Umjetnost u žrvnju kritike

Ima li smisla postaviti besmisleno pitanje? Apsurdna misao proizišla je iz apsurdne stvarnosti koja dovodi u sumnju opravdanost djelatnosti kakva je umjetnička kritika. Besmisleno je doduše reći da umjetnička kritika nema smisla, jer dok postoji čovjekova potreba za stvaranjem umjetničkih djela, likovnih, književnih, glazbenih, postojat će i potreba da se o njima izriče vrijednosni sud. Ali upravo nas današnja situacija navodi na pomisao o svrhovitosti ovakve djelatnosti. Dakle, oksimoronsko pitanje dobit će opravdanje u smislenom odgovoru. Prije odgovora potreban je kratki osvrt na vrijeme koje pripada prošlosti.

Negativna kritika
u povijesti umjetnosti

U povijesti umjetnosti mnoštvo je primjera u kojima se izražavala negativna kritika, što se nama danas u najmanju ruku čini besmisleno. Da je kojim slučajem netrpeljivost i kritizerstvo koje je protiv Michelangela najglasnije vodio Pietro Aretino, čovjek ,,pogana jezika“, vrstan polemičar, zagovarajući s mnogim pristašama struganje ili premazivanje Buonarrotijeva Posljednjeg suda u Sikstinskoj kapeli, svijet bi bio osiromašen za najdojmljivije remek-djelo renesansne umjetnosti. Piscu pornografskih sadržaja smetala je golotinja u posvećenom prostoru kapele. Mogla bi se napisati odeblja knjiga o besmislicama što su ih izrekli kritičari o umjetničkim djelima koja danas poznajemo kao vrhunska ostvarenja. Taj se problem naravno ne odnosi samo na likovnu umjetnost. Za književnost i glazbu to također vrijedi. André Gide u tekstu o Charlesu Baudelaireu kaže da poznaje nekoliko povijesti francuske književnosti 19. stoljeća u kojima autor Cvjetova zla nije ni spomenut. Sjetimo se sudbine Bizetove Carmen, koja je prešla put od uvredljivih kvalifikacija i posvemašnjeg podcjenjivanja do statusa najizvođenije i najpopularnije opere u svijetu. I u 20. stoljeću mnoštvo je takvih primjera kritičarskih promašaja. Nije li besmisleno da meritorno stručno mišljenje odbacuje neko djelo kao bezvrijedno da bi ubrzo to isto djelo postalo kultni eksponat ugledne umjetničke institucije?

Pogrešne procjene
likovne struke

Spomenut ću slučaj Francisa Bacona i sudbinu ključnog djela za slikarevo stvaralaštvo, triptiha Tri studije za figure ispod raspeća, naslikana 1944. U knjizi razgovora s Michelom Archibaudom slavni slikar doslovno kaže da su spomenuti triptih nekoliko puta odbili primiti kustosi londonske galerije Tate. Triptih je nudio Eric Hall, vlasnik spomenutih slika. Tek nakon Hallova odlučna zahtijevanja djelo je prihvaćeno. Danas se ta čuvena svjetska galerija ponosi Baconovim triptihom kao jednim od slavnih eksponata bogate galerijske zbirke.

Damien Hirst ispred svojega rada


I am Become Death, Shatterer of Worlds  (Ja sam postao Smrt, Razarač svjetova) tijekom otvaranja njegove izložbe u galeriji Tate Modern u Londonu 2012.  / Snimio Lewis Whyld / PA / PIXSELL

Ugledni francuski likovni kritičar i teoretičar Jean Claire svojevremeno je predlagao da se organizira izložba Luciana Freuda u pariškom Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, Centru Georges Pompidou, što su kustosi odbili. Danas jedno platno proslavljenoga engleskog slikara stoji na tržištu koliko iznosi gotovo cijeli budžet popularnog Beaubourga. Ono što usložnjava problem nisu samo pogrešne procjene likovne struke, nego specifičnost poteškoća koje nastaju onda kada sama struka na neki način postavlja pitanje svoga smisla.

Naravno problem leži u onome čime se struka treba baviti, prosudbom, eksplikacijom, vrednovanjem, značenjem nekog umjetničkog djela. Ako izostane kreativna kvaliteta, ako se dogodi, kao što se događa, da nema stvaralačkih potencijala u kojima bi kritika potvrdila smisao postojanja, dolazi do ozbiljna problema. (Doduše može se pisati i o djelima koja nisu dostojna kritičareve pažnje. Okvir je katkad vredniji od onog što uokviruje.) Problem o kojem je riječ vidljiv je i jasno artikuliran godinama unatrag na velikim izložbama međunarodnog značenja poput Venecijanskog bijenala ili Documente u Kasselu. Kada čitamo neke stavove uglednih kritičara ili filozofa umjetnosti, uviđamo da se situacija od tada do danas nije bitno promijenila. Arnold Gehlen svojevremeno je izrekao po mnogima poraznu i na stanovit način proročansku misao: „Odsad nema više razvoja umjetnosti, a ono što dolazi već postoji. sinkretizam zbrke svih stilova i mogućnosti, posthistoričnost.“ Jean Claire će suvremenu umjetnost okarakterizirati kao „sterilnu pustinju“, Harald Szeemann je u suvremenoj likovnoj praksi vidio „dominantno epigonstvo“. Kritizira tržišnu strategiju koja poglavito dolazi iz Amerike. „Profitira se od Warhola i pomodno se miješaju postignuća starijih s konzumerističkim apelima“, da bi konstatirao: „Eklektički sinkretizam. Trend moda, površina.“ Daghild Bartles ističe zabrinutost stručnjaka koji su ustanovili da se „užurbano slavljenje novih stilova i -izama ubrzo uspostavilo kao pseudoaktivnost“. Konstatira stanoviti konformizam umjetnika, oni „odbijaju napustiti uobičajena rješenja, te se zadovoljavaju uskogrudnim epigonstvom“.

Mogla bi se napisati odeblja knjiga o besmislicama što su ih izrekli kritičari o umjetničkim djelima koja danas poznajemo kao vrhunska ostvarenja

Francis Bacon, Tri studije za figure ispod raspeća, 1944.

Što znači mišljenje kritičara?

Upravo termin epigonstvo vodi nas do ključne umjetničke ličnosti koja opravdava složeni oksimoron s početka ovoga teksta. Riječ je o Damienu Hirstu, apsolutnoj umjetničkoj zvijezdi engleske i svjetske likovne scene. Umjetnik uspijeva svakim svojim projektom izazvati senzaciju. Prošle je godine to učinio ciklusom Cvjetovi trešnje (Cherry Blossom) prezentiranu u izložbenom prostoru pariškog Cartiera. Na pitanje američkog novinara što misli o kritičarima koji njegovo djelo kvalificiraju terminima epigonstvo, komercijalizam, kič, kratko je odgovorio: „Tko ih j....“ Iza drska i uvredljiva odgovora nalazi se bit problema o kojem govorim. Kakva dakle značenja ima u Hirstovu slučaju mišljenje kritičara? Nikakva. Umjetnik je savršeno svjestan svog statusa. Slavan je i bogat. Svaki pregled povijesti suvremene umjetnosti nezamisliv je bez njegova imena. Vrijednost Hirstovih radova potvrđuje se u desecima milijuna funti ili dolara. Hirstov primjer može ukazati na novo pravilo. Djela nekog mladog anonimnog umjetnika na njegovoj prvoj izložbi mogu biti u startu vrednovana u stotinama tisuća dolara. Hoće li to značiti da je uloženi novac kritiku učinio izlišnom, da ne kažem besmislenom? Jer strategija plasmana umjetničkih djela pomno je razrađena. Zna se u koga i kada treba ulagati. Premda umjetničko djelo uvijek nadilazi riječi koje ga vrednuju, odbacuju ili uzdižu, suvremena stvarnost uspostavlja svoje standarde. Jesu li cvjetovi trešnje Damiena Hirsta, bezbroj puta u slikarstvu ponavljan motiv, kič ili plagijat posve je irelevantno. U svijetu korporativnog kapitalizma kriterij u umjetnosti očito postaje novac, a ne estetski sud. Financijska vremenska prognoza cvatu trešnje obećala je povoljne vremenske uvjete za zrenje i bogat urod. Tako se i dogodilo.