Ah, te dive

Očito se misli da je sâm pojam dive ili antidive neodoljivi mamac za opernu publiku, čak jači od imena (anti)dive. Tako je mjesec dana nakon zagrebačke dive, u Rijeci pjevala antidiva, na gala koncertu nazvanu Antidiva – Anamarija Knego, prijatelji i prijateljice. Anamarija Knego prvakinja je Kazališta (posebni, viši status, uz prvake Opere, Drame, Tal. drame i Baleta u HNK-u Ivana pl. Zajca), istaknuta sopranistica koja je proteklih godina ostvarila petnaestak raznovrsnih uloga, od Händela i Mozarta, preko Puccinija, Verdija, Čajkovskog, Zajca, Bizeta, Masseneta i Gounoda, do Brittena i De Falle. Publika u ispunjenom kazalištu toplo ju je prihvatila, kao miljenicu, a ona sama može taj gala koncert ubilježiti kao velik osobni uspjeh. Malotko od hrvatskih opernih solista ima priliku za vlastiti veliki solistički koncert u matičnoj kući; u Zagrebu se tako nešto ne pamti, u Rijeci se povremeno dogodi.

Za naporan program potrebna je prijateljska pomoć, koju su pružile dvije mezzosopranistice i dvojica instrumentalista. I Diana Haller i Dubravka Šeparović Mušović označene su antidivama i uopće je antidivizam prešao razumnu mjeru u promidžbi i programu koncerta za koji su umjetnici sami morali napisati popratni komentar skladbi koje izvode, što nipošto nije, prema sistematizaciji, u opisu njihovih radnih mjesta.

Anamarija Knego, prvakinja Kazališta u Rijeci, može ovaj gala koncert ubilježiti kao velik osobni uspjeh / Snimio Dražen Šokčević

Diva jest ili nije na sceni kada pjeva. Anamarija Knego već je 2015, kada se prvi put predstavila zagrebačkoj publici, u HGZ-u, u ciklusu Molto cantabile, pjevala obje arije Verdijeve Aide, što je zvučalo kao obećanje. Osam godina poslije arija Oh, patria mia zvuči kao razočaranje. Njezin glas ima taj opseg, ali je u njemu nestalo baršuna, fokusiranosti i postojanosti tona, osobito u dinamičkom nijansiranju, sposobnosti fraziranja, što često rezultira niskom intonacijom. Još je više to došlo do izražaja u prvoj točki programa, ariji i cabaletti Casta Diva iz Bellinijeve Norme. Može se mirne duše ustvrditi da je neozbiljno od Anamarije Knego da se u nju upustila. Dueti Aide i Amneris (Dubravka Šeparović) te Norme i Adalgise (Diana Haller) Deh, con te… Mira, o Norma nisu mnogo pjevački pridonijeli, ali su, kao u nastavku, pružili mogućnost glume i glumatanja na koncertnom podiju. Vrhunac te „scenske suradnje“ bio je fizički nasrtaj nasilnice Amneris, s dugačkim crnim kožnim rukavicama bez prstiju, na ubogu Aidu. Na koncertnome opernom podiju manje je bolje. Manje scenskog intenziteta jer scene nema, a više glazbenog, unutarnje glazbenog, koji umjetnika treba potaknuti, a publiku ponijeti.

Na programu je bio i ulomak iz Janačekove Jenufe, prizor Jenufe i Crkvenjarke te arija tj. monolog Crkvenjarke o ubojstvu djeteta što ga je Dubravka Šeparović pjevački i interpretativno izvela snažno i dramski dojmljivo, kao vrhunac koncerta. Ariji princeze Eboli O, don fatale! iz Verdijeva Don Carla prethodio je prizor Eboli i Elizabete Pietà! Perdon!, što je proglašeno duetom. Diana Haller u pristupu ulozi Eboli, koja je uskoro očekuje u Rijeci, uglavnom se pouzdaje u fizičku izdržljivost glasa, pri čemu su joj piano trenuci izolirani i osjetno slabije kvalitete, kao i u Normi. Uloga Elizabeta nije toliko osjetljiva kao Aida pa će u njoj Anamarija Knego moći funkcionirati.

Dirigent Marko Hribernik pouzdano je vodio vrlo dobar Riječki simfonijski orkestar i vrlo dobro surađivao sa solistima i solidnim zborom. Oboist Antonio Haller izveo je zahtjevan Koncert prema motivima iz opere „La Favorita“ Gaetana Donizettija Antonija Pascullija, čije odveć virtuozne pasaže nisu uvijek izvedene briljantno, ali je postigao zaokruženu cjelinu angažiranog muziciranja. Violončelist Petar Kovačić vrlo je muzikalno, s lijepim, punim tonom izveo melodioznu, pjevnu Romancu za violončelo i orkestar u F-duru, TrV. 118 Richarda Straussa.

Prvi dodatak pokazao je Anamariju Knego u pravom svjetlu. Puccinijeva Butterfly jedna je od njezinih najboljih uloga. U ariji Un bel di… dobro je došla stanovita cvrkutavost u glasu, koja smeta u Normi i Aidi. Ona najbolje ostvaruje uloge lirskog i lirsko-koloraturnog faha, poput Julije u Gounodovim Romeu i Juliji ili Laurette u Puccinijevu Gianniju Schicchiju. Ranije ove sezone bila je, likom i pjevom, umilna, nježna mlada djevojka i kći u spletkama svojega oca Giannija Schicchija, u režiji Fabrizija Melana; bila je svoja (izvedba 17. studenoga). U drugom dodatku tri pjevačice podijelile su tenorsku ariju La donna è mobile iz Verdijeva Rigoletta! Ah, te dive.

Možda su dijelu publike bile simpatične geste Anamarije Knego kojima je pokazala kako je teško ono što je upravo otpjevala. No ona nije početnica, već zrela umjetnica koja je tim koncertom željela ukazati na „novi repertoar kojemu se namjerava posvetiti“. Trenutak je da podvuče crtu, dobro razmisli o budućem repertoaru i svojoj pjevačkoj tehnici. Također da pripazi na duge akcente u talijanskom jeziku koje pjeva kratko, što narušava glazbenu frazu. Te da shvati kako je odgovornost za njezinu karijeru na njoj samoj.