Postaje li Zapad (opet) divlji?

U Francuskoj je pronađeno tijelo dvanaestogodišnje djevojčice Lole, ubijene u stravičnim okolnostima u Parizu, što je izazvalo bijes u francuskoj javnosti i veliku politizaciju događaja zbog toga što je ubojica ilegalna mlada imigrantkinja. U kolovozu se u Italiji također dogodio sličan događaj, silovanje žene ukrajinskog podrijetla, što je potaknulo napetu izbornu kampanju za parlamentarne izbore 25. rujna, gdje je desničarka Giorgia Meloni pobijedila. Slični se slučaj nasilja i seksualnog zločina dogodio i u njemačkim gradovima. U Europskoj se Uniji seksualno nasilje prijavljeno snagama sigurnosti povećalo za 57 posto između 2014. i 2018. U SAD-u nasilje i broj ubojstava naglo je poraslo u 2020, s porastom bez presedana od gotovo 30 posto. S obzirom na brojnost i ponovljivost teških maloljetničkih zločina ta kriminalna djela prerasla su u politički, društveni i politički, javno izložen fenomen, koji neki analitičari nazivaju novim barbarstvom i urbanim ultranasiljem. Svi ti zločini svjedoče o novoj društvenoj pojavi koju treba razlikovati od uobičajene delinkvencije, svojstvene svakom modernom društvu. Riječ je o svakodnevnom nasilju čije karakteristike mnogo govore o stanju u našem društvu, potkopanu dubokom moralnom krizom, krizom obrazovanja mlađih generacija te gorkim neuspjehom inkluzivnog modela integracije.

U SAD-u nasilje i broj ubojstava naglo je poraslo u 2020, s porastom bez presedana od gotovo 30 posto / Izvor Pixabay

Korijeni su tog fenomena višeslojni te nadilaze binarnu podjelu između krajnje desnice, koja uzrok porasta nasilja vidi isključivo u masovnoj imigraciji i nastoji politički instrumentalizirati svakodnevno nasilje, i ljevice, koja stigmatizira isključivo socijalnu nejednakost i siromaštvo na svim razinama institucija. U tom smislu nasilje je simptom postupnog općeg destrukturiranja društva: raspad obiteljske zajednice, osporavanje autoriteta učitelja u školi, kraj kulture dijaloga i medijske rasprave, pojave koje na kapilarnoj razini svakodnevno hrane nasilje.

Konvergiranje fenomena urbanih nereda i nasilja i ratovi banda, islamističkih napada, etničkih i rasnih nemira u SAD-u i Europi postavlja pitanje globalnog zaokreta u percipiranju i predočenju fenomena nasilja. Nasilje je globalni fenomen. Molekularno i sustavno nasilje koje objašnjava ono što je Bourdieu nazvao simboličkim nasiljem našeg društva legitimira difuznu moć velikog tržišta i globalističke oligarhije. Ono je i strukturalno nasilje koje nastoji evakuirati sve oblike zla u ime apsoluta posvećenog dobra. Opasnost od fenomena „divljaštva“ i psihopatskog nasilja crne kronike ne bi bila u njihovim spektakularnim manifestacijama i njihovu medijskom prenošenju u udarnom terminu, već u oponašanju i zaraznosti nasilja: riječ je o nasilju koje se širi, lančano, i uništava naš imunitet i našu otpornost. Poduzete mjere deradikalizacije i reintegracije bivših prijestupnika u zapadnim zemljama često su palijativne mjere integracije, edukacije i prevencije koje se često svode na terapijski pristup koji nas vraća na prastaro temeljno pitanje o tome da li nam kultura „omogućuje bijeg od barbarstva“. Odgovor je negativan, a kultura, diskurs socijalizacije, nikada nije neutralizirao štetnost, devijantnost nasilničkoga ponašanja u društvu.

Povjesničar Charles Tilly predlaže karakterizaciju svake velike povijesne epohe, koju proučava svojim specifičnim „repertoarom“ oblika nasilnog fenomena, nasilnog djelovanja. Nakon iskustava dvaju svjetskih ratova 20. stoljeće moglo je značiti svojevrsni prekid razdoblja političkih masovnih nasilja i navijestiti razdoblje sveopćeg mira. Suvremeno doba tehnoznanstvenih postignuća i potrošačke groznice društva blagostanja na Zapadu ujedno je zahvaćeno onim što Spinoza naziva „tužnim strastima“, poput mržnje, straha, bijesa, laži ili nasilja, autodestruktivnim energijama, a još ne znamo da li dvije nove dimenzije društvenog nasilja, medijsko naglašavanje i zaraznost svakodnevnog nasilja, kao i neograničena brutalnost i banalizacija, otvaraju prostor za novu paradigmu nasilja u 21. stoljeću ili je pak riječ o nastavku jednog oblika arhaičnog moderniteta