Za susret i zajedništvo Istre i Hrvatske na ostatku puta

Zbornik radova Istra u hrvatskoj književnosti i kulturi plod je istraživanja u okviru projekta Hrvatski književni regionalizam: udio Istre u hrvatskoj književnosti pokrenuta 2021. na Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU.

Zaklada Adris financijski je poduprla navedeni projekt koji polazi od toga da Istru i njezin kulturni krug obilježuju distinktivne crte spram ostalih hrvatskih regija. Slijedi se postavka da biti različit znači pripadati matici domovini, jer se u regiji kao što je Istra jako dobro detektiraju tipično hrvatske, univerzalne i općenacionalne ideje, ali i različitosti koje utječu na činjenicu da hrvatska književnost u Istri posjeduje zaseban identitetski sloj.

Zbornik je opsežan (ukupno 266 stranica) i vrlo sadržajan, a njegovi su urednici Ivica Matičević i Antun Pavešković, koji je i glavni urednik zbornika te voditelj projekta. Uz Paveškovićev Predgovor / Nagovor zbornik sadrži trinaest radova čiji su autori, uz voditelja, redom suradnici na projektu. To su: Ana Batinić, Boris Domagoj Biletić, Valnea Delbianco, akademik August Kovačec, Marino Manin, Ivica Matičević, Hrvojka Mihanović Salopek, akademik Krešimir Nemec, Andrea Sapunar Knežević, akademik Boris Senker i Željko Trbušić. Zbornik su recenzirali akademkinja Sibila Petlevski i akademik Ratko Cvetnić, a objavljen je u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu 2022. Predstavljen je 14. prosinca 2022. u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu.

Izd. HAZU, Zagreb, 2022.

Putovanje istarskim povijesnim, geografskim, kulturnim i jezičnim krajolicima

O temeljnom konceptu zbornika saznajemo u spomenutom predgovoru, gdje se ističe kako je ovdje riječ o putovanju povijesnim, geografskim, kulturnim i jezičnim krajolicima Istre, s osobitim fokusom na njezinim identitetskim lomovima. Taj se koncept snažno očituje u dvjema dihotomijama. Prva u obuhvaćanju pojedinih parcijalnih aspekata istarske duhovne i književne povijesti, ali i u znanstveno integrativnim temama. Jer nije riječ samo o potrazi i propitivanju tek istarskog nego i (štoviše – poglavito!) hrvatskog identiteta. I druga, da su u zborniku okupljeni tekstovi vrhunskih stručnjaka, intelektualaca, ali ne s isključivom „umještenošću u istarski prostor“, dapače, dala se ovdje itekako riječ i onima „onkrajnima“ (s onu stranu Učke), kojima osobna izmještenost nije nužno nedostatak. Upravo na tim dihotomijama počiva to kretanje Istrom, manje u potrazi za odgovorima, a više u otvaranju novih pitanja. Propitivati u tom okviru Istru znači prepoznati Hrvatsku, naglašava Pavešković.

Prvi rad u zborniku napisao je Boris Domagoj Biletić pod naslovom Kulturni identitet. Hrvatski (i hrvatskoistarski) kulturni identitet i u njemu polazi od činjenice da se hrvatski kulturni identitet temelji i na višeregionalnosti, odnosno centripetalnom regionalizmu kao hrvatskoj povijesnoj konstanti. Autor razmatra primjere odnosa nacionalnoga centra i nacionalnog ruba, ili moguće periferije (Istre), što je, kako ističe, vrlo znakovito za unutarhrvatske relacije. One i u našem aktualnom trenutku svjedoče o nasušnoj potrebi dvosmjerne i komplementarne gradbe jedinstvena hrvatskoga kulturnog identiteta.

Akademik August Kovačec u radu pomno prikazuje složenu jezičnu sliku Istre te zaključuje da se razvijala stoljećima uz nužnu ili latentnu dvojezičnost i višejezičnost (uključujući i diglosiju). Iznimnost se očituje i u razmjerno malenu prostoru za takvu složenost. Dosad su objavljeni mnogobrojni radovi o istarskim idiomima i njihovim međusobnim vezama, ali mnogo toga još nije dovoljno istraženo.

Marino Manin u radu Istra: „Krasna zemljo“ ponekad „varljiva“ osvrće se na recentniju povijest Istre putem odlomaka iz djela književnika. Autor ukazuje da književna djela plastičnije i življe od historiografije ili sociologije mogu predstaviti povijesne i društvene događaje i procese, tako i literarna produkcija o Istri najprikladnije otkriva karakter i dušu Istrana.

U radu akademika Krešimira Nemeca Kumičićevi istarski romani analiziraju se romani koji čine zaseban korpus u tematskom, stilskom i kompozicijskom smislu. Uz obilje prikladnih citata iz pojedinih djela, cijela se studija (pro)čita u dahu – skladna i dinamična kompozicija u kojoj je sve po mjeri. Dubinska i stručna, a istodobno izravna, zanimljiva i široj čitateljskoj publici. Taj je rad svojevrsno književno srce cijeloga zbornika.

Zavičajni repertoar Istarskog narodnog kazališta u Puli naslov je rada akademika Borisa Senkera, u kojem se prikazuje doprinos Istarskoga narodnog kazališta, napose njegova repertoarskog usmjerenja, istarskomu kulturnom identitetu.

Valnea Delbianco u radu Književnost na talijanskome jeziku u Istri druge polovice 20. stoljeća iznosi pregled književnosti istarskih Talijana te zaključuje da ta regionalna književnost ima, uz estetski vrijedna djela, i važno dokumentarno značenje razvijajući se u uvjetima kulturne složenosti teritorija odvojena od talijanske matice.

 Rad Odraz Istre u pjesničkom stvaralaštvu Borisa Domagoja Biletića Hrvojke Mihanović Salopek razlaže Biletićev pjesnički odraz istarskih motiva. Prikazana je brojnost estetiziranih metafora s florom i faunom istarskog krajolika te reminiscencija na drevne antičke, ilirske i starohrvatske slojeve istarske baštine. Autorica ističe da su hrvatska pjesnička baština i jezik dio Biletićeve zavičajne ukorijenjenosti i destinacije.

Od Viktora Cara Emina
do Zvane Črnje

Ana Batinić u radu Književni krug Viktora Cara Emina polazeći od književnopovijesne odrednice Cara Emina kao regionalnog književnika, prikazuje rezultate pretrage njegovih autorskih zapisa i korespondencije iz arhiva Odsjeka za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije te iz Zbirke rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Istražena građa potvrđuje da je društveni krug Viktora Cara Emina itekako nadilazio regionalne granice, a njega kao žanrovski svestrana autora, suradnika brojnih časopisa i novina, učitelja i akademika.

U tome, ističe autorica, odsječak Car Eminova rada namijenjena djeci i mladima – ponajprije kao urednika dječje periodike – još čeka sustavniju obradu i valorizaciju. Tu moramo dodati da postoji znanstveni projekt kojemu je cilj istražiti Car Eminov urednički rad u dječjoj periodici, ali i da taj projekt nažalost nije dobio sredstva od HAZU na natječaju za financijsku potporu.

Jedan od književnika iz Car Eminove korespondencije jest i njemu zavičajno blizak Ante Dukić. O njemu piše Ivica Matičević u radu Književno djelo Ante Dukića: estetički i idejni aspekti u svjetlu korespondencije s Ivanom Brlić Mažuranić istaknuvši da je Ivana Brlić-Mažuranić pisala Dukiću sa stanovitim priznanjem njegova književnog rada. Posve je opravdano da Antu Dukića uvažavamo kao jednog iz niza istarskih pisaca koji su neizostavni dio integralne hrvatske književnosti.

Andrea Sapunar Knežević napisala je rad Domoljubna djelatnost Rikarda Katalinića Jeretova – hrvatskoga književnika iz Istre, gdje prikazuje život i djelo Jeretova, tipičnog predstavnika hrvatskoga regionalizma koji je poznat kao pjesnik mora, Hrvatskoga primorja i Istre. No domoljublje prema hrvatskoj domovini ostaje njegova trajna, društvena, kulturna i književna označnica.

Zvane Črnja, multikulturalnost u svjetlu multijezičnosti Istre rad je Antuna Paveškovića u kojem se uz prikaz Črnjina opusa osobita pozornost ukazuje njegovim stajalištima o višejezičnosti kao dijalektički neodvojivoj komponenti istarske multikulturalnosti. Naglasak je na Črnjinu stavu da je regionalno identitetsko biće neodvojivo od nacionalnog identiteta kao prvenstveno kompleksne cjeline, ali i da su nacionalno i regionalno u analognom međuzavisnom položaju kao što su to nacionalno i globalno. Za Črnju uporaba čakavštine nije samo ostvarenje prava na specifičnu umjetničku izražajnost, niti tek potvrda nacionalnog, a time i klasnog identiteta, nego i snažna poluga povijesnoga sjećanja na borbu za vlastitost. Služiti se čakavskim u Istri značilo je biti Hrvat, a pripadati toj nacionalnoj zajednici dugo je vremena bilo istoznačno klasnoj pripadnosti, to jest biti potlačen, diskriminiran, izrabljivan.

Susret hrvatske Istre
i domovine Hrvatske

Željko Trbušić u radu Arhivsko gradivo o književnicima iz Istre i šireg istarskog područja u Arhivu Odsjeka za povijest hrvatske književnosti prikazuje istraživanje na mikrosegmentu gradiva vezana uz književnike iz Istre i šireg istarskog područja u arhivskom gradivu Odsjeka za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i to po vremensko-prostornom vizualnom modelu izrađenu primjenom relacijske baze podataka i sustava nodegoat. Rezultati pokazuju da su književnici iz Istre i istarske okolice većinom migrirali u smjeru Zagreba. Takve suvremene informacijsko-komunikacijske tehnologije mogu poslužiti za daljnja književno-povijesna istraživanja.

Na kraju zbornika Boris Domagoj Biletić prikazao je Kronologiju hrvatske književnosti Istre. Hrvatska književnost u Istri, hrvatskoistarska književnost, književnost hrvatskih pisaca iz Istre, istarska hrvatska ili hrvatska istarska književnost kao estetsko svjedočanstvo istarskoga hrvatstva nije samo regionalan (bilo tzv. dijalektalan, bilo na književnu jezičnom standardu) fenomen i/ili zavičajna vrijednost, nego najbolji njezini autori i najznačajnija njihova djela ulaze u matični tijek naše nacionalne, hrvatske književnosti. Čitava povijest i razvoj hrvatske književnosti u Istri svjedoče o analognom međuzavisnom odnosu (hrvatske) Istre i (domovine) Hrvatske.

Ovaj zbornik konceptualno i idejno-tematski iskazuje tu (po)etiku. Stoga zaključak Borisa Domagoja Biletića u kojemu citira Nedjeljka Fabrija nije samo zaključna misao uz kronologiju hrvatske književnosti u Istri, nego i cijeloga zbornika:

„Vrijeme je, mislimo, da se hrvatska Istra i domovina Hrvatska napokon susretnu i da u znaku međusobnoga predanoga služenja, kao ono Isus svojim učenicima, jedna drugoj operu noge. Željeli bismo, naime, da nas taj izraz međusobne gostoljubivosti i uljudnosti pripremi i osposobi za ostatak puta koji nam je zajednički proći do završetka svijeta.“ (Koncert za pero i život, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.)

Ako je toj svrsi pridonio i ovaj zbornik, a mislimo da jest, valja nam tim putem nadalje kročiti.