Svjetska karijera Dragice Martinis

Minula godina trebala je biti prigoda i za prisjećanje na stotu obljetnicu rođenja velike hrvatske sopranistice Dragice (Carle) Martinis. U većini izvora o njoj ponavlja se isti podatak: rođena je 1922, dok mjesto rođenja varira (Dančulovići, Sošice, Balići). Želeći razriješiti nedoumicu, potkraj 2022. iznenadio sam se saznavši službene podatke (potvrđeno i uvidom u prijepis krsnoga i vjenčanog lista iz građe o umjetnici pohranjene u Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta HAZU): Dragica Balić rodila se u mjestu Dančulovići kraj Ozlja (u grkokatoličkoj župi Kašt) 19. siječnja, ali ne 1922. nego 1920.

Umjetnica je u epizodi emisije Srdačno vaši I. Hetricha (TV Zagreb, 1987) kao mjesto rođenja označila Sošice, a na uvodnoj špici navedena je kao godina rođenja 1922. Čini se da je i D. Martinis jedna od onih pjevača koji su se u ranom razdoblju karijere počeli prikazivati nešto mlađima (u HNK-u u Zagrebu održan je 2002. susret s umjetnicom „u povodu 80. obljetnice života“!). Iznimno, u knjizi Legenden und Stars der Oper (2007) W. Herrmanna i A. Hollaendera, u kojoj je uz Antoniettu Stellu, Renatu Scotto i Magdu Olivero uvrštena u skupinu pjevačica „u sjeni Marije Callas i Renate Tebaldi“, navedena je točna godina rođenja.

Dragica (Carla) Martinis, 1950.

D. Martinis je u Petrinji 1935. završila tri razreda niže gimnazije, a u Zagrebu od 1939. do 1940/41. učila pjevanje u srednjoj školi Muzičke akademije kod Marije Kostrenčić. Ondje se 1942. udala za Vicka Martinisa (1913–1999), koji ju je odlučujuće usmjerio na početku karijere, i 9. srpnja debitirala, ne ostvarivši zbog ratnih uvjeta angažman u Stuttgartu, u HNK-u (tada Hrvatsko državno kazalište) kao Mimi u Puccinijevoj operi La Bohème. Od kolovoza 1943. članica zagrebačke Opere, do 1951. nastupila je u još 14 opera, uvijek u glavnim ulogama, ali ne uvijek na premijerama. Otpuštena je 31. X. 1951. uz obrazloženje kako u sezoni 1950/51. „zbog svojih čestih i dugoročnih gostovanja u inozemstvu, nije mogla u našoj operi nastupiti osim nekoliko puta“. Bračni par Martinis stanovao je u Tuškanovoj ulici, a potom se zagrebačka operna zvijezda preselila u stan u vili Rein (Krležin Gvozd, br. 23), u koji je poslije sa suprugom uselio Krleža.

Od Ženeve
do New Yorka

Na Međunarodnom glazbenom natjecanju u Ženevi 1949. podijelila je u kategoriji pjevačica drugu nagradu (prva nije dodijeljena), a onda su uslijedila, nakon onoga iz 1944. u Národnom divadlu u Pragu, kada je pjevala Cio-Cio-San u Puccinijevoj operi Madama Butterfly (najdraža joj uloga), i prva poslijeratna inozemna gostovanja. Svjetska joj se karijera, ne duga ali vrlo  intenzivna, ostvarila 1950-ih. U inozemstvu je nastupala najčešće kao Carla, ali i u kombinaciji toga i izvornog imena, rjeđe samo pod njime. Donosimo izbor gostovanja.

D. Martinis (Desdemona), F. Furtwängler, R. Vinay (Otello), G. Verdi, Otello, Svečane igre u Salzburgu, 1951.

U travnju 1950. debitirala je kao Puccinijeva Turandot u Gradskoj operi u New Yorku, gdje je te godine pjevala i Verdijevu Aidu, a u Chicagu (Civic Opera House), sudeći po novinskoj najavi, uz te uloge i Puccinijevu Toscu.

Ulogom Turandot debitirala je 14. XII. 1950. u Bečkoj državnoj operi (BDO; za obnove zgrade 1945–55. izvedbe u Theateru an der Wien i Volksoper), u kojoj je članicom ansambla bila od početka 1950-ih do 1962. Do posljednjega nastupa 6. I. 1961. u ulozi Tosce – povukla se sa scene nakon što je po tragičnoj smrti (1957) malodobnoga sina najprije prorijedila nastupe – ostvarila je ondje ukupno 15 uloga u 13 opera (u Offenbachovim Hoffmannovim pričama pjevala je više puta Giuliettu, Antoniju i Stellu iste večeri), nastupivši oko 250 puta. Najčešće je pjevala uloge dvojice najdražih joj skladatelja, Puccinijeve Toscu, Mimi, Turandot, Cio-Cio-San i Manon Lescaut te Verdijeve Aidu, Ameliju (Krabuljni ples), Leonoru (Moć sudbine; rjeđe i onu iz Trubadura) i Desdemonu (Otello), a pjevala je i Mozartovu Donnu Annu (Don Giovanni) i Giordanovu Maddalenu di Coigny (Andrea Chénier). U BDO četiri je puta nastupila na premijerama: Moći sudbine 1952. pod ravnanjem K. Böhma, Krabuljnoga plesa 1953. uz dirigenta F. Capuanu i ponovno 1956. uz B. Klobučara (uz J.  Gostiča u ulozi Gustava III. / Riccarda), te Manon Lescaut 1956. pod ravnanjem R. Moralta. Ondje su joj među ostalima dirigirali i J. Pritchard, D. Mitropoulos, F. Molinari-Pradelli i L. Matačić, a pjevački partneri bili su joj i G. di Stefano, F. Corelli, W. Windgassen, G. London i A. Dermota.

Kada je 1951. svijet obilježavao 50. godišnjicu Verdijeve smrti, nastupila je 3. i 4. II. kao Aida u bečkom Musikvereinu uz H. von Karajana (koncertno, snimljeno), a iste godine i u Salzburgu kao Tosca u Zemaljskom kazalištu i Desdemona na premijeri Verdijeva Otella na Salzburškim svečanim igrama pod ravnanjem W. Furtwänglera uz R. Vinaya u naslovnoj ulozi (snimljeno), kao Turandot pod ravnanjem A. Votta u Teatru Verdi u Trstu (s ansamblom toga kazališta pjevala je 1956. u tršćanskom Castello di San Giusto Ponchiellijevu Giocondu uz C. Bergonzija) i u Teatru comunale u Firenci uz G. Lauri-Volpija kao Calafa.

S ansamblom napuljskoga Teatra di San Carlo gostovala je 1951. u Parizu (Théâtre national de l’Opéra) kao Amelia u Krabuljnom plesu te 1955. u Napulju (Arena flegrea) u Otellu uz M. Del Monaca u naslovnoj ulozi pod ravnanjem T. Serafina (postoji snimka iz 1955. s istom podjelom, a kao mjesto izvedbe navedeni su Pompeji), dok je u napuljskoj opernoj kući pjevala Ameliju i Toscu 1952. Te je godine potom nastupila i na međunarodnom festivalu u Aix-en-Provenceu kao Donna Anna (snimljeno), u Rio de Janeiru (Theatro municipal) kao Turandot i Gioconda te u Berlinu kao Tosca u Gradskoj (danas Njemačkoj) operi.

U milanskoj Scali (Teatro alla Scala) bila je protagonistica triju premijera, 1952. Elena u Boitovu Mefistofeleu pod ravnanjem V. De Sabate (uz N. Rossi-Lemenija u naslovnoj ulozi i Margheritu Renate Tebaldi) i Elizabeta u Verdijevu Don Carlu pod Vottovim ravnanjem (uz Ebe Stignani u ulozi Eboli) te 1953. kao Donna Anna u Don Giovanniju pod Karajanovim ravnanjem i u njegovoj režiji (uz partnere L. Simoneaua i Elisabeth Schwarzkopf). Iste je godine u potonjoj inscenaciji pod Karajanom nastupila i u Operi u Rimu (uz E. Schwarzkopf i N. Geddu) te s ansamblom te kuće kao Aida u Karakalinim termama (uz Radamèsa M. Filippeschija).

U Operi u San Franciscu i na njenim gostovanjima u Los Angelesu pjevala je 1954. Giorgiettu u Puccinijevu Plaštu, Leonoru u Moći sudbine (uz partnere R. Tuckera, L. Warrena i C. Siepija) i Turandot (uz Liciu Albanese kao Liù).

U Barceloni (Gran Teatre del Liceu) bila je 1954. Donna Anna te 1955. Marica u Smetaninoj Prodanoj nevjesti i Agatha u Weberovu Strijelcu vilenjaku, dok je 1957. u Veneciji (Teatro la Fenice) u veljači pjevala Turandot a u ožujku Sieglindu u Walküri i Brünnhildu u Siegfriedu u sklopu izvedbe Wagnerove tetralogije Prsten Nibelunga (dirigent F. Konwitschny, redatelj Wolfgang Wagner).

Plemenita
umjetnica

Djelovala je i kao koncertna pjevačica. U bečkom Musikvereinu nakon Aide s Karajanom nastupila je 1951. i 1953–54. još 19 puta, izvodeći na večerima vokalne lirike među ostalima i Beethovena, Schuberta, Schumanna, Brahmsa, Wolfa, Debussyja, ali i Bersu, Gotovca, Kunca, Konjovića, a pjevala je ondje i Vier letzte Lieder R. Straussa i nastupala u Beethovenovoj IX. simfoniji a pod ravnanjem V. Guija i u Händelovu oratoriju Izrael u Egiptu. Koncert opernih ulomaka iz 1953. na kojem je nastupila uz Marthu Mödl, Windgassena i Di Stefana, snimljen je.

Uz autorske ploče s opernim arijama snimila je cjelovito na talijanskom Don Giovannija (1951) te na njemačkom Moć sudbine (1952), Toscu (1953) i ulomke iz Krabuljnoga plesa (1953).

Lirico-spinto-sopran Dragice Martinis bio je glas, svjedoči kritika, znatna volumena i osobite kulture pianâ. Spoj tehničke sigurnosti i interpretacijskog umijeća nerijetko je poticao oduševljene komentare u tisku. U Beču joj se o nastupima u listu Die Presse biranim riječima oglašavao ugledni kritičar H. Kralik (1887–1965) — „u cijelom svom opernom sjećanju ne znam za bolju [Aidu]“ (6. II. 1951; o Aidi s Karajanom), „velika majstorica u talijanskom stilu“ (13. II. 1951), a nazivana je i „akustičkim čudom“ (Der Abend, 16. I. 1952), a glas joj i „čistim zlatom“ (The San Francisco News, 22. IX. 1954). Kritika ju je uspoređivala sa zvijezdama njezina i ranijega vremena, gdjekad upućujući i neke prigovore: „Iako joj nedostaje savršenstvo Tebaldijeve, (...) Martinis je senzitivna, prepoznatljiva, ljupka i na stanovit način plemenita umjetnica. Njezin svjež, ugodan glas bolje bi se doimao u manjem kazalištu nego u ogromnoj Areni flegrea, u kojoj je forsirala [neke] tonove“ (Opera News, New York, 17. X. 1955, o napuljskom Otellu).

Njezina diskografija može nam u cjelini posvjedočiti, iako poneka mjesta nisu za svačiji ukus (naglašena emocionalnost u Ave Mariji iz Otella), zašto je ta umjetnica bila svjetska operna zvijezda 1950-ih. Onako kako je pjevala Aidinu ariju na Nilu s Karajanom (s izvrsnim visokim C) i Desdemoninu Pjesmu o vrbi s Furtwänglerom mogla je pjevati samo velika pjevačica 20. stoljeća.

Po odlasku iz Jugoslavije u nas je dugo bila prešućivana, a snimke joj nije bilo preporučljivo emitirati na radiju, no čini se da je barem načelno ipak postojala mogućnost gostovanja: u Slobodnoj Dalmaciji (11. VII. 1957) spominje se da je za ono na Splitskim ljetnim priredbama „postavila prevelike zahtjeve“. Za obnovu domaće joj recepcije važni su bili njezin portret u emisiji Srdačno vaši (1987) i onaj autorice i voditeljice Marije Barbieri (HTV, 1994), u režiji E. Galića, kao i lažni 80. rođendan, a M. Barbieri i D. Schopf posvetili su joj i radijske emisije.

Dragica Martinis preminula je 9. VIII. 2010. u Beču, a pokopana je na groblju u obližnjem Perchtoldsdorfu. Neostvarena joj je pjevačka želja, kako reče Hetrichu, bila Violetta u Verdijevoj Traviati.