Dirljivo i monumentalno

Termin svakogodišnjeg koncerta Zagrebačke filharmonije u Lisinskom u spomen na legendarnog Lovru pl. Matačića rezerviran je obično oko maestrova rođendana 16. veljače. Ovaj put je to bilo u sklopu Crvenog ciklusa u petak, 10. veljače. Koncert In memoriam vode obično aktualni šefovi dirigenti, a kako je zadnjih godina situacija neizvjesna, Filharmonija je u goste pozvala jednog svog bivšeg šefa. Poziv Kazushiju Onu – koji je kao vrlo mlad dirigent bio šef dirigent, od 1988. sve ratne godine do 1996, izgrađivao repertoar i savjesnim radom postao omiljen među glazbenicima, a i miljenik publike – nakon godina izbivanja bio je pun pogodak.

Nije bilo vremena za prekapanje po koncertnim programima, ali je sigurno da njegov izbor posvećen uspomeni na Matačića nije bio svakodnevan pa ni na tragovima Matačićeva omiljena repertoara koji bi prije svih upućivao na Brucknera, Beethovena, Wagnera... Na programu je bila rijetko uživo izvođena Sedma simfonija u e-molu Gustava Mahlera, golemo, 80-minutno peterostavačno djelo zahtjevno za svirače i potrebito duboka intelektualnog angažmana slušatelja. Publika svih generacija gotovo je do posljednjeg mjesta ispunila dvoranu, a izvedba je zasluženo ispraćena nepreglednim aplauzom te glasnim i učestalim povicima bravo koji su zamrli tek kad je Kazushi Ono raspustio orkestar s podija. Ono je potvrdio svoj nezaboravljeni zvjezdani status. Treba spomenuti da je na službenoj razini koncert bio posvećen 30. obljetnici uspostave diplomatskih odnosa između Japana i Hrvatske.

Mahlerovu Sedmu simfoniju Ono je talentom obuhvatio u širokom luku nijansirane izvedbe

A svoj je zvjezdani status Ono zaslužio savjesnim radom i jednostavnom komunikativnošću, a ovoga puta ponajprije pomnim i pronicavim čitanjem vrlo složene partiture Mahlerove Sedme, što je možda jedan od razloga da je rijetko izvođena u svjetskim razmjerima, ali i nesvakidašnjim talentom da ju obuhvati u široku luku uvijek logične i bogato nijansirane izvedbe. U Zagrebu je tih osamdesetih godina Kazushija Ona preporučio Pavle Dešpalj, koji je sjedeći u žiriju uglednoga budimpeštanskog međunarodnog dirigentskog natjecanja zapazio njegov potencijal pa tako nakon svega dva gostovanja, Ono, s nepunih trideset godina, postaje šef dirigent Zagrebačke filharmonije. Nakon Zagreba Kazushija Ona karijera vodi po cijelom svijetu, gdje jednakim marom dirigira simfonijski kao i operni repertoar u znamenitim opernim kućama. Nedavno uz mjesto šefa dirigenta Tokijskog metropolitanskog orkestra i tamošnjeg Novoga narodnog kazališta preuzima mjesto šefa dirigenta Filharmonije u Bruxellesu. Dio vremena u gustom rasporedu posvećuje i privlačenjem nove publike kako mlade tako i starijih generacija koja nema mnogo iskustva u recepciji klasičnog repertoara. Poseban pak interes iskazuje prema praizvedbama novih djela. Od brojnih aktivnosti kojima je njegov životopis okupiran od jutra do sutra, možemo se zapitati ima li taj umjetnosti posvećen čovjek vremena za san i odmor ili njegov dan ima više od 24 sata.

S čarobnjački kompaktnom izvedbom Mahlerove Sedme simfonije, Ono je uspio da se to djelo uopće ne čini toliko golemim i dugotrajnim i da se ta opsežna simfonija ne doima toliko fragmentiranom i prebogatom glazbenim zamislima. Tajna njegove začudne razborite, ali i neposredno komunikativne interpretacije proizlazi iz krajnje savjesna čitanja djela, svih njegovih slojeva, koje u balansiranom međuodnosu otkriva jedan po jedan ili više njih istodobno. Blagotvoran učinak maestro ima i na svirače, koji su potaknuti dati najbolje od sebe, što je rezultiralo lijepo oblikovanim solo istupima kao i fino izbrušenim nastupima orkestralnih skupina. Time maestro postiže jasnu sliku prebogatu tonskim bojama u pažljivo kreiranoj dramaturgiji, koja u finalu napetost dovodi do vrhunca. Poseban ugođaj zapretenih titraja stvorio se u Noćnim muzikama drugog i četvrtog stavka, dok se u cijelom bogatom kolopletu tamnih boja iz stavka u stavak simfonije otkrivaju tmaste koračnice nalik posmrtnim, jednostavne pjesmice nalik tradicijskoj glazbi ili pak odsjaji nekih davnih muzika. Sve je to objedinjeno u sugestivnoj izvedbi koja se pratila bez daha. Golem pripremni posao, savjesni doprinosi doslovno svakog člana orkestra objedinjeni su u cjelinu koja zapanjuje, ostavlja bez daha i unatoč naslijeđenom uvjerenju da je riječ o najneobičnijoj Mahlerovoj simfoniji, uvjerava da to i nije tako neobično ako se izvedbe uhvati majstor koji ima kristalno čistu sliku i svaku namjeru zna efikasno provesti i djelo. Zacijelo će se koncert Filharmonije s Kazushijem Onom pamtiti dulje od jedne sezone, a pri sljedećem izboru Mahlerove Sedme simfonije na repertoar, koji vjerojatno neće biti tako skoro, bit će zasigurno o njoj riječi u usporedbama prema sjećanju. Veličanstveno, potresno i sjajno, ujedno dirljivo i monumentalno, najmanje je što se može reći nakon koncerta koji je dodirivao svakoga u dvorani – i one koji se s djelom susreću prvi put uživo i okorjele cinike izbrušene na slavnim snimkama.