologiju riječi indikativ i konjunktiv, nakon čega je razjašnjena i povezanost etimologije s uporabom, tj. elementima i situacijama koji uvjetuju pojavljivanje tog glagolskog načina. Uporabom tablica, podcrtavanjem, masnim slovima i prijevodima pokušalo se čitatelju na najpregledniji način pojasniti tu zahtjevnu gramatičku cjelinu, pa ne čudi da je upravo njoj posvećeno dvjestotinjak stranica gramatike.

Specifikumi španjolske gramatike

Iako je svako poglavlje iznimno važno, ono koje se bavi španjolskim ekvivalentima hrvatskog glagola biti itekako je zanimljivo. Kako autor navodi, radi se o jednoj od najznačajnijih posebnosti španjolske gramatike, a njezino usvajanje govornicima hrvatskog jezika iznimno je složeno i zahtjevno. Nemogućnost svođenja te kompleksnosti na nekoliko jednostavnih pravila to i dodatno otežava. Njegova gramatika, kaže autor, pokušava predstaviti kontrastivnu uporabu glagola ser i estar sistematično, koristeći se različitim sintaktičkim i semantičkim kriterijima, polazeći od najjednostavnijih primjera u kojima je razlika velika i lako uočljiva te postupno uvodeći složenije detalje. Autor odstupa od pravila koja se javljaju u većini gramatičkih priručnika, predstavljajući dublju distinkciju tih dvaju glagola i objašnjavajući kako površno pristupanje toj problematici može biti kontraproduktivno i navesti čitatelja na krivi trag te onemogućiti razumijevanje. Pokušava govornika hrvatskog jezika navesti na razmišljanje i pojasniti logiku španjolskog jezika, koja ne mora uvijek djelovati logično, izbjegavajući fokus na strogo određena pravila. Kako i sam navodi, u gramatici nudi nekoliko različitih kriterija koji bi mogli pomoći pri izboru jednog ili drugog glagola u specifičnoj situaciji. Takav pristup drukčiji je od dosad viđenih i profesorima španjolskog jezika daje širu sliku o tome kako im pristupiti u nastavi dodatno nijansirajući već postojeća pravila. Učenici i studenti španjolskog jezika na sličan će način moći nadograđivati i nadopunjavati osnove s kompleksnijim objašnjenjima jednostavno slijedeći poglavlje za poglavljem.

Ova gramatika nije samo nit vodilja svima onima koji žele upoznati, naučiti i savladati španjolski jezik, već svakako može poslužiti kao priručnik nastavnicima koji podučavaju španjolski kao strani jezik na svim razinama. Povezivanje s hrvatskom gramatikom na sustavan način, potkrijepljen tisućama lako shvatljivih primjera, u rasponu od osnovnih do kompliciranijih, uvelike olakšava posao onima koji godinama pokušavaju španjolski približiti svojim učenicima. Objašnjenja mogu poslužiti kao osnova za nastavu, a primjeri kao neiscrpan izvor zadataka na kojima se temelje nastavne aktivnosti prijeko potrebne za usvajanje stranog jezika. Gramatika je istovremeno i znanstvenog i didaktičkog karaktera, ne razmeće se fusnotama i teško shvatljivim lingvističkim vokabularom koji bi čitatelju dodatno zakomplicirao usvajanje pojedinih elemenata. Naprotiv, njezina široka namjena očituje se u pristupačnim, konkretnim i primjenjivim primjerima, logičnom slijedu poglavlja i komparativnom pristupu s materinskim jezikom.

Nedvojbeno, Gramatika španjolskog jezika Marka Kapovića najvažnije je i najsustavnije djelo koje se bavi španjolskim jezikom i jezikoslovljem otkada se taj jezik počeo predavati na hrvatskim sveučilištima. Ako već nije, postat će sastavni dio svake školske ili sveučilišne knjižnice, svake učionice, svake radne sobe učenika, studenta ili nastavnika španjolskog jezika.