Sjaj i bijeda zlatnog doba Hollywooda

U vrijeme nastanka ovog teksta satirična crnohumorna drama Babylon nominirana je za Oscar u kategorijama najbolje izvorne glazbe, kostimografije i produkcijskog dizajna, u istim kategorijama osvojila je i nominacije za najprestižniju britansku filmsku nagradu BAFTA, a od pet nominacija za Zlatni globus nagradu je potvrdio samo Justin Hurwitz za najbolju glazbu. To je otprilike i pravedan omjer nominacija i osvojenih nagrada, jer dovoljno precizno upućuje na to da je riječ o intrigantnu i djelomično uspjelu djelu, koje ipak kao cjelina u potpunosti ne funkcionira, osobito u smislu dramaturške i narativne kompaktnosti te razlučivanja važnog i nevažnog. Razumljive su i nominacije kao i dosad osvojene nagrade, jer Hollywood preferira filmove o samome sebi, osobito o zlatnom razdoblju „tvornice snova“, a ponajviše o tamnom ili manje lijepom naličju i tih „snova“ i tog zlatnog razdoblja.

Tijekom posljednjih desetak godina tako smo mogli pogledati i Hazanaviciusova Umjetnika, i Trumboa Jaya Roacha, i Hitchcocka Sache Gervasija, i Cronenbergovu Kartu do zvijezda, i Ave, Cezare! Braće Coen i još niz naslova u kojima se filmaši na manje ili više uspjele načine bave Hollywoodom, a tijekom posljednje tri godine kakvoćom su se izdvojili Tarantinov Bilo jednom u Hollywoodu i Fincherov Mank. Načelno je uvijek zanimljivo kad se filmski autori bave realnom i neveselom stranom Hollywooda, osobito tjeskobnim pričama, tragičnim karakterima i dekadencijom koje se kriju iza izvanjskog glamura i blještavila.

Likove u Babylonu ponajviše vode dekadentne i autodestruktivne težnje za stjecanjem slave i bogatstva / Izvor: BLITZ film i video distribucija

Film Babylon scenarista i redatelja Damiena Chazellea, još razmjerno mlada autora koji je 2014. zabljesnuo svojim drugim dugometražnim filmom, glazbenom dramom Ritam ludila snimljenom pet godina nakon njegove debitantske mjuzikl-drame Guy i Madeline na klupi u parku, skladno se uklapa u navedeni niz. Nažalost, posrijedi je najslabije ostvarenje u dosadašnjoj karijeri autora kojemu leže ne samo energične i strastvene priče nego i storije o energiji i strasti koje pogone njegove protagonistice i protagoniste. Te su strasti ponekad i autodestruktivne, Chazelleovi likovi teže ostvarenju određenih ciljeva koji su gdjekad, recimo u Prvom čovjeku, i doslovno i metaforički „veći od života“, oni ponekad bježe od samih sebe i vlastitih drama ili tragedija, što je također slučaj s protagonistom Prvog čovjeka Neilom Armstrongom, a redateljevi su filmovi najzanimljiviji kad se bave likovima koji su umjetnici i koji teže afirmaciji, a u širem smislu i postizanju savršenstva u umjetnostima kojima se bave, što je slučaj s protagonistima i protagonisticom Ritma ludila i ponešto precijenjena mjuzikla La La Land. Ne može se reći da likove u Babylonu ne vode strasti, no ono što ih ponajviše vodi dekadentne su i autodestruktivne težnje za stjecanjem slave i bogatstva.

Godina je 1926. i era nijemoga filma je pri kraju, što zvijezda Jack Conrad (vrlo dobar Brad Pitt) i ambiciozna mlada Nellie LaRoy (odlična Margot Robbie) i ne slute, a upravo će im pojava zvučnog filma oboma ključno obilježiti karijere i tragično usmjeriti sudbine. Većina likova u filmu, među kojima su neki stvarni poput Williama Randolpha Hearsta i Irvinga G. Thalberga, dok su ostali fiktivni, ali u manjoj ili većoj mjeri utemeljeni na stvarnim osobama, izraziti su autodestruktivci koji se do krajnjih granica iscrpljuju u orgijama na kojima se i umire usred seansi garniranih rijekama alkohola te obiljem droge i seksa. Takva je orgija ona na početku, koja traje 25 minuta i u kojoj Chazelle sjajno orkestrira zbivanja i dočarava kaos u kojem nije važno ni tko, ni koga, ni što, samo da je što žešće i što agresivnije. Pa kad se u zdanju studija Kinescope pojavi slon, uz kojeg je vezan efektan i duhovit prolog filma, ni to neće biti veliko čudo.

Za razliku od Jacka i Nellie, koja će spretno iskoristiti priliku da u jednom filmu zamijeni nezadovoljnu glumicu te početi graditi kratkotrajnu karijeru zvijezde, njezin znanac i u nju snažno zaljubljen meksički imigrant Manny Torres (glumačko otkriće Diego Calva) jedini je možda i u čitavom filmu koliko-toliko stvaran lik uz kojeg se gledatelj može vezati. Isprva mu je stalo i do Nellie, dok se ona čini dobrodušnom „slatkicom“, no kad na površinu počnu izbijati njezine frustracije i kompleksi provincijalke koju sramoti pohlepni otac (Eric Roberts), gledatelj za nju gubi interes. Šteta je što se Chazelle odlučio na rastresitu dramaturgiju fokusiranu na holivudsku dekadenciju, s pričom koja se proteže kroz šest, a posredno i 26 godina, i sa suvišnom epizodom u koju su uključeni i kriminalci vođu kojih tumači Tobey Maguire, umjesto da se fokusirao na tri središnja lika. Recimo, Nellina majka smještena je na psihijatriji, ona ju jednom posjeti, a tom detalju i toj dimenziji njezine osobnosti i drame posvećeno je premalo pozornosti.