Kako je Gubec postao brend

Tko je najveći i najpopularniji među hrvatskim velikanima? To se pitanje često postavlja u Hrvatskoj, osobito u prigodama važnih nacionalnih obljetnica, pa se organiziraju različiti izbori, glasovanja i istraživanja, po uzoru na druge države koje su imale velike nacionalne ankete na prijelazu stoljeća. Posljednje ozbiljno istraživanje o toj temi, koje su proveli Večernji list i vodeća hrvatska agencija za odnose s javnošću Millenium promocija uoči ulaska Hrvatske u Europsku Uniju 2013, pokazalo je da hrvatski građani najvećima smatraju znanstvenike Nikolu Teslu i Ruđera Boškovića.

Stoljetna konstanta
u javnom mnijenju

Uz njih su visoko bili rangirani i književnici Miroslav Krleža, August Šenoa, Ivana Brlić-Mažuranić, Marko Marulić, Antun Gustav Matoš i Tin Ujević. Istraživanje je pokazalo da u narodu upečatljivo živi i uspomena na hrvatskog blaženika i mučenika Alojzija Stepinca. A među vrhunskim Hrvatima sjajno stoje i političari Stjepan Radić i Franjo Tuđman, pa – vjerovali ili ne – i Josip Broz Tito. Ban Jelačić, kralj Tomislav, Nikola Šubić Zrinski i „otac domovine“ Ante Starčević, kao i u brojnim drugim istraživanjima, i u ovom su bili visoko rangirani, baš kao i svjetski istraživač Marko Polo, slavni kipar Ivan Meštrović te izumitelji Slavoljub Penkala i Faust Vrančić.

Spomenik Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici kipara Antuna Augustinčića / Snimio Boris ŠČitar / PIXSELL

Istraživanja koja su provedena ranije u prvi su plan izbacivala neka druga imena ili je poredak bio drukčiji, jer su i velikani i njihova popularnost podložni trendovima. Tako je primjerice prema Nacionalovu istraživanju iz 2000. pobjednik bio Tito. Ipak postoje i neke konstante u svim tim istraživanjima, bez obzira na trendove te političke i društvene okolnosti. Jedna od tih konstanti posljednjih desetljeća pa i stoljeća je kralj Tomislav, rekorder po broju glavnih ulica i trgova diljem zemlje. Njegova pojavnost redovito izaziva emocije kod hrvatskih ljudi i potiče nacionalni ponos. Posebno je važna bila ona velika 1000. obljetnica hrvatskog kraljevstva, koja je svečano proslavljena diljem domovine 1925. te prvog hrvatskog kralja pozicionirala na spomen-pločama, ali i srcima ljudi. Ni komunistima poslije nije smetao, za razliku od primjerice bana Jelačića, čiji je spomenik uklonjen sa središnjeg zagrebačkog trga.

Iako se danas ne može mjeriti po popularnosti s kraljem Tomislavom, takvu stoljetnu konstantu prisutnosti u javnom mnijenju ima i Matija Gubec, rekorder po ukupnom broju ulica koje su nazvane po njemu. Tako je bilo u bivšoj Jugoslaviji, a navodno je tako ostalo i u Hrvatskoj. Za Tomislava je lako pretpostaviti razloge popularnosti, jer je ipak riječ o prvom poznatom kralju nekog naroda. Pritom je, navodno, bio silan, poštovan i uspješan. No čak ni slavni kralj, čiju ćemo obljetnicu (nadam se svečano) obilježiti ponovno 2025, kad slavimo 1100. obljetnicu hrvatskog kraljevstva, nije postao takav brend u hrvatskoj javnosti kao što je to uspjelo Gupcu. Barem ako je suditi po prisutnosti u hrvatskoj popularnoj kulturi.

Prikaz Seljačke bune postala je turistička atrakcija Stubice i Hrvatskog zagorja / Snimio Luka Stanzl / PIXSELL

Zvijezda popularne kulture…

Sve je započelo još u drugoj polovici 19. stoljeća, kad je Mirko Bogović 1859. objavio dramski tekst Matija Gubec – kralj seljački, a 1878. August Šenoa napisao jedan od svojih najpoznatijih i po mnogima najbolji hrvatski roman u tom stoljeću, Seljačku bunu. Malo je poznato da je Croatia film daleke 1917. snimio film o Matiji Gupcu, ali je vrpca oštećena i izgubljena… Zlatno doba popularizacije Matije Gupca i Seljačke bune započelo je šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad se 1966. navršila četiristota obljetnica. A sve se odvijalo u duhu Krležina promišljanja da je buna bila narodna borba za slobodu, socijalnu pravdu i društvenu jednakost, što je savršeno odgovaralo suhu socijalističkog vremena. Tako mu je u Gornjoj Stubici hrvatski kipar Antun Augustinčić podigao velebni spomenik i izgrađen je muzejski kompleks. A nakon mnogobrojnih kazališnih uprizorenja Seljačke bune (što amaterskih, što profesionalnih), velikan je dobio i svoju rock-operu, što je bilo prilično avangardno za to doba. Naime, njemu je posvećena i prva hrvatska rock-opera autora Ivice Krajača, Karla Metikoša i Miljenka Prohaske. Priča o Gupcu pretvorena u operu bio je u to doba šok za zagrebačku kulturnu javnost, pa je HNK odbio ugostiti produkciju bojeći se da na taj način ne degradira mit o seljačkom vođi. No Gubec-beg je polučio nevjerojatan uspjeh pa je umjetnicima sve bilo oprošteno. S današnje točke gledišta čini nam se nepojmljivo da te 1975. Josipa Lisac u Lisinskom izvodi veličanstveno Ave Maria. Mnogi su već tada u toj rock-operi, koja je isticala buntovništvo i borbu protiv nepravde, vidjeli simbol prkosa Hrvata protiv stanja u Jugoslaviji, nakon sloma Hrvatskog proljeća. Uz umjetničku kvalitetu, možda je i to bio jedan od razloga njezine iznimne popularnosti. U produkciji kazališta Komedija imala je nevjerojatnih 212 izvedbi, a gledalo ju je gotovo pola milijuna gledatelja.

Gupca je u filmu Vatroslava Mimice
iz 1975. utjelovio Fabijan Šovagović

… u gotovo svim umjetnostima

Paralelno s operom, Gubec je dobio i film, što je hrvatski raritet, a globalna praksa ako želite popularizirati nekog velikana. Naime, za razliku od Hrvatske, čije Ministarstvo kulture i HAVC očito ne zanimaju ekranizacije života naših velikana i njihovih književnih djela, u drugim državama to je obično prioritet nacionalne kinematografije. Tako po razini ulaganja u takve filmove obično možete procijeniti važnost pojedine nacionalne ikone. No kad bi prema tom kriteriju netko analizirao hrvatsku praksu, mogao bi zaključiti da je uistinu Matija Gubec među najvećima. Naime, on je stvarno jedan od rijetkih sretnika među hrvatskim velikanima (pored Tesle, Marina Držića i odnedavno Hektorovića), čiji je život pretočen i u ozbiljan film. Riječ je o dugometražnom igranom filmu Seljačka buna, A. D. 1573, snimljenu 1975, čiji je redatelj i scenarist bio Vatroslav Mimica. Gupca je utjelovio Fabijan Šovagović, a film je ovjenčan priznanjima na pulskom, kanskom i saopaulskom filmskom festivalu, te nizom odličnih recenzija.

U 20. stoljeću Gubec je postao čak i junak u stripovima, ali i drugim segmentima kreativne industrije. Možemo slobodno reći da je bio tema svih mogućih umjetnosti, osim valjda baleta. O njemu su organizirana natjecanja po školama. Djeca su crtala i zamišljala njegov lik. Iz povijesti je ušao u svakodnevicu. Analiziramo li sva ta nastojanja kroz prizmu suvremenoga procesa osobnog brendiranja, možemo zaključiti da su korišteni svi danas poznati alati i strategije, emocionalne i racionalne komponente, kako bi se stvorila bezvremenska ikona. I zato s pravom možemo reći da je Gubec postao prvi uistinu „izbrendiran“ hrvatski velikan. Nikada nije ni u jednog drugog hrvatskog velikana uloženo toliko truda, energije i kreativnosti. Iznimka je autoritarni jugoslavenski predsjednik i komunistički vođa Tito, od kojeg su za života stvorili brend, u mnogočemu nadahnuti njegovim zemljakom iz Hrvatskog zagorja.

Razlozi takve Gupčeve popularnosti u kulturi očito leže u njegovoj hrabrosti i nesebičnosti, idealizmu i odlučnosti, mučeništvu za ideale, borbi malog čovjeka protiv moćnog tuđinca za svoja prava. Podsjetimo, Gubec je bio pučki tribun i nacionalni junak, koji je pokrenuo Seljačku bunu u Hrvatskoj i Sloveniji protiv bezakonja tadašnjeg plemstva. Prije bune bio je kmet na imanju zloglasnog Franje Tahija. U kratku vremenu pokazao se kao sposoban organizator i nadahnjujući vođa. Vodio je seljačku vojsku u presudnoj bitci protiv plemića kod Stubičkih Toplica 9. veljače 1573. Nakon što su seljaci poraženi, Gubec je uhićen i odveden u Zagreb, gdje je na Markovu trgu javno mučen i okrunjen krunom od usijana željeza (kao „seljački kralj“). Odmah nakon smrti ušao je u legendu i postao jedan od najvećih i osobito inspirativnih hrvatskih povijesnih likova, simbol borbe protiv potlačenosti, izrabljivanja i nepravde, čiji su lik vješto koristile različite vlasti i ideologije u mobilizaciji naroda.

Krsto Hegedušić, Bitka kod Stubice, detalj

Primjerice u vrijeme socijalizma smatran je revolucionarom i predvodnikom obespravljenih u nasilnom rušenju starog i stvaranju novog poretka. Zato je i Josipu Brozu Titu bio nadahnuće, a sretna je okolnost bila da je riječ o njegovu zemljaku Zagorcu pa mu je time bio bliži i vjerojatno draži. Zato je za svoj kabinet u Beogradu naručio poznatu sliku Bitka kod Stubice Krste Hegedušića. Slika je službeno bila dar Vlade socijalističke Hrvatske tadašnjoj Jugoslaviji. Nalazila se u njegovu radnom kabinetu, odmah iza njegovih leđa, pa je bila vrlo uočljiva kad god je davao intervjue i primao strane državnike. Upravo je tu sliku kao simbol Titove sklonosti umjetnosti, ali i simbolike u opremanju kabineta, posebno istaknula Ana Panić, kustosica Muzeja istorije Jugoslavije, govoreći o velikoj izložbi Zbirka slika druga predsednika 2012. za srbijanski Danas: „Sama slika može biti simbol cijele priče o uređenju rezidencije, jer se vidi koliko se pažljivo vodilo računa o svakom detalju i koliko je baš ta scena, kao historijska, izabrana jer se u njoj vidi ta paralela između Matije Gupca kao vođe Seljačke bune i Broza kao vođe naroda i narodnosti Jugoslavije. Taj motiv se ponavlja kao motiv borbe za ravnopravnost, klasnu jednakost i oslanja se na romansiranu priču Matije Gupca.“

Predvodnik obespravljenih, simbol pravde i ljudskog dostojanstva

Dakle, Titu je Gubec bio idealan uzor, a u doba socijalizma prikazivao se kao borac protiv mrska kapitalističkog neprijatelja, koji izrabljuje malog čovjeka. Ali nije to bila originalna Titova ideja. I Hrvatska seljačka stranka, predvođena Radićem, bila je inspirirana seljačkim vođom. Smatrali su se nasljedovateljima Seljačke bune i držali su Gupca simbolom pravde i ljudskog dostojanstva. U glasilima su redovito podsjećali na baštinu Seljačke bune i popularizirali Matiju Gupca, a nakon Radićeve smrti 1928. stranka ga je uspoređivala s Gupcem. Čak su i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pokušavali pronaći poveznice između ustaškog pokreta i Gupčeve misije, opisujuću pobunu seljaka kao pokušaj borbe za ostvarenje nacionalnih prava te ističući zagorskog junaka kao oličenje moralnosti, reda i zagovaratelja društvene harmonije. Uslijedili su komunisti koji su iskoristili Matiju kao revolucionara, ali i simbol potlačenoga hrvatskog seljaštva, što je bila snažna motivacija u borbi za socijalnu pravdu. S jedne strane poslužio je kao primjer socijalne revolucije, a s druge su isticali narodnooslobodilački karakter bune, odnosno borbu protiv stranih tlačitelja, čime su privlačili seljake u svoje redove. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je jedna četa komunističkih dragovoljaca u Španjolskom građanskom ratu nosila ime Matije Gupca. U svakom slučaju doba komunizma bilo je pogodno doba za sve ideje vezane uz Gupčevo veličanje, jasno kroz prizmu socijalističke ideologije. Zahvaljujući tomu nastala su spomenuta popularna djela u kulturi. Srećom, popularizacije seljačkoga kralja prihvatili su se profesionalci, kojima je istinski bilo stalo do umjetnosti, a ne do ideologije, pa su tako nastala bezvremenska djela poput kultne opere Gubec-beg ili spomenutog filma.

Gubec-brend

S raspadom Jugoslavije i stvaranjem samostalne Hrvatske, Gubec je zadržao svoje mjesto u kolektivnoj memoriji, ali je izgubio tu simboličku moć. Likovi revolucionara postali su out. Čak i stranke s lijevim predznakom udaljile su se od socijalne priče zagorskih seljaka. Ipak, Gubec je odveć jak hrvatski brend da bi bio zaboravljen. Dapače, u novim okolnostima postao je turistička atrakcija, kao i cijeli Gupčev kraj. Ondje je oživljena kostimirana bitka kod Stubice, koja se odvija uz mnoštvo posjetitelja svake veljače, a tako je bilo i ove godine. Redovito se organiziraju turističke ture i školski izleti, a zahvaljujući uspomeni na Seljačku bunu ima koristi cijelo Zagorje. Zanimljivo je da je i u nova demokratska vremena ostao inspiracija i popularnoj kulturi. Primjerice, grupa Legen, koja je vješto spajala elemente tradicijske glazbe sa suvremenim glazbenim izričajem, 2000. objavila je album Seljačka buna. Umjesto slavljenja hrabrosti zagorskih seljaka njihova je oštrica bila usmjerena prema nepoštenoj privatizaciji devedesetih i gušenju sloboda. Mijenjaju se društvena uređenja i vlasti, ali tegobe malog čovjeka ostaju.

Iako se ovih dana navršilo 450 godina od gušenja u krvi Seljačke bune, uspomena na Matiju Gupca, odnosno Ambroza, kako mu je bilo pravo ime, zvanog Beg (ta su vremena obilježena ratovima s Turcima pa i turskim utjecajima) još je itekako živa i izaziva emocije. To uspijeva samo brendovima među velikanima, bilo onima koji su za života junaštvom ili mudrošću zadužili svoj narod ili onima koje su stručnjaci naknadno učinili ikonama. Kod Gupca se očito poklopilo oboje, iako je nedvojbeno bilo i zaslužnijih u hrvatskoj povijesti od kojih je trebalo stvoriti nacionalne brendove. A kad je mogao Gubec dobiti mjesto u hrvatskoj popularnoj kulturi, pored Zrinskog, zašto to ne bi mogli i drugi koji čekaju svoj red? Nije problem u njima, već u nama i našoj (ne)zahvalnosti te nedostatku kreativnosti.