Živa grana nacije

Tema „neograničene Hrvatske“ obuhvaća različite vidike raseljenosti Hrvata diljem svijeta, što ga se, rekosmo, posljednjih godina označava pojmom „globalne Hrvatske“. Raseljenost pak, isto tako rekosmo, nalaže potrebu što čvršćega povezivanja „iseljene Hrvatske“ sa stacionarnom, „domovinskom“, kako se obično simultano naziva u sintagmi „iseljena i domovinska Hrvatska“. (Stari su naši pisci u tom pogledu razlikovali „otačbinu“ u značenju zemlje i zavičaja podrijetla, i „domovinu“, kao odabrani životni prostor.) No kako je pod svojim imenom Hrvatska država jedna, i kako je hrvatski narod jedan i jedinstven pod svojim imenom, tako je sve izvangranične Hrvate nužno držati integralnim dijelom tih entiteta.

Sve to nije toliko političko, koliko upravo duhovno i kulturno pitanje. U Zborniku Matice hrvatske hrvatskome narodu / njegovim prošlim naraštajima na spomen / sadašnjima i budućim na pobudu (!) o tisućitoj godišnjici Hrvatskoga kraljevstva (1925) čitamo: „Nacionalitet se ne veže na teritorij, jer je on na neki način oduhovljena pojava, pa nije privezan na zemlju, zato i ne stoji zemlja, a niti dom u središtu njegovih predodžbi, već ljudi istih duhovnih osobina, ali ne kao pojedinci nego ka cjelina (istic. izvorno). (…) Narod je duhovna vrsta, duhovna kolektivnost, a duhovnost stoji u kulturnoj zajednici. (…) Tko hoće da bude nacionalan, mora da se u duhovnoj biti svoga naroda ukorijeni i mora da ima udjela u njegovim kulturnim tvorevinama.“ Ako i napisane prije gotovo sto godina, te misli odgovaraju sintagmi „neograničene“ Hrvatske.

Iako dakle nacija u stvarnosti kao duhovna cjelina podnosi da na različite načine bude omeđena i ograničena nužnostima egzogenih realiteta, posebice u političkim i gospodarstvenim vidicima nužno trpeći manjak povezanosti, ona je gotovo neograničena u mogućnostima kulturnog povezivanja. Primjere tomu nalazimo upravo i u Matičinoj povijesti, poput, primjerice, malo poznate činjenice da su naši emigranti u logoru Fermo 1945. osnovali ogranak Matice hrvatske. Treba li govoriti o sjajnoj kulturnoj ulozi Vinka Nikolića (1912–1997), koji je Matičinu Hrvatsku reviju što su je ukinule komunističke vlasti 1945. s Antunom Bonifačićem „odnio“ u Argentinu, a potom donio u Europu, da je napokon Matici vrati?

Sličan primjer nalazimo u činjenici osnutka Društva prijatelja Matice hrvatske (Association des membres de Matica Hrvatska) u Parizu 1970. na poticaj hrvatskih studenata i radnika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine (ogranak je bio obnovljen 1991), a na valu tadašnje izvanredne uloge Matice hrvatske u domovini. Uz te primjere, brojni pojedinci ponijeli su Maticu hrvatsku u svijet, poput dr. Jure Petričevića (1912–1997), čijom je donacijom u dvorištu Matičina sjedišta izgrađen aneks s velikom dvoranom koja nosi njegovo ime, a čije je zemne ostatke Matica nedavno prenijela iz Švicarske na Mirogoj. O ugledu koji je Matica cijelo prošlo stoljeće imala među izvangraničnim Hrvatima da se i ne govori. Stoga je sasvim naravna stvar što Matica hrvatska ima ogranke izvan Hrvatske u sredinama u kojima Hrvati imaju želju i mogućnost i na taj način osjećati se i biti integriranim dionicima recentnoga nacionalnog kulturnog života.

Predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran i državni tajnik Zvonko Milas potpisali su
2. II. sporazum o suradnji MH i Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan domovine / Snimio MIRKO CVJETKO

Kako je u prethodnom tekstu spomenuto, odnos države prema izvangraničnim Hrvatima, nakon godina strukturno-organizacijskog lutanja, posljednjih je godina, srećom, zadobio ozbiljnu formu Središnjega državnog ureda, s kojim je 2. veljače ove godine Matica hrvatska potpisala sporazum o suradnji. Osim velike, nerijetko ključne važnosti takve državne potpore provedbi različitih programa Hrvata izvan Hrvatske, takva je djelatnost, ne samo spomenutog ureda, važna radi prevladavanja psihološke razdjelnice „mi“ i „oni“, koja još postoji u mnogim glavama. Osobito se to vidi u vrijeme izbora, kada se izvangranični Hrvati moraju suočavati sa segregacijskim glasovima koji zahtijevaju potpuno ukinuće već uvelike okljaštrene „liste za dijasporu“ (o neprikladnosti pojma dijaspora obrazloženo je u Hrvatskoj reviji pisao Gojko Borić 2003), jer oni „ne plaćaju porez u Hrvatskoj“. Inozemne doznake naravno ti glasovi ne spominju kao ni izvanrednu važnost za brendiranje Hrvatske i Hrvata u svijetu (tako očitoj i u potpori hrvatskim sportašima). Tu se suočavamo s nekim starim, još neprevladanim ideološkim stereotipima i predrasudama nekih političkih čimbenika, koji ne shvaćaju da takvo političko iživljavanje na izvangraničnim Hrvatima samo pokazuje njihovu neuživljenost u stanje i suvremene potrebe nacije, i lakoumnu nevoljkost da se kvalitetnim politikama približe tim ljudima, vrednujući i na taj način njihov doprinos napretku Hrvatske. Stoga je spomenuta „lista“ nužna da se izvangranični Hrvati politički održe dionicima redovitog života hrvatskoga društva i države.

Sve su to razlozi za jačanje kulturnog povezivanja izvangraničnih Hrvata s Hrvatskom. Matica hrvatska, svjesna toga, znala je i zna njihovo kulturno bogatstvo predstaviti, (re)interpretirati, (pre)vrednovati i integrirati. Primjer i znak toga je, uz ostalo, spomenuta Hrvatska revija, primjer su i Stoljeća hrvatske književnosti, gdje, nakon ideološki proskribirane edicije Pet stoljeća (uz iznimke poput Viktora Vide) napokon i naše emigrantske pisce čitamo kao ravnopravan dio hrvatske književne baštine. Samim time, prostora za nove pothvate ima, kako bi se taj veliki kulturni kapital (u najširem smislu riječi) pojmio interiornim sadržajem i potencijalom hrvatske kulture i u nju ugrađivao. Time će se, uza sve ostale „alate“, hrvatskom narodu osvijestiti činjenica da izvangranični Hrvati nisu odrezana i osušena grana nacije, koja bi nas podsjećala na naše nemoći, slabosti, nesreće i tragedije, nego, naprotiv, živa grana što diljem svijeta plodi vrijednosti i vrline hrvatskoga duha i domovini ih daruje!