Fascinira me neuhvatljivost izvedbe

Kazalište će se, za mene, uvijek nalaziti više u pitanju kako?, nego u pitanju što? U tom kako, u tom načinu, zapravo leži umjetnički rad / Uvijek nov susret s publikom i izvedbeni kontekst hrani tijelo adrenalinom i rađa spremnost, fizičku mogućnost da se izvedba dogodi / Uvijek me zanima na koji se način umjetnici bave svojom arhivom / Predstava Sad sam Matthäus izazovnija mi je u performativnom smislu negoli u fizičkom / Iznosi odobrenih lokalnih i državnih budžeta za kulturnu djelatnost mali su i ne rastu proporcionalno pojavi novih autora i autorica

Već niz godina kazališni kritičari, teatrolozi, ali i publika primjećuju da domaća nezavisna kazališna scena živi intenzivnije i inspirativnije od one institucionalne. S obzirom na to da novca na toj sceni nedostaje, razlog uspješnosti mogli bismo prepisati želji i ljubavi u izvođenju i teatru. Neki od naših najzanimljivijih izvedbenih umjetnika upravo su oni koji „uživaju“ status samostalnih, a jedan od njih je i Matija Ferlin.

Njegov autorski projekt Sad sam Matthäus lani je osvojio dvije Nagrade hrvatskog glumišta – za najbolju predstavu u cjelini i za najbolju mušku ulogu. Pored navedenog, to je trosatno djelo zaslužilo i nagradu kritičara Slovenije za najbolju predstavu prošle sezone, kao i dvije strukovne nagrade UPUH-a. Kako, i s kim, gradi svoje autorske projekte, gdje vidi mogućnosti plesača u našoj zemlji, na čemu trenutno radi – sve su to pitanja na koja nam je otkrio odgovore, a mi smo intervju započeli s jednim, pomalo uobičajenim, ali bitnim.

Arhiva Matije Ferlina

Što vam znače priznanja struke?

Uvijek isti tip odgovora – kada struka, na neki način, prepozna rad i prida mu važnost, naravno da to godi. Isto tako mi je zanimljivo promatrati – što te nagrade kod nas znače i koja je njihova povratna informacija? Osim nekakve medijske pažnje, mislim da, nažalost, nemaju toliko značenje da bi, primjerice, jačale interes publike ili donosile nove projekte i otvarale nove prilike. Kada sam dobio Nagradu hrvatskog glumišta 2011. za najbolju predstavu u cjelini i najbolju koreografiju, predstava Nastup prestala je igrati. Sustav ne prepoznaje nagrade kao relevantnu kategoriju vrednovanja.

O radu na Sad sam Matthäus kazali ste da vam je priprema trajala dugo, a da ste u studiju, odnosno na probama, provodili manje vremena, što je atipično za plesače. Sve skupa – dvije godine rada?

Radni proces se, u začecima, odvija najčešće u kratkoj rezidenciji s dramaturgom i scenografom. U to vrijeme razvijamo koncept i dolazimo do konceptualnog prijedloga koji želimo realizirati. Nakon toga konceptualna ideja, kod svakog od suradnika, u osobnom i privatnom procesu razvija se neko vrijeme. Dramaturg i ja se onda, nakon nekoliko tjedana, nalazimo i krećemo u istraživački proces koji uključuje iščitavanje materijala i traženje strukture. Onda opet nastaje pauza nakon koje se s prikupljenim informacijama zatvaram u studio i pokušavam doći do materijala koji korespondiraju s tom strukturom. Potom se nalazimo svi suradnici zajedno i u terminu od dva do tri tjedna pokušavamo pronaći jedinstveni izvedbeni okvir. Režijski je i koreografski dio rada na predstavi kraći, dok je mentalni, istraživački kod nas uvijek malo duži. Kada kažete dvije godine, da, riječ je o dvije godine rada, razmišljanja, propitivanja, s dva i pol mjeseca konkretnog rada na predstavi. Za nas je cjelokupni proces rada na predstavi ustvari jedinstven, samo što je dio posvećen istraživanju, a drugi dio radu na izvedbi.

Predstava je nastala u koprodukciji bečkog festivala Wiener Festwochen, CND-a Pantin i Istarskog narodnog kazališta. Biste li uspjeli napraviti ovako, uvjetno rečeno, megalomansku predstavu bez inozemnog financiranja? Koliko su koprodukcije, napose inozemne, važne za vaše druge predstave?

Volio bih kada bismo se udaljili od termina megalomanski jer predstava možda, u našim okvirima, djeluje takvom i to samo u kontekstu solo izvedbe kao takve. Njezino trosatno trajanje, ali i složenost njezine strukture, monumentalnije su od budžeta i ona uistinu izlazi izvan okvira hrvatske produkcije, ali sve zahvaljujući inozemnim partnerima. To je za nas, nezavisne umjetnike, jedina mogućnost da izađemo iz ograničenih i prekarnih uvjeta financiranja. Međunarodna koprodukcija jest uobičajena praksa koju nekolicina umjetnika, posebice na plesnoj sceni, prakticira. Zadovoljan sam da svi suradnici koji su surađivali na projektu i oni koji surađuju na repriznim izvedbama mogu biti plaćeni kako zaslužuju. Uložen trud i financije polako ostvaruju taj povrat, ne samo u obliku kritika, povratnog komentara i onoga što predstava čini u umjetničkom smislu, već i u financijskoj konstrukciji.

Kako je raditi u timovima u kojima se sudaraju različite kulture i svjetonazori? Na posljednjim produkcijama (Sad sam Lucky, Sad sam Matthäus i Uno Tra i Molti Epiloghi) performanse izvodite s uhodanim timom, a to su dramaturg Goran Ferčec, oblikovatelj zvuka Luka Prinčić i brat Mauricio Ferlin, scenograf. O kakvoj je sinergiji riječ?

Vjerujem da rad Matije Ferlina nije nikad bio samo Matija Ferlin. Riječ je o dugogodišnjim suradnjama, posebno s Mauriciom i Goranom. Bavimo se temama koje nas zanimaju, a različiti kut gledanja i pogled na temu nevjerojatno je važan. To pruža konceptualno bogatstvo, posebno kod scenskih uprizorenja. Slojevitost je ove predstave ne samo rezultat strukture koju smo napravili nego upravo tih autorskih rukopisa s kojima ulazimo u projekt. Kada jednom naiđete na dobra suradnika, i ako taj suradnik ima želju za suradnjom i smatra da pomičete granice unutar izvedbenog konteksta, onda nema smisla prekidati suradnju. Ono što nam je svima jednako jest potencijal medija izvedbe i vjera u to što kazalište danas može biti. To je naše vezivno tkivo. Svi suradnici imaju vlastite produkcije, vlastiti umjetnički rad. Svatko ima nukleus unutar kojeg stvara, a ovo je jedna niša u kojoj se pronalazimo.

I u Matthäusu su neki dijelovi iz Sad sam Lucky. Objedinjuje li Matthäus sve prethodne predstave iz ciklusa?

U predstavi postoji niz autocitata. Kada smo počeli raditi predstavu, imali smo ideju da ćemo samom konceptu predstave pristupiti kao muzeju, ili nekoj vrsti osobnog arhiva izvedbe, obiteljske usmene predaje, arhiva objekata, predmeta i glazbe. Bilo je logično, sebi svojstveno, da se nakon petnaest godina rada izvedbena arhiva negdje smjesti. Mogla je to biti izložba, instalacija, monografija, ali kao izvođaču najpristupačnije mi je bilo da to bude izvedba. Kreiranjem novog izvedbenog konteksta arhiva je sebi stvorila novu funkciju. Osim što je proizveo novu predstavu, meni je taj proces na osobnoj razini olakšao odnos prema vlastitom umjetničkom radu. Uvijek me zanima na koji se način umjetnici, koji stvaraju svoje radove, posebice u kazališnoj umjetnosti, bave svojom arhivom, posebno kad ste primorani srljati iz projekta u projekt. Postavlja se pitanje na koji se način, nakon što je izvođenje nekog projekta završeno, umjetnik prema tom projektu odnosi. To je nekakav živi repertoar koji unutar vašeg izvođačkog habitusa ima potrebu igrati, a naravno da to nije u mogućnosti. Ova predstava je, između ostalog, i osobni umjetnički poligon koji preko te autocitatnosti daje život spomenutoj arhivi.

© Jose Caldeira.

Mene će uvijek zanimati tijelo, kao primarni alat / Vjerujem da rad Matije Ferlina nije nikad bio samo Matija Ferlin

Bachova Muka po Mateju traje gotovo tri sata. Je li slučajno da i predstava, otprilike, toliko traje i je li glazba bila okvir materijala na sceni?

Trajanje naše izvedbe u uskom je odnosu s trajanjem odabranoga glazbenog predloška, Muke po Mateju. Odlučili smo se za izvedbu dirigenta Philippea Herreweghea, koja traje dva sata i 45 minuta. Postoje različite izvedbe, no ova nam se izvedba – nakon preslušanih oko dvadeset i pet snimki, učinila najbližom. Goran Ferčec je dugi niz godina imao ideju da utjelovimo Muku po Mateju, ne nužno kao solo, ali na prijedlog Weiner Festwochen odlučili smo je postaviti kao solo izvedbu. Trajanje oratorija, izvedbe od tri sata u kontekstu jednog izvođača na sceni koji nosi cijelu predstavu, bio je važan element uspostavljanja transcendentalne i meditativne razine same predstave. Trajanje ovdje ne opterećuje, ono razrješuje i oslobađa.

Izvoditi tri sata pred publikom potpuno sam golem je umjetnički zadatak.

Izazovno je. Zahtijeva visoku razinu koncentracije, posebice zato što smo bili iznimno precizni u organizaciji materijala. Snimka teče, tajminzi su kod Bacha uvijek isti, ali u procesu mojeg izvođenja nužno i ne. Morate naći načina da unutar scenske improvizacije završite određenu koreografsku sekvencu, odnosno priču u okvir koje je idejno postavljena. I tako tri sata tog tempa i tog dijaloga, što zna biti podosta iscrpljujuće. Meni je predstava izazovnija u performativnom smislu negoli u fizičkom. Nema načina na koji se možeš na to pripremiti, barem ja nisam naišao na taj sustav pripreme; uvijek nov susret s publikom i izvedbeni kontekst u kojemu igraš, hrani tijelo adrenalinom i rađa spremnost, fizičku mogućnost da se izvedba dogodi.

Hoćete li nastaviti ciklus Sad sam?

Trenutno nije u planu, ali, s obzirom na to da nikada nisam planirao da uopće nastane, ne postoji plan ni da se ugasi. Sad sam označava solo izvedbu mene kao autora u odnosu na neku temu. Solo projekata bit će još, a pitanje je hoće li ostati unutar tog ciklusa. Matthäus je dao nekakvu točku na i, sadrži monumentalnost nakon koje se događa, hm, ne nužno ravna crta, ali otvoreno polje koje zaokružuje autorski petnaestogodišnji rad. Rekao bih da možda postavljam nove temelje. Ne bih znao za što.

Četiri ste godine predavali na Akademiji dramske umjetnosti u Osijeku na smjeru Neverbalnog teatra. Imate i produkciju Students of Insistence na Danskoj akademiji za suvremeni ples. Vidite li se, dugoročno, kao pedagog? Paralele između naših i inozemnih fakulteta?

Često me zovu da predajem kako doma, tako i u inozemstvu, ali i da koreografiram diplomske radove za studente plesa. U proteklih sedam godina koreografirao sam Students of Images za Odsjek plesa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, Students of Harmony za salzburšku akademiju SEAD, a posljednji, Students of Insistence, za kopenhagensku Akademiju za suvremeni ples. Volim rad sa studentima, no trenutno se ne vidim kao netko tko bi bio posvećen samo tomu, iako mi povratne informacije studenata ukazuju na to da se dobro snalazim u pedagoškom radu. Onomu što predajem pristupam kao osoba, predavač koji studente suočava s određenim preuzetim navikama i općim postavkama ideja onoga što tijelo, glumačko ili izvođačko, jest. Pokušavam uspostaviti potencijale tijela i onoga što tijelo može. U kontekstu scenskog pokreta i rada glumca na tijelu, obrazovne institucije koje se time bave problemu pristupaju pojednostavnjeno. Inozemne kurikulume doživljavam nešto raznovrsnijima od naših.

Kakve su mogućnosti plesača u Hrvatskoj?

U to se pitanje može uključiti cjelokupna izvedbena umjetnost, ne samo plesačka. Imamo nelogičan razvoj događaja. Broj akademija, odnosno broj diplomiranih koji svake godine izađe na tržište, nije u suodnosu s tržištem rada koji se u Hrvatskoj nudi. ADU, odsjek plesa, problemu je doskočio odlukom da se studenti upisuju bijenalno, ali ni to možda nije dovoljno. Vidljivo je pomanjkanje sistemske odgovornosti, nedostatak dijaloga između Ministarstva znanosti i obrazovanja i Ministarstva kulture i medija. Npr., student koji diplomira kao plesač ili glumac, ako ne nađe posao unutar institucije ili ansambla, prisiljen je na samostalnu djelatnost i pronalaženje financijskog okvira poslovanja kroz različite natječaje. Iznosi odobrenih lokalnih i državnih budžeta za kulturnu djelatnost ionako su mali te ne rastu proporcionalno pojavi novih autora i autorica, mladih umjetnika kojima su ti izvori jedina šansa za rad. Samim time etablirani umjetnici godinama rade za programska sredstva koja se ne povećavaju jer se s istim sredstvima pokušava pokriti priljev novih ljudi. Zatvoreni krug iscrpljivanja koji uistinu ljude dovodi u prekarne pozicije.

Kako doživljavate status samostalnih umjetnika u Hrvatskoj?

Zahvalan sam što sam ovih trinaest godina u statusu samostalnog umjetnika bio prepun posla, što kod kuće, što u inozemstvu. Konstantni angažmani daju mogućnost da se čovjek osjeća kao da je stalno zaposlen. Uz rad u inozemstvu lakše je financijski isplanirati godinu unaprijed jer se dogovori i ugovori sklapaju vremenski mnogo ranije nego kod nas. Ali nemaju svi priliku raditi u inozemstvu, dok od nekih institucija u Hrvatskoj umjetnici svoj honorar za obavljeni posao čekaju i po godinu dana. U trinaest godina samostalnog statusa nemam ni jedan dan otvorenog bolovanja. Po Zakonu o samostalnim umjetnicima, bolovanje možemo otvoriti tek nakon četrdeset dana bolesti. U četrdeset dana uganuti gležanj je već oporavljen. Velika je to suradnička odgovornost jer na projektima najčešće radi više freelance umjetnika i ako vi niste dobro, cijeli projekt pada, gostovanja i izvedbe se ili prebacuju ili otkazuju jer vi niste u mogućnosti obaviti svoj posao. To znači da ljudi neće imati prihode. Sustav prema tome ne pokazuje interes. To što ste bolesni vaša je privatna stvar. Jednako tako iskreno se nadam da će se u kratkom roku koeficijent za uplatu mirovinskog i zdravstvenog doprinosa koji je krizne 2008. bio smanjen na 0,8 posto povisiti na dostojanstveni koeficijent.

Živite u malom mjestu, a ne u žiži i metropoli. Što daje mali prostor, a što velike, međunarodne sredine?

Ako ste potrebiti odmora, onda je malo istarsko mjesto svojevrsni melem. Isto tako u tišini lakše čujete svoju unutarnju buku, što frustrira. Kod kuće, u Istri, nedostaje mi određen tip umjetničkih programa i projekata koji su mi dostupni u nekoj većoj sredini. Bitan mi je taj susret s umjetnošću, ne nužno samo suvremenom. Odlazimo na rezidenciju u Firencu i veseli me ne samo istraživanje na novom projektu, već i ono što Firenca, kao takva, nudi, a količina umjetnosti kojoj sam izložen, koja me okružuje, konstantno mi potvrđuje smisao mog umjetničkog poziva.

Mijenja li vam se umjetnički fokus rada?

Ne znam mijenja li se. Publici sam poznat kao plesač i sam sebi sam tako poznat. To tijelo, koje sad već ima previše godina, nema više mogućnosti koje je imalo prije deset godina. Stoga, logičan je slijed promjene umjetničkog iskustva, ili fokusa rada. Mene će uvijek zanimati tijelo, kao primarni alat. Nije važno koji je medij ispred mene, važno mi je da mora biti donekle nepoznat i da mi konstantno obnavlja umjetničku znatiželju. Želim biti okružen dobrim suradnicima jer velik dio posla, iz moje perspektive, pripada u društvenu sferu. Mislim da će mi radni staž proteći u dinamici propitivanja vlastitog posla. Nekad me na to natjera sustav, a ponekad vlastita ideja.

Svako vaše djelo i sadržajno i izvedbeno vrlo je heterogeno – od autobiografskih priča, političkih tema, naracije, pa do rundi pokreta i baratanja s rekvizitima i manipulacije predmetima, a najviše iznenađuju, jer ih najmanje i očekujemo, vrlo uspjeli komični elementi. Što je za vas, zapravo, teatar?

Pozicija u kojoj, kao autori, imamo mogućnost, kroz jednu večernju izvedbu, promijeniti gledatelju realnost na sat i pol, dva, tri – to je za mene napeta situacija i znatiželjna odgovornost. Kazalište će se, za mene, uvijek nalazi više u pitanju kako? nego u pitanju što?. U tom kako, u tom načinu, zapravo leži umjetnički rad.

Na čemu trenutno radite?

O nekim projektima još ne smijem govoriti, ali radim novu predstavu s hrvatskom ekipom izvođača i to za jednu međunarodnu produkciju. Premijera nas očekuje u svibnju. Također, Mauricio Ferlin i ja s predstavom i scenografskim konceptom za Sad sam Matthäusa predstavljamo Hrvatsku na Praškom kvadrijenalu scenografije i scenskog dizajna.

Imate li neku posebnu želju vezanu za svoj umjetnički rad koju još niste ostvarili, u obliku suradnje ili izvedbe na nekim mjestima?

Htio bih aktivnije ući u polje kazališne režije i stupiti u intenzivniji dijalog s dramskim tekstom. U nekim dosadašnjim profesionalnim produkcijama režija mi se pokazala kao prostor koji imam želju istraživati. Jednako tako osjećam da je film jedan od medija kojem bih se dublje posvetio jer smatram da postoji snažan potencijal u nečemu što ja doživljavam kao koreografiju slike. To će, naravno, biti popraćeno drugim projektima u kojima sam izvođač jer je to moja primarna vokacija.

Nedavno ste obnavljali Samice.

Tako je. Dugo živuća predstava iz 2011. Ona je, kao i neke moje ostale predstave, u otporu prema žanrovskoj definiciji, te odbija biti ili samo ples ili samo kazalište. I upravo je to ono što me interesira, pozicija u kojoj je nešto teško imenovati ili odrediti, i kada nisam ni sam siguran jesu li na sceni plesači ili glumci. Ta neuhvatljivost izvedbe – to mi je jedan od najzanimljivijih prostora u kazalištu.

Od čega se sastoji vaša trenutna glazbena lista?

Nije da često slušam klasičnu glazbu, no trenutno se vrte Prokofjevljevi Romeo i Julija, Schubertov Winterreise i soundtrack druge sezone serije White Lotus. I, neizbježno, Flowers Miley Cyrus, ali samo u jutarnjim terminima.

Što Matija Ferlin želi biti kada odraste?

Kulturni ataše u Rimu.