Vau, mijau, grrrr

Životinja se u našim medijima pojavljuje isključivo tjelesno, kao nosorog kojem prijeti izumiranje, kao krava koju uzgajivač više ne može držati jer je otkupna cijena mlijeka niska, kao tovna životinja držana u jezivim uvjetima, kao skupi ljubimac ili kao dodo, kojega znanstvenici žele genetski rekonstruirati i vratiti na Mauricijus. Usredotočeni na temeljnu životnu situaciju životinje previđamo da je za svaki od tih problema kriv čovjek: on ih istrebljuje ili uzgaja, on ih tetoši ili zanemaruje, on ih jede i oživljava. No ne samo da se povezanost čovjeka i životinje zanemaruje, još je gore da nemamo svijesti o našoj dubokoj kulturnoj povezanosti. Taj manjak na kvalitetan i opsežan način ispravlja zbornik Animal. Knjiga o ne-ljudima i ljudima, s podnaslovom Kulturni bestijarij III. dio, objavljen potkraj prošle godine u Zagrebu. Riječ je o zamašnu izdavačkom pothvatu čiji je prvi dio izašao 2007. na 790 stranica, drugi 2012. na 1142, a ovaj najnoviji ima 953, i to su sve ozbiljni znanstveni radovi, s obiljem zanimljivih ilustracija, što knjige čini i vrijednima i lijepima.

Životinje nemaju svoj glas pa im ga zato dajemo mi, no istovremeno smo svjesni da bez njih ne bismo imali o čemu govoriti / Privatna arhiva

Prva dva Kulturna bestijarija uredile su Suzana Marjanić i Antonija Zaradija Kiš, dok im se u trećem pridružila i Maja Pasarić, a suradnike je nemoguće poimence nabrojiti jer priloga u toj trilogiji, ne računajući uredničke uvode, ima čak 128, i to u najširem mogućem rasponu: od biblijske i mitske životinje do etnografije i zoolingvistike, od književnosti i prava životinja do ekofeminizma i zooetike, od srednjovjekovlja i renesanse do baroka i suvremenosti, od filozofije i fantastike do rata i zatočenja, od dječje životinje i ljubimaca, do filma i promidžbe. Čitajući i gledajući te divne i maštovite knjige, posve se uvjerljivom čini misao filozofa i teologa Teilharda de Chardina koji je razvio ideju kompleksnosti prirode, gdje je složenost neživog, fiziosfere, prerasla u biosferu, a složenost biosfere, prema njegovim terminima, razrasla se u noosferu – područje duha i razmišljanja koje nije odvojeno ni od animalnog, ni od vegetativnog, ni od mineralnog. Čovjek je dio kozmosa, i ne samo da ne može živjeti bez drugih stvorenja, on je bez njih i neshvatljiv; razmišljanjem o njima vraća dug svemu što postoji.

Životinja nema svoj glas pa joj ga zato dajemo mi, no istovremeno smo svjesni da bez životinja ne bismo imali o čemu govoriti. Iz Bestijarija saznajemo da su o njima imali što reći i Aristotel, i sv. Hildegarda, i Dante, i Marulić, i Shakespeare, i Marguerite Yourcenar, i J. M. Coetzee; hrt, lisica, konj, sokol, vuk i puh javljaju se u našoj etnologiji; životinje prate duše na drugi svijet i druže se s vješticama; ptice su u pjesmama, jednorozi u pričama, tovari u književnoj kulturi hrvatskoga srednjovjekovlja. Bestijarij, kao antički i srednjovjekovni žanr, kao drevni popis stvarnih i izmišljenih bića, i njihovih prirodnih i umišljenih osobina, pokazao se kao vrlo propulzivan suvremeni oblik razmišljanja o ne-ljudskom, i kao odgovor na povratak drevne čovjekove svijesti o povezanosti svega živoga i neživog, zatomljene zbog opijenosti tehničkim progresom.

Kao svojevrsni spin off tog dugotrajnog i kompliciranog projekta, istodobno je u Zagrebu objavljen i Mačkozbornik urednica Suzane Marjanić i Rosane Ratkovčić. I područja istraživanja i suradnike već poznajemo iz Kulturnih bestijarija, tek je sve koncentrirano na onoga tihog i tajanstvenog domaćeg stvora s devet života. Mačku tako srećemo u mitovima i bajkama, u likovnoj umjetnosti, filmu i vizualnoj kulturi, u lingvistici i etnologiji, u etici i animalistici; za razliku od Bestijarija, koji su strogo znanstveni, Mačkozbornik je opušteniji te osim akademskih radova ima i niz osobnih zapisa mačkoljubaca. „Animalno je elementarno“, tim riječima započinju urednice proslov trećeg Kulturnog bestijarija, nudeći to kao moto svih prethodnih istraživanja i knjiga; kulturnu i kritičku animalistiku predstavljaju kao interdisciplinarno, multidisciplinarno i transdisciplinarno znanstvenoistraživačko polje koje pojavnost životinje promišlja kao kulturni i društveni subjekt.

No njihov proklamirani cilj nije samo istraživanje činjenica iz životinjskog svijeta nego i odmak od specističkog društva, smatrajući da su „svi do danas objavljeni kulturnoanimalistički prilozi od iznimne važnosti jer pokazuju da se i na ovaj način, tj. riječju, vizualom i knjigom, pored aktivističke prakse, uspješno osvjetljavaju teme traganja za zatomljenom i ponovno pronađenom bliskošću s Drugima.“ Da život i rad povezuje ljubav, svjedoče i urednice Mačkozbornika pišući kako ih je na uređivanje te knjige potaknula upravo naklonost prema tim jedinstvenim bićima, priznajući da i dalje „ne mogu dokučiti tajnu mačke koja spava u fotelji“. Sustižu nas proturječne vijesti s interneta, jedna koja tvrdi da je kukaca sve manje i da izumiru, i druga da će EU odobriti spravljanje hrane od tih istih kukaca; posljednji je čas da stanemo i zamislimo se nad sobom i životinjama.