Zvjezdani sati dirigentskog poziva

Dogodilo se, vjerojatno nenamjerno, da su dva orkestralna koncerta u velikoj dvorani KD Lisinski dvije večeri zaredom u sjećanje prizvala dvojicu hrvatskih dirigentskih velikana. Tako je peti koncert Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a 26. siječnja bio posvećen sjećanju na maestra Nikšu Barezu (1936-2022), a Zagrebačka je filharmonija koncert u svojem Bijelom ciklusu 27. siječnja posvetila maestru Milanu Horvatu (1919-2014).

Riječ je o dvojici dirigenata koji su u duljim razdobljima svojih izuzetno uspješnih karijera bili na čelu zagrebačkih orkestara. Tako je maestro Nikša Bareza bio gotovo dva desetljeća na čelu Simfonijskog orkestra HRT-a, od 1992. do 2011, što je najdulji mandat nekog šefa dirigenta u povijesti tog orkestra. Maestro Milan Horvat, koji je glazbenu karijeru započeo 1946. kao voditelj Simfonijskog orkestra Radija Zagreb, da bi 1975. ponovno bio na čelu istog orkestra tada pod imenom Simfonijskog orkestra RTV u Zagrebu (Zagrebački simfoničari RTZ), bio je sa Zagrebačkom filharmonijom također „šefovski“ povezan. Naime, od 1956. do 1970. bio je maestro Horvat šef dirigent Zagrebačke filharmonije (1957–1969. i njezin direktor), da bi od 1978. bio imenovan počasnim šefom dirigentom i dakako stalnim gostom Zagrebačke filharmonije.

Mo. Dawid Runtz uz Zagrebačku filharmoniju na koncertu posvećenu Milanu Horvatu

Posveta skladateljici i njemačkim majstorima

Iznositi svu množinu podataka o doista važnim međunarodnim karijerama dvojice hrvatskih dirigenata u ovoj prigodi nije ni moguće a ni potrebno. Sjećanja na Nikšu Barezu i na Milana Horvata još su itekako živa, a činjenica da im njihovi nekada matični orkestri posvećuju koncerte in memoriam svakako je lijepa gesta i znak poštovanja prema velikanima koji su svojim profesionalnim djelovanjem zadužili nacionalnu glazbenu kulturu. S tom je nakanom Simfonijski orkestar HRT-a u goste pozvao Ivana Repušića, trenutno jednog od međunarodno najtraženijih hrvatskih dirigenata, dok je za pultom Zagrebačke filharmonije bio njezin aktualni šef dirigent Dawid Runtz.

Šef dirigent Orkestra Minhenskog radija i prvi stalni gost Njemačke opere u Berlinu, uvijek željen za dirigentskim pultom u domovini, 45-godišnji Ivan Repušić poznavao je velikana u čije se sjećanje trebao koncertom obratiti. Odabrao je stoga program u skladu s konvencijom takve prigode. Naime, kako je maestro Bareza često izvodio djela iz hrvatske baštine, Repušić je večer započeo izvedbom Simfonije u fis-molu, op. 41 Dore Pejačević, odavši time i posvetu skladateljici u povodu 100. obljetnice smrti. Opsežna orkestralna partitura, četiri stavka simfonije u sveukupnom trajanju od 45 minuta, za maestra Repušića bila je mogućnost za otkrivanje jednako vlastite snage zvučnog oblikovanja glazbe koja oduševljava izvornim melodijskim temama kao i iznimnom vertikalnom punoćom orkestralnog sloga, te za demonstriranje vrsnosti Simfonijskog orkestra HRT-a u svim njegovim dionicama. Budući da je orkestar Dorinu Simfoniju izveo pod ravnanjem svojega tadašnjeg šefa Enrica Dinda 2019, glazbeni je predložak članovima već bio poznat. Ivan Repušić pažljivim je vođenjem unio dodatna upozorenja na osobito lijepe glazbene detalje.

Mo. Ivan Repušić uz Simfonijski orkestar HRT-a na koncertu u spomen na Nikšu Barezu / Snimio Marko Prpić Pixsell  / ZF

Nadahnuto vođenje bez partiture

Za drugi dio koncerta odlučio je Repušić prezentirati dvije skladbe njemačkih majstora kojima se Nikša Bareza tijekom karijere, osobito na inozemnim gostovanjima, intenzivno bavio. Čar Velikog petka, orkestralni intermezzo iz trećeg čina opere Parsifal Richarda Wagnera, simbolično odgovara Barezinim opernim uspjesima, a glazbenim je sadržajem svakako uzvišena posveta preminulom maestru. Kada je pak nastupila interpretacija simfonijske pjesme Smrt i preobraženje, op. 24 Richarda Straussa, bilo je moguće prepustiti se zvukovnom bogatstvu velikog orkestra i uroniti u ideale kasnoromantične glazbe sa svim mijenama raspoloženja, gustoćom događanja i tajnovitošću skladateljevih poruka.

Samo 31 godinu mlad šef dirigent Zagrebačke filharmonije Dawid Runtz stigao je u Zagreb iz rodne Poljske tek prije dvije godine i nije mogao poznavati naše hrvatske dirigentske velikane. No kako je riječ o dirigentu ne samo velike nadarenosti nego i iznimne osjetljivosti i razvijena instinkta kada valja programirati neku koncertnu večer, njegova se odluka za izvedbu kantate za sole, zbor i orkestar Carmina burana njemačkog skladatelja Carla Orffa itekako može razumjeti. Točno, maestro Horvat ravnao je tim velikim i omiljenim vokalno-instrumentalnim djelom kada je bio šef dirigent ORF Simfonijskog orkestra u Beču i to u koncertnoj dvorani Musikvereina u 1970-im godinama. Kao i svi svjetski dirigenti koji se afirmiraju u različitim državama i s najuglednijim orkestrima, tako je i Milan Horvat ipak ponajprije nastupao sa „željeznim repertoarom“ njemačkih, ruskih i pokojega drugog skladateljskog genija. Poznato je da je rado izvodio i hrvatske vrhunske naslove, pogotovo zagovarajući domaći repertoar dok je bio direktor Dubrovačkih ljetnih igara (o svemu tome mi je u razgovoru koji sam s njim objavila u Vjesniku 27. srpnja 1977. govorio).

Dawid Runtz je za koncert In memoriam maestro Milan Horvat odabrao eto Carmina burana. I dobro je učinio. Na podiju okupljen veliki mješoviti zbor, Komorni zbor Ivan Filipović (zborovođa Goran Jerković), Akademski zbor Ivan Goran Kovačić (zborovođa Ivan Šćepanović) i Komorni dječji zbor Glazbene škole Pavla Markovca (zborovođa Vinko Karmelić) i Zagrebačka filharmonija dočekali su dirigenta koji se zaustavio na pultu, nekoliko tihih trenutaka koncentracije, bit će i „poruke“ Milanu Horvatu, a onda je započela izvedba. Maestro Dawid Runtz ravnao je bez pomoći partiture, dakle napamet.

Carmina burana sadržajem uglazbljenih tekstova prikladna je za scensko izvođenje jer se vizualizacijom omogućuju prikazi „magičnih slika“ pa i šarolikost i razigranost pjesničkih evokacija. U koncertnoj izvedbi težište je dakako na glazbenom sadržaju, ali i ta koncentriranost na zvukovnost, bilo vokalnu bilo instrumentalnu, može itekako razgaliti slušateljstvo. Solisti: Margareta Klobučar, sopran, Ladislav Vrgoč, tenor i Matija Meić, bariton, bili su u intervencijama dovoljno precizni i uvjerljivi, ali ponajprije je Matija Meić glumačkim te posebno glasovnim eskapadama postigao nužnu živost, pomalo i razularenost, Orffova predloška.

U nekom opširnijem osvrtu bilo bi moguće analizirati sve finese, dinamička sjenčanja, riječju cjelokupno nadahnuto vođenje zborskih i posebno orkestralnih fragmenata kojim je Dawid Runtz modelirao zvučnu građevinu Orffove antologijske kantate. Na trenutke možda i odveć pažljivo, svakako nastojeći izbjeći bilo koju grešku, krivi upad ili nesigurnost. Vladati izvođačkim aparatom od oko 230 glazbenika, pjevačkim zborovima među kojima su i djeca, zahtijeva posebnu koncentraciju. Dawid Runtz, dirigent očito sposoban memorirati i voditi tako zahtjevnu izvedbu, zavređuje prvi svaku pohvalu. A onda i svaki od izvođača koji je bio na podiju. Bila je to doista dojmljiva izvedba Carmina burana. Vjerujte mi, odgledala sam i odslušala desetke! Uostalom gromoglasni pljesak publike u do posljednjeg mjesta popunjenu Lisinskom dovoljan je dokaz uspješnosti.

I sjetili smo se velikana Milana Horvata, koji je preminuo u 95. godini na samu Novu godinu 2014. godine u austrijskom Innsbrucku, gdje je posljednjih godina života živio.