Aktualna i važna knjiga?

Što žele djeca koja imaju sve? Mnoštvo najnovijih igračaka, obilje omiljenih slatkiša, hrpe moderne odjeće, unosne sponzorske ugovore i slavu teško zamislivih razmjera? Pokojni je zagrebački psihijatar Robert Torre običavao govoriti da je u njegovu životu „foršpan bio bolji od filma“, no u životima „djece koja imaju sve“ uvod je počesto i kulminacija, ostvarenje najvećih (napose materijalnih) postignuća – i što nakon toga? Je li, s obzirom na broj dječjih zvijezda sklonih u kasnijoj životnoj dobi okus slave ispirati alkoholom, drogama i drugim stranputicama za bijeg od stvarnosti, pogrešno pretpostaviti da djeca koja imaju sve žele samo – normalno djetinjstvo?

O odsječku jednoga takva, i protezanju njegovih toksičnih pipaka do daleke budućnosti, u svojem se posljednjem romanu bavi nagrađivana francuska književnica Delphine de Vigan. Nije to, doduše, prvi put da se autorica hvata ukoštac s osjetljivim pitanjima usko povezanima uz najosjetljiviju dob; u nas 2020. objavljen roman Odanosti tematizira predadolescentsko opijanje, uzroke u njegovoj pozadini i imanentnu mu nevidljivost. Ta nevidljivost bi se, kako autorica prikazuje, mogla okarakterizirati i kao zaslijepljenost odraslih pa i jedina učiteljica svjesna problema pogrešno tumači njegov nastanak, a neprevedena No et moi govori o dječjem snalaženju s roditeljskom petrificiranošću tugom zbog gubitka drugog djeteta. Posljednji se roman bavi aktivnom prisutnošću djece na društvenim mrežama. No čini li važna i aktualna tema važnu i aktualnu knjigu?

Izd. Oceanmore, Zagreb, 2022, s francuskoga prevela Ita Kovač

Naslov Djeca su kraljevi lako zavarava, isprva navodeći čitatelja na pomisao da u rukama drži suptilnu i blagu, ne i kolebljivu kritiku trenda gotovo totemističkog obožavanja najmlađih članova obitelji. Umjesto toga, „Znate, kod nas su djeca kraljevi“, rečenica što ju negdje pri sredini romana izgovara jedna od njegovih protagonistkinja Melanie Claux, kao da je u izravnoj komunikaciji sa stavovima marketinških stručnjaka sredine prošlog stoljeća. Premda odavno prozret kao najbrži put do otključavanja roditeljskih novčanika, molećiv je pogled nadom raširenih dječjih očiju tek tada dospio u središte rasprave o moralnosti djeci usmjerenih reklamnih kampanja, a krajem šezdesetih godina američki je sud takvu praksu proglasio nekorektnim oglašivačkim postupkom. Ni prije pola stoljeća nije, dakle, bilo prikladno agresivnim porukama udarati na još neoblikovanu dječju osobnost. Danas im je pak sve dopušteno, sami odlučuju čime će se igrati, što odjenuti i koliko će nezdrave hrane tog dana utrpati u sebe. Pravo glasa nemaju „tek“ kod jedne sitnice – odlučivanja o tome hoće li njihove svakodnevne aktivnosti postati dijelom virtualnog obiteljskog spomenara, sretnog mjesta dostupna milijunima obožavatelja. U vremenu brisanja granica intimnog i javnog jedino što djeca ne mogu izabrati jest hoće li se njihov život pretvoriti u reklamu sa tek kratim predasima za stvarnost. Barem potomci Melanie Claux nemaju tu povlasticu.

Imaju, reći će majka nervozno se vrpoljeći na stolcu u policijskoj postaji, što god požele. Imaju sve; najnovije, najbolje, najzanimljivije, najpopularnije. No kad mlađe od njih dvoje, šestogodišnja Kim (djevojčica čije odrastanje majka negira i ustrajanjem na deminutivnom nadimku Kimmy) za igre skrivača s kvartovskom djecom doista nestane, postat će jasno koliki bi mrziteljski potencijal mogao biti skriven iza anonimnosti pet milijuna naizgled podržavajućih pratitelja njihova obiteljskog You Tube-kanala. Doduše, svima osim Melanie; naivno bi bilo očekivati da žena usmjerena ka konačnom cilju postajanja poznatom poznatosti radi, uzaludnost vlastitog života osvijesti tek jednim događajem. Ma kolikom zloslutnošću taj odisao.

A Delphine de Vigan ne voli klišeje, u svojem ih pismu nikada nije slijedila niti im podilazila. Stoga, kao opreku ekranima zaluđenoj majci, postavlja policijsku inspektoricu Claru Roussel, otprilike njezinu vršnjakinju, ženu iz obitelji francuskih intelektualaca. U njezinu je životu svaki reality show bio simbol prijetnje veće od nuklearnog oružja, a povremeno zavirivanje u taj svijet izraz najdubljeg mladenačkog bunta. Iako nije jasno izražena, autorica u potku njihova odnosa upisuje dinamiku sličnu onoj dobrog i lošeg policajca pa Melanie nekritički brani svoju poziciju na rubu stvarnosti, a Clara analitičkim metodama, istražujući prošlost sretne obitelji kao i povijest njihove prisutnosti na internetu, razotkriva sav užas iza Happy Récréa. Neće to biti zlostavljanje o kakvu se u umjetnosti najčešće progovara, ali prizor majke koja uplakanoj djevojčici prijeti da „više nikad neće biti na videu i nitko je neće voljeti, a tako joj i treba“ nova je razina emocionalnog ucjenjivanja i čitatelja ne bi trebala ostaviti ravnodušnim. Nažalost, sličnih je, no intenzitetom mnogo slabijih scena u romanu i previše, pa, umjesto emocionalnog angažmana prisutnog u ranijim romanima Delphine de Vigan, čitatelj ovog puta ostaje izvan priče, koja pred njim protječe kao izvanjska, udaljena slika.

Razlog je možda i u tome što Delphine de Vigan Melanie Claux ne uzima samo kao lik u priči već i kao nosivi dio metonimijskog postupka za opisivanje fenomena prerasla u duh vremena. „To nije samo Melanie, to su i svi drugi roditelji dječjih zvijezda“, sukus je na različitim mjestima u romanu ostavljenih poruka. Isto je tako mogla reći „mi ovdje ne iznosimo priču već pišemo manifest“. Jer doista, priča o majci koja o pojavljivanju na televiziji sanjari kao romantičarske junakinje o muževima, zvuči kao oštra opomena. Trebala bi biti otrežnjenje, ali ostaje prazna. Ne pomaže ni to što autorica poučnu priču šlampavo zamata u kriminalistički roman i potragu za nestalom osobom, no povremene odsječke napetosti brzo dokida predugim i nepotrebnim digresijama. U tu zamku često upadaju autori književnosti pri prvim izletima u žanrovske vode, no ustrajna zagovaračka a ne autorska pozicija Delphine de Vigan ne može se zanemariti. Tim više što u posljednjem dijelu romana, pogledu u ne tako nezamislivu budućnost nastalu posredovanjem društvenih mreža, negodovanje prerasta u gotovo histeričan strah od onoga što, prema autorici, neumoljivo dolazi.

Stoga, edukativnoj intoniranosti unatoč, činjenice iznesene u romanu mogu iznenaditi samo onoga tko posljednjih desetak godina opstaje bez internetske veze i saznanja o promjenama u svijetu. Nažalost, zagovaračka dimenzija ovdje potpuno preuzima umjetničku, što minimalizira užitak u čitanju. Djeca su kraljevi? Promotrimo li tezu kroz recentna događanja u najpoznatijoj kraljevskoj obitelji svijeta, možda i jesu. No je li to ujedno i dobra stvar?