Atraktivne podjele

U pet ovosezonskih izvedbi Traviate u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, nešto manje od godinu dana poslije prošlosezonske premijere, nastupila je nova, kućna podjela, a u izvedbi 14. veljače i troje inozemnih gostiju na čelu s jednim od vodećih svjetskih baritona Georgeom Peteanom. Predstava se izvodi u režiji, scenografiji i kostimografiji Huga de Ane koje nude mnoštvo boja, svjetla i pokretâ, u sklopu kojih se, uz bolje (pohlepna Flora koja pokupi novac što ga je Alfredo bacio Violetti) i lošije detalje (Violettino preodijevanje u haltere, u velikoj ariji; Germontov štap i šešir što ih posvuda nosa sa sobom) može logično ispričati priča o Verdijevoj dami s kamelijama.

Prošlosezonskim izvedbama nedostajalo je žara glazbene izvedbe, što je sada poboljšao Ivan Repušić, šef dirigent Orkestra Minhenskog radija (do 2026) i prvi stalni gost dirigent Njemačke opere u Berlinu. Nadahnuo je ansambl na angažirano muziciranje, dao predstavi zamaha, nije se libio glazbeno žustrijih trenutaka te lijepo ocrtao dramatske i lirske trenutke. Korespondirali su mu raspoloženi orkestar i zbor, dakako i solisti.

Naslovnu ulogu prvi je put zapjevala Marija Kuhar Šoša, sopranistica koja u zagrebačkoj Operi nastupa od 2004. Ostvarila je više od dvadeset uloga (posebno se pamti kao izvanredna Norina u Don Pasqualeu), ali je tek ove sezone primljena u angažman i dobila status prvakinje Opere. Zasluženo, jer se od nje može mnogo očekivati. Njezin glas pristaje Violetti, ima zvonkost, nosivost i pokretljivost, tek bi za finale drugog čina dobro došlo malo više punoće. Potrudila se da koloraturne pasaže arije Sempre libera… budu protočne i čiste te je općenito u brojnim trenucima zadivila snagom glasa, a zatim i lijepim pianima. Stvorila je vlastitu koncepciju lika žene obuzete očajem zbog svega što joj se događa, i dosljedno je provela.

George Petean i Nina Minasyan / Snimila Mara Bratoš

Alfreda je prvi put zapjevao novoangažirani, 26-godišnji tenor Filip Filipović. To je scenski i glumački idealna uloga za mlada tenora, gdje može pronaći sebe, i on ju je decentno ostvario. Glas mu ima zvučnost i puni opseg, s lakim visinama, a to je ono što publika kod tenorâ posebno voli. Budući da se pjevačka dob pomaknula, on je pjevački još vrlo, vrlo mlad pa neka pripazi na svaki ton da mu poneki ne bi otišao otvoreno, kako se ne bi narušila dobra prirodna impostacija.

S njima je nastupio iskusan bariton Ljubomir Puškarić, čiji Germont, uza sve ljepšu boju glasa i sve ljepšu frazu, sazrijeva i glumački pa tome liku daje više autoritativnosti.

U malim se ulogama, u objema izvedbama, čuo niz lijepih glasova većinom mladih pjevača: Josipe Bilić i Josipe Gvozdanić (Annina), Matica Zakonjšeka i Siniše Galovića (Gaston), Stefany Findrik i Emilije Rukavine (Flora), Marina Čarga i Ozrena Bulušića (Douphol), Benjamina Šurana i Marina Čarga (d’Obigny), Nikše Radovanovića i Matica Zakonjšeka (Giuseppe), uz Sinišu Štorka (dr. Grenvil), Alena Ruška (Sluga) i Roberta Palića (Listonoša).

Prilikom Baletnoga gala koncerta HNK-a ustvrdio sam kako usporedba naših baletnih umjetnika s inozemnim, koji su na njemu nastupili, nema smisla. Iako nije namjera uspoređivati dvije izvedbe Traviate, naše bi se pjevače s inozemnim gostima moglo uspoređivati. Maestro Repušić doveo je na Valentinovo proslavljenoga rumunjskog baritona Georgea Peteana te armenske umjetnike, sopranisticu Ninu Minasyan i tenora Liparita Avetisyana. Nina Minasyan počela je karijeru u moskovskom Boljšoj teatru. Od 2014. nastupa u Europi. Počela je u Njemačkoj operi u Berlinu, nedavno je pjevala Musettu u La bohème u Bečkoj državnoj operi, na ljeto će pjevati Gildu u Rigolettu i Traviatu u veronskoj Areni. Njezin je glas vrlo lijepe boje, nježan i podatan, ali nosiv, s punim pianima što ih rado ocrtava. Prvu je ariju završila atraktivnim visokim es, iako je prije njega, doduše, uzela zalet tj. dah. Violettu donosi decentno u njezinim glavnim naznakama.

Liparit Avetisyan kreće se od 2016. po uglednim europskim opernim kućama (Zürich, Berlin, Hamburg, München, Oslo). Alfreda je u listopadu pjevao u Dresdenu, u prosincu u Boljšoj teatru, u srpnju ga očekuje u Kraljevskoj operi u Londonu. Glas mu je lirskog karaktera, ponešto baršunaste boje. Zapjevi su mu meki, visine sigurne, nastup srčan i glumački je bio uvjerljiv u Alfredovoj ranjenosti.

Poslije Piotra Beczałe ova je sezona donijela još jedno doista poznato svjetsko ime. George Petean u više je navrata nastupao u Metropolitanu, a od 2011. redovito pjeva u Bečkoj državnoj operi (devedesetak nastupa). Prije tri godine pjevao je u Splitu, u sjećanju na Vjekoslava Šuteja. Glas mu je raskošan, pravi verdijanski, ugodne boje, s lakim, zaobljenim visinama. Glumački je ulogu oca Germonta donio s toplinom, znajući što njegov zahtjev znači za Violettu. Fraziranje mu je majstorsko, pokazuje da ne samo svaka fraza nego zamalo svaki ton može imati svoj dinamički život. A kabaletu No, non udrai rimproveri završio je visokim baritonskim f, što je doista bila senzacija.