Simfonijska fantazija i operni verizam

Simfonijski koncert naslova Schumann, Šostakovič u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, pod ravnanjem gosta dirigenta Myrona Michailidisa i u izvedbi Riječkoga simfonijskog orkestra, još je jednom pokazao kako riječka publika uživa u ovakvim izvedbama, jer je gledalište bilo ispunjeno unatoč orkanskoj buri i hladnoćom okovanu gradu.

Zanimljivo izabran program dvaju izvrsnih skladatelja različitih osobnosti iz različitih razdoblja izvrsno su se nadopunjavali. Večer je započela Četvrtom simfonijom u d-molu, op. 120 skladatelja Roberta Scumanna, koja je zapravo druga, jer je napisana iste godine kad i Prva, ali ju je Schumann deset godina poslije preradio, pa je tako tek 1851. dobila konačnu formu. Ta je simfonija, slobodna po svojoj koncepciji, trebala dobiti naziv simfonijska fantazija, jer su sva četiri stavka simfonije međusobno povezana u cjelinu, a ista se tematska građa javlja u više stavaka. Dirigent Myron Michailidis, cijenjen kao jedan od najboljih grčkih dirigenata, autoritativno je, uz minimalne pokrete i jasne upute, vrlo kontrolirano i izražajno vodio Riječki simfonijski orkestar, u kojemu su se posebno suptilnom muzikalnošću istaknuli gudači.

Snimio Dražen Šokčević

Nakon stanke uslijedila je Peta simfonija u d-molu, op. 47, skladatelja Dimitrija Šostakoviča, koja je dramatičnošću i ritmikom posve očarala publiku. Slušajući tu bogatu orkestraciju, kroz korpus izvrsno uigranih gudača čuju se vapaji tuge i nemoći kojima se suprotstavljaju zvuci rata, mržnje i stege vlasti kroz korpus limenih puhača i udaraljkaša. Prekrasni su, dinamski suptilno profilirani, glazbeni razgovori flauta i harfi, flaute, oboe i klarineta, fagota, solo violine, sola viola i violončela, suprotstavljeni snažnu zvuku rogova, truba, trombona i preciznih udaraljkaša. Riječki simfonijski orkestar, prepun mladih i darovitih glazbenika, još je jednom pokazao da se može nositi s najtežim orkestralnim djelima vrhunskom kvalitetom i uživljenošću.

Pozornica Zajca bila je i mjesto obnove opere u jednom činu Cavalleria rusticana Pietra Mascagnia, kao i premijere opere u dva čina s prologom Ruggiera Leoncavalla Pagliacci pod dirigentskim vodstvom Mattea Salveminija, koji je ujedno zborovođa riječkog Opernog zbora, i u režiji Dražena Siriščevića.

Santuzzu je i u ovoj Cavalleriji utjelovila neponovljiva Kristina Kolar, koja scenskom pojavnošću i predivnim čistim, jasnim visinama, emotivno i uživljeno donosi svoj lik pred publiku. Uz nju se riječkoj publici predstavio gost, talijanski tenor Ivan Defabiani snažnim, voluminoznim glasom lijepo oblikovanih zapjeva, dok je Mammu Luciju utjelovila uvijek izražajna, i glumački i glasovno, Sofija Cingula.

Uz njih, toplim, čvrstim pjevnim izričajem i dobrom glumom predstavio se Robert Kolar u ulozi Alfija, kao i prekrasna Ivana Srbljan kao zavodnica Lola, lirski obojena glasa. Posebno treba istaknuti izvrstan Operni zbor, u kojem se ritmikom i jasnom dikcijom isticao ženski zbor. Radnja se odvijala na čistini križa, koji je bio i mjesto radnje u operi Pagliacci, ali s drukčijim videoprojekcijama, koje su prikazivale Rijeku, njezinu izgubljenu industriju i brodsku obalu kao stare crno-bijele razglednice grada nekada, što baš i nije korespondiralo s pričom opere. Pokretač je radnje isti kao i u operi Cavalleria rusticana, nevjera koja izaziva ljubomoru, osvetu i ubojstvo, no u ovoj je operi mnogo raspjevane živahnosti, ritmičke uzburkanosti, pa je tako i redatelj dinamično razigrao protagoniste na sceni, čemu je prilagođen i šareni dizajn svjetla.

Ono što posebno treba naglasiti i pohvaliti izvrstan je izbor solista, koji su svojim glasovnim predstavljanjem oduševili publiku. Soliste je u ulozi Canija / Pagliaccia predvodio prvi put na riječkoj pozornici bugarski tenor Ivan Momirov, besprijekorno i emotivno uživljeno, a uz njega je jasnim, čistim glasom izražajne dinamike publiku osvojila slovenska sopranistica Mojca Bitenc u ulozi Nedde. Prvi put u riječkom kazalištu izvrsno se predstavio Domenico Balzani kao Tonio, a uz njega je uvijek pjevački dobar bio i Marko Fortunato kao Beppo te mladi bariton u usponu Davor Nekjak kao Silvio. I u ovoj operi sve pohvale idu uigranom Opernom zboru, koji je bio sastavni dio glumačke i glasovne izvedbe.