Tata, kupi mi vrijeme

Dugo već zapažam, i dugo mi ide na živce, izraz kupovati vrijeme. Pojavio se on negdje u doba rata, kad su se po našoj zemlji stali vrzmati ljudi koji govore engleski, bilo kao materinski jezik, bilo kao međunarodni idiom. Ti su ljudi došli ovamo iz političkih razloga, pa se tako i izraz kupovati vrijeme upotrebljavao prije svega zato da definira jedan tip političkoga ponašanja. Opisivao je on čovjeka koji odgađa odluke i skriva namjere, zato što se nada da će, kad prođe stanovito vrijeme, prilike biti za njega povoljnije, te da će tada moći učiniti nešto što sada ne može. Takva je pak postupanja bilo na svim stranama u izobilju, pa zato nije čudo što su naši novinari objeručke prihvatili taj nakaradni izraz i stali se njime služiti na svakom koraku.

Meni on nije smetao zato što bih bio nekakav jezični čistunac, nego zato što mi se čini da je ta fraza neprimjerena našim ljudima, našim prilikama, našoj kulturi, a prije svega našem shvaćanju vremena. Ali nisam stručnjak ni za jezik ni za politiku, pa se nisam htio u tu stvar plesti, sve dok jednoga dana nisam na televiziji vidio poučnu scenu. Ondje je novinar upravo završio razgovor s političarom, pa mu je, prije odjave, još rekao: Hvala vam na vašem vremenu. E, tu sam eksplodirao, to više nisam mogao podnijeti, pa sam morao nešto reći. I evo, upravo govorim.

Odakle onom novinaru ta rogobatna zahvala? Gdje je on još vidio da netko nekomu zahvaljuje ne na ljubaznosti, ne na istinitim odgovorima, ne na gostoprimstvu, nego na vremenu? Vidio je, naravno, u filmovima, američkim filmovima. Doista, tamo je izraz thank you for your time nešto posve uobičajeno, pa se njime služe svi i na svim razinama društvene komunikacije. Što taj izraz ondje znači? Pa, znači, otprilike, ovo: hvala vam što ste mi posvetili stanovito vrijeme, pa saslušali što vam imam reći, ili odgovorili na moja pitanja. Pritom se podrazumijeva da ste vrijeme što ste ga potrošili u razgovoru sa mnom mogli upotrijebiti i za nešto drugo. To drugo opet svakako ima neku vrijednost, i vi ste, posvećujući mi svoje vrijeme, nešto od te vrijednosti izgubili ili je dali meni. Tako vam onda moram zahvaliti na toj žrtvi, jer ona je, dakako, besplatna.

Izvor Pixabay

Ali vrijeme nije besplatno, nego ono uvijek ima stanovitu vrijednost, to se u toj izreci – i u svjetonazoru koji iza nje stoji – svagda podrazumijeva. Ili, ako hoćete, postoji i za to prikladna fraza, koju smo također milijun puta čuli, a glasi: Vrijeme je novac. Oni tamo Englezi i Amerikanci koji su tu izreku smislili doista vjeruju da je vrijeme novac, i doista se tako i ponašaju: oni štede vrijeme, drže do njega i zaziru od toga da ga uludo rasipaju, pogotovo ako je to vrijeme tuđe. A ako vjerujete da je vrijeme novac, onda, kad nekomu zahvaljujete za njegovo vrijeme, zapravo podrazumijevate da vam je on darovao nešto novca, a novac nikomu ne pada s neba.

A je li onaj političar darovao novinaru kakvu vrijednost time što je dao intervju? Nije, naravno, jer političar treba novinara više nego ovaj njega, i toga su obojica svjesni. Uostalom, da nije govorio za televiziju, političar ionako ne bi radio ništa mnogo pametnije ni korisnije. Pa ako je tako, zašto onda novinar zahvaljuje političaru na njegovu vremenu? Ja mislim: iz čiste afektacije. Naučio čovjek nešto engleskoga, osluhnuo što govore američki novinari, pa udario i on zahvaljivati sugovornicima na njihovu vremenu.

A svjestan je vjerojatno i on da je takav njegov govor u potpunoj suprotnosti sa shvaćanjem vremena kakvo postoji u našoj sredini. Mogao bih sad to shvaćanje naširoko opisivati i određivati mu povijesne koordinate, ali će možda najbolje biti da jednostavno dadem definiciju, pa da kažem: za nas vrijeme nije novac, i nikada to ne može ni biti. Prečesto smo u povijesti mi radili za drugoga, a ne za sebe, a da bismo mislili kako se vrijeme koje smo potrošili na taj rad doista pretvara u lovu. Ako se i pretvaralo, ta je lova tekla u tuđi džep. Tako je naše vrijeme uvijek bilo tuđe vrijeme, i tako smo se naučili zabušavati, to jest trošiti mnogo vremena na malo posla: nitko me ne može tako malo platiti kako malo ja mogu raditi.

Tako smo došli do ovoga: mi svojim vremenom ne smatramo ono vrijeme koje ćemo utrošiti da uradimo nešto korisno, pa makar i po vlastitoj želji, nego tek ono vrijeme kad ne radimo ništa. Vrijeme je postalo naše jedino bogatstvo, pa ga zato nemilice trošimo. Kad vidite one tisuće ljudi kako sjede po zidićima i kafićima, kad vidite goste koji vam svrate na pet minuta a ostanu cijeli dan, onda jasno znate da to kod njih nije ni lijenost ni neodgovornost, nego trošenje vremena. Trošenje vremena je jedina sloboda koju imamo, i jedini dokaz da smo živi. A to bogatstvo ne može se ni kupovati ni prodavati, ne može se čak ni darivati, jer mi smo u njemu, a ne ono u nama.

Zato mi u razmišljanju o vremenu nismo stigli mnogo dalje od onoga Kairosa što se vidi u Trogiru: Kairos je bog sretnoga trenutka, i taj sretni trenutak mi stalno čekamo, sigurni da će jednom doći. Čak smo smislili i prikladnu izreku koja o tome svjedoči: Vrijeme radi za nas.

A to je prava suprotnost anglosaksonskom shvaćanju vremena. Oni ne misle da vrijeme radi za njih nego da, obratno, oni rade za vrijeme. Ako je, naime, vrijeme novac, onda je i novac vrijeme, pa će – radeći i stvarajući – dobiti i na novcu i na vremenu. Eto, zato je glupo ovdje kod nas govoriti o kupovanju vremena i zahvaljivati na nečijem vremenu. Pazite, ne znači to da je naše shvaćanje vremena manje vrijedno, znači samo da je naše.

Tako ni ja vama ne zahvaljujem na vremenu što ste ga utrošili čitajući ovu pisaniju. Nego vas pitam: zar niste mogli raditi nešto pametnije?