Veliki Kosta Spaić

Stogodišnjica rođenja hrvatskog kazališnog redatelja i pedagoga Koste Spaića svečano je obilježena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 21. siječnja. Uvodne riječi uputila je intendantica HNK-a Iva Hraste Sočo iskazavši obvezu i čast obilježavanja obljetnica velikih ljudi poput Koste Spaića.

Kosta Spaić rođen je 21. siječnja 1923. u Zagrebu. Diplomirao je violinu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1948. postao je asistent režije u Dramskom studiju HNK-a u Zagrebu, a 1950-ih počeo je samostalno režirati. Kosta Spaić pripadao je postgavelijanskom redateljskom kartelu uz Georgija Para, Dina Radojevića i Božidara Violića. Bio je intendant HNK-a od 1975. do 1978, ustrojivši kazalište prema najvišim europskim standardima.

Izvor HNK u Zagrebu

Akademik Boris Senker, prema vlastitome navodu, duguje Kosti Spaiću najintenzivnije kazališne događaje svojega života. Godine 1957. u Puli prisustvovao je predstavi na otvorenom u kojoj ga je zadivila scenografija i mlada glumica koja je bila utjelovljenje Goetheove Ifigenije – Neva Rošić. „Bio je jedan od redatelja koji su stekli izniman međunarodni ugled i reputaciju. Zadužio nas je nizom predstava, a možda je njegova najvažnija režija Mjera za mjeru, u kojoj je dao drukčiji pristup onomu donekle statičnome, pompoznome i patetičnom Shakespeareu kako ga je hrvatsko kazalište prije susretalo“, kazao je Senker, nazvavši sebe promatračem Spaićeva rada priličan broj godina. Glumica Branka Cvitković istaknula je da je Kosta Spaić imao važnu ulogu u njezinu životu za vrijeme studiranja te da je upravo on zaslužan za razvijanje njezine glumačke karijere. Kostu Spaića Branka Cvitković opisala je riječima „suptilna, nježna duša, koju samo pravi umjetnici mogu tako skrovito nositi u sebi“.

Neva Rošić, glumica koja je surađivala sa Spaićem još od vremena studiranja, govorila je o tome kako se Spaić mogao staviti u vrijeme glumaca, odnosno kako je mogao prepoznati koliko je glumcima potrebno da shvate njegove upute.

Upute su većinom bile vrlo jednostavne, poput „budi lijep“ ili „ona treba biti malo preglasna“. Nostalgično se prisjetila ljeta u kojemu je na Dubrovačkim ljetnim igrama svaki dan surađivala sa Spaićem, što je istaknula kao iznimnu čast. Dragan Despot također se prisjetio studentskih dana te fasciniranosti radom Koste Spaića. U mladim danima bio je na svakoj predstavi Kiklopa u HNK-u. Odnos sa Spaićem opisao je kao odnos između oca i sina, a ne redatelja i glumca. Prisjetio se savjeta koji je Spaić uputio glumcima: „Razgovijetnost i čujnost nisu stvar estetike nego pristojnosti.“

Redatelj Krešimir Dolenčić podijelio je sa slušaocima savjet koji mu je ostao u sjećanju. „U operi se ne pjeva, kao što se u gradskom kazalištu ne govori, glazbom se priča osjećajima, riječima, dinamikom, ritmom, ekspresijom; dok neki ispuštaju samo topli zrak.“ Mirta Zečević prisjetila se posljednjega puta kada je vidjela Kostu Spaića i njegovih riječi „Deca, deca, moje ruke više ne mogu, ali tu (pokazujući na glavu) još sam mlad“, dok se Sanja Ivić u šaljivu tonu prisjetila savjeta koji joj je bio upućen: „Ti stojiš, Bobo gleda, muzika svira, publika plače. Kraj scene!“

U konačnici, okupljenima se obratila Sandra Spaić, kći Koste Spaića, koja je podijelila detalje o očevu životu. Opisala ga je kao nježna, visoka intelektualca i erudita. Prisjetila se njegove strogoće, koja je proizašla iz obiteljskog odgoja austrougarskih oficira. Istaknula je da je njezin otac bio vođen moralom, etikom, empatijom i duhovnošću.

Mirta Zečević, Slavko Juraga i Dušan Gojić za okupljene su izveli scenu iz Shakespeareove komedije Na tri kralja, nakon čega su prikazane videoprojekcije iz Spaićevih predstava – Vučjak Miroslava Krleže i Teuta Dimitrija Demetra.

Kosta Spaić režirao je više od sto predstava i opera. Njegovom smrću 1994. završilo je veliko razdoblje Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Godine 1985. dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.