Spekulativne sudbine, rovovska klaonica, (ne)prijateljstvo na kušnji

Televizijske kuće diljem svijeta posljednjih godina nisu više voljne za prava na prikazivanje izravnog prijenosa i kasnijih skraćenih inačica dodjela filmskih nagrada Oscar izdvajati tako visoke svote kao što je bilo uobičajeno prethodnih desetljeća. Višesatne oskarovske svečanosti mnogima se nerijetko čine zamornima, dosadnima, nedovoljno atraktivnima te je gledanost dodjela nagrada američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti (Academy of Motion Picture Arts and Sciences / AMPAS) nemalo opala u odnosu na dugotrajno zlatno doba nenadmašne atraktivnosti iščekivanja neposredne sudbine pozlaćenih kipića. Kako su prihodi od televizijskog prikazivanja glavni izvor zarade u svemu što se tiče Oscara, AMPAS, koji bira kandidate za nagradu i organizira priredbu, utoliko se, kao i zbog ponekih drugih čimbenika, u tom pogledu neko vrijeme nosi s financijskim poteškoćama s kakvima se prije nije susretao.

Europske i holivudske
filmske vrijednosti

Unatoč tomu, kao i sve češćim kritikama nezadovoljnika, Oscar je i nadalje prva, najvažnija, najpopularnija i najžuđenija nagrada u svijetu kinematografije. Informacije, medijska razglašenost i uzbuđenje oko predizbora, prednominacija, nominacija, predviđanja, prognoza, prosudba o tome bi li bilo bolje ovako ili onako, prisutniji su i živahniji nego za bilo koju drugu slikopisnu nagradu. Pojam Oscara kao uzora nad uzorima uočljiv je, primjerice, i u tome što se svako toliko nešto naziva hrvatskim, francuskim, španjolskim, modnim, gastronomskim, televizijskim... Oscarom. Možda najporaznije u slučaju nagrade Europske filmske akademije (EFA), o kojoj se i nadalje, malne redovito, piše kao o europskom Oscaru i to 35 godina (!) nakon što je 1988. (do 1997. zvana Felix) utemeljena, pri čemu je jedan od ciljeva bio emancipirati europski film ili tzv. europske filmske vrijednosti od američkih, holivudskih, i ustoličiti priznanje koje će Oscaru biti pandan, a ne sjena, odraz, imitacija. Budući da se nagrade EFA nikako ne mogu otresti dominantnog, neizbježnog, u osnovi omalovažavajućeg (medijskog) prišivka europski Oscar, moglo bi se prosuditi da je pothvat u tom pogledu (zasad) posve neuspješan.

Na zapadu ništa novo treća je, a prva njemačka, filmska inačica istoimena romana Ericha Marije Remarquea iz 1929, o grozotama ratne svakidašnjice / Izvor IMDB

Na posljednjoj, 35. dodjeli nagrada EFA, održanoj 10. prosinca 2022. u Reykjavíku na Islandu, Zlatko Burić Kićo nagrađen je kao najbolji glumac, za ulogu ruskog oligarha u švedskom Trokutu tuge (Triangle of Sadness) Rubena Östlunda. Medijski se to priznanje Osječaninu koji je 1980-ih odselio u Dansku i ondje i odande ostvario karijeru znatno zapaženiju nego u domovini, u nas primjereno popratilo, hvalilo, slavilo, prilozima, člancima, intervjuima. Ipak, pretpostavljamo, nagađamo, da ni najdobrodušniji entuzijast taj Burićev europski uspjeh ne doživljava ni približno veličajnim kao što bi mu se činilo da je nagrađen Oscarom, ili barem nominiran za nj. To, međutim, nećemo biti u prilici konkretno provjeriti, jer Burić ovom prigodom nije uvršten među izabranike glasača američke Akademije. Društvena satira Trokut tuge, jedan od (naj)hvaljenijih filmova sezone, za ovogodišnjeg je Oscara nominiran u tri kategorije – za film, redatelja i izvorni scenarij (Östlund) – a ako kojega od njih osvoji, zacijelo ćemo dio zasluga navijački pripisati i Buriću.

Kvalitetan i šarolik izbor

Nominacije za 95. Oscara objavljene su 24. siječnja ove godine, a svečana će dodjela biti održana 12. ožujka u dvorani Dolby Theatre u Los Angelesu. U kategoriji najboljega filma nominirano je deset ostvarenja: američki Avatar: Put vode (Avatar: The Way of Water) Jamesa Camerona, Sve u isto vrijeme (Everything Everywhere All at Once) Daniela Kwana i Daniela Scheinerta, Fabelmanovi (The Fabelmans) Stevena Spielberga, Top Gun: Maverick Josepha Kosinskog i Žene govore (Women Talking) Sare Polley, zatim njemačko-američki Na zapadu ništa novo (Im Westen Nicht Neues) Edwarda Bergera, irsko-britansko-američki Duhovi otoka (The Banshees of Inisherin) Martina McDonagha, australsko-američki Elvis Baza Luhrmana, američko-njemački Tár Todda Fielda te spomenuti Trokut tuge, švedski u koprodukciji s još devet zemalja. Kao i uvijek, moglo je biti i drukčije, no izbor se čini zadovoljavajuće kvalitetnim i šarolikim, a za dobar se dio filmova može primijetiti da su oblikovani privlačno, izvan predložaka kakve smo naučili prepoznavati kao tipičnu oskarovsku građu.    

Plakat filma Sve u isto vrijeme koji ima najviše nominacija, čak jedanaest / Izvor IMDB

Brojem nominacija, njih jedanaest, prednjači brzometna, neobično ekscentrična američka igrarija Sve u isto vrijeme koja je unatoč naglašenim stilizacijama što katkad zalaze u područje eksperimentalnog filma te pripovjednim zavrzlamama i kalamburima o spekulativnim sudbinama i višestrukim egzistencijama likova koje uistinu nije lako povezati – a tzv. široka publika, drži se, pretežno nije sklona prigrliti nejasno iscrtane radnje – bila jednim od najgledanijih filmova godine. Podsjetimo se, prošlogodišnji film s najviše nominacija bio je, u dvanaest kategorija, Šape pasje (The Power of the Dog) Jane Campion, od kojih je olovoren u četiri (uključujući najbolji film i režiju), a najviše nominacija uopće, po četrnaest, imali su Sve o Evi (All About Eve, 1950) Josepha L. Mankiewicza, Titanic (1997) Jamesa Camerona i La La Land (2016) Damiena Chazellea.

Sklad estetiziranosti i naturalizma

S devet nominacija ove godine Sve u isto vrijeme slijede dvoipolsatna ratna drama Na zapadu ništa novo i tragikomedija Duhovi otoka. Na zapadu ništa novo treća je, a prva njemačka, slikopisna inačica zapaženog istoimenog romana Ericha Marije Remarquea iz 1929, o grozotama ratne svakidašnjice običnih vojnika, njemačkih, na zapadnoj bojišnici Prvoga svjetskog rata. Prvu je, nagrađenu Oscarima za film i režiju, već 1930. u Hollywoodu impresivno uprizorio moldavski useljenik, ali američki filmaš, Lewis Milestone (Lev Milstein), drugu, znatno manje usredotočeno, Delbert Mann, u televizijskoj produkciji 1979. U dobrodošloj najnovijoj prilagodbi, skladno sljubivši vizualnu estetiziranost s naturalizmom, nižući više-manje nezaokružene istrške s neprestano pogibeljne bojišnice, njemački redatelj Edward Berger – američki filmski đak i praktikant tijekom 1990-ih – ostvario je djelo iznimna intenziteta nesigurnosti, neizvjesnosti, rastrojenosti, rastrganosti, zorno dočaravši stanje stalne strave bivanja u kalu i među razvalinama u nigdini, gdje je pojedinac, pješak, posve nevažan nikogović, tek količinska jedinica ratovanja koje mu uništava ljudskost, a preživi li, ne donosi budućnost bolju od predratne.

Crnohumorni Duhovi otoka britansko-irskog filmaša i kazalištarca Martina McDonagha – koji je Oscar osvojio za kratki film Revolver (Six Shooter, 2004), poslije bio više puta nominiran, među inim i za visokocijenjeni Tri plakata izvan grada (Three Billboards Outside Ebbing, Missouri, 2017) – ugođeni su u začudno skladnom trvenju groteske i apsurda s prividnom pastoralnom idiličnošću. Prikazom prestanka prijateljstva dvojice irskih malootočana (Colin Farrell i Brendan Gleeson, obojica nominirani za Oscar) 1923, McDonagh (nominiran i za izvorni scenarij) podbada i iznenađuje zapažanjima o složenim nepredvidljivostima umovanja i postupaka ljudskoga bića, samomu sebi nejasna, i uglavnom štetna.

O ostalim filmovima, bili budući dobitnici ili ne, na ovim stranicama, vjerujemo, drugim prilikama i povodima.