Hrvatska solidarna s Turskom i Sirijom

Tursku i Siriju pogodio je razoran potres 6. veljače ove godine. S epicentrom u južnoj i jugoistočnoj Turskoj te zapadnoj Siriji, te s magnitudom od 7,8 po Richterovoj skali, što ga čini najjačim zemljotresom od potresa u Erzincanu 1939, koji je imao istu jačinu. Prema dosadašnjim podacima poginulo je najmanje 47.840 ljudi, od toga 41.150 u Turskoj i 6.680 u Siriji. Golema tragedija izazvala je solidarnost diljem svijeta, od vlada do građana.

Hrvatsko iskustvo u pomoći unesrećenima

S nedavnom poviješću razorne snage prirode, i Hrvatska je među zemljama koje su prve poslale pomoć Turskoj i Siriji. Turskoj Hrvatska šalje materijalnu pomoć prema iskazanim potrebama za materijalnim sredstvima, što obuhvaća hranu, šatore, krevete, vreće za spavanje, deke, grijalice te medicinsku i sanitetsku opremu, u ukupnoj protuvrijednosti 819.601,50 eura. Siriji Vlada RH upućuje pomoć financijskim doprinosom od ukupno 200.000 eura, i to 100.000 eura putem Hrvatskog Caritasa i 100.000 eura putem Hrvatskog Crvenog križa.

Uz to, brojni hrvatski građani pokazali su empatičnost i suosjećajnost s turskim i sirijskim narodom, te sami skupljaju financijska sredstva i opremu koju šalju raznim načinima unesrećenima. U najkraćem roku nakon potresa hrvatski tim od četrdeset ljudi i deset potražnih pasa stigao je u Tursku i započeo potragu za preživjelima ispod mnogobrojnih ruševina. Oni su stigli u Tursku u konvoju vozila i kombija, što ih čini učinkovitima i brzo pokretnim na terenu, ali pokazuje i određene nedostatke u sposobnostima transfera. Unatoč tome, to je pokazatelj da Ravnateljstvo civilne zaštite RH raspolaže uspješnim modulima za urbano traganje i spašavanje, stečenim nažalost iskustvom u dvama potresima u središnjoj Hrvatskoj 2020, ali i u mnogobrojnim akcijama spašavanja na moru, u planinama, u kršnim područjima, požarima.

Razoran potres podsjeća na potrebu stalne solidarnosti / Izvor DPA / PIXSELL

Na višoj pak razini taj oblik pomoći govori mnogo i o ulozi solidarnosti u međunarodnim političkim odnosima. Sirijski predsjednik Bašar al-Asad i njegova vlada u Damasku nemaju mnogo međunarodnih prijatelja, a i turska je vlada pod čestim napadima zbog svojih odluka i političkih poteza dirigiranih predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom. Nije prošlo mnogo vremena prije negoli su se pojavile teorije urote, od izbora nepružanja pomoći Siriji pa do gotovo fantastičnih ideja da su zemljotresi bili namjerno izazvani nekom nadmoćnom tehnologijom. Srećom, većina zemalja svijeta stavila je političke razloge sa strane da bi pomogla vladama u Ankari i Damasku u njihovu upravljanju postkriznom situacijom. Obje su vlade već priznale da nisu reagirale dovoljno i da je bilo propusta. U ovakvim trenucima gotovo je logično da se gnjev okrene prema donositeljima odluka, no katastrofa ovakvih razmjera poziva prvo na solidarnost, a tek potom na dugoročno rješavanje problema u civilnoj zaštiti i odgovoru na katastrofe.

Pitanje dugoročne međunarodne solidarnosti

Koncept solidarnosti korišten je u teoriji međunarodnih odnosa s društveno teorijskim konotacijama, koje su uglavnom ostale mutne i nejasne. Koncept solidarnosti mora se razumjeti zajedno s njegovim normativnim implikacijama, a te su implikacije važne same po sebi, što tek treba biti realizirano u kontekstima u kojima se koncept koristi u međunarodnim odnosima. Često se tvrdi da je solidarnost načelo međunarodnoga prava (u nastajanju), ali njezina normativna funkcija u međunarodnom pravu nije jasna ni dobro definirana. Prirodne katastrofe koje izazivaju ljudske tragedije postavljaju nanovo pitanje etičnosti međunarodnog sustava. Prateći razvoj ideje solidarnosti, njezina se slika postupno promijenila od odražavanja činjeničnih društvenih veza do uglavnom normativne obveze i stoga funkcionira kao razlog za djelovanje. U međunarodnoj pravnoj znanosti, solidarnost se često prikazuje kao načelo međunarodnog prava, ali postoji velika raznolikost normativnih ideja koje označavamo kao načela.

Danas mnogi pravnici i politolozi smatraju da je solidarnost neka vrsta normativnog načela, koje, iako bitno za legitimaciju međunarodnog prava, nije pravno normativno po funkciji koju obavlja. Drugim riječima, nitko ne može natjerati neku zemlju na pomoć drugoj državi ili međunarodnom subjektu, već je riječ više-manje o subjektivnoj procjeni političkih donositelja odluka. Ujedinjeni narodi pozvali su na akciju i pripremili svoju pomoć Turskoj i Siriji, ali članice UN-a same mogu donijeti odluku. Takva situacija poziva na preispitivanje osnovnih ideja međunarodnog sustava i autoriteta međunarodnog prava. S obzirom da oni ne postoje u obliku koji bi držali subjekte međunarodnog sustava odgovornim za pomoć, baš kao što zakon pojedinih zemalja traži odgovornost za pomoć unesrećenima kada se pojedinac zatekne na mjestu nesreće, tako se i svijet danas nalazi pred zahtjevom da se normativni ideali kao što je solidarnost preduhitre i stoga zamijene pravnim pravilima u praktičnom razmišljanju i djelovanju.