Noć s unutrašnjim izgaranjem

Darko Šeparović (Vela Luka, 1987) javlja se zbirkom poezije Autopilot (2015), a širu pažnju zadobiva hvaljenim romanima Krvotok (2018) i Pristanište (2020). Knjiga 47 biblioteke Edicije Durieux autorov je povratak poeziji. Ovaj put hipermetaforičkoj, na tragu dominantne (ili možda tek vidljivije) struje ovdašnjega mlađeg pjesništva, sa svim pripadnim rizicima, uključujući i onaj stilsko-identitetski. Dvadeset i pet pjesama razvrstano je u dva ciklusa (Klijanje i Povijest turizma), dok mikrocjelinu Kraj sezone čini istoimeni poematični tekst koji valja shvatiti, barem koncepcijski, kao rukopisni intermezzo. Pored hipermetaforičnosti, valja upozoriti na uglavnom zadovoljavajuću ritmičnost tekstova koja, doduše neizravno, može objasniti potpuni izostanak interpunkcije. Izostanak velikoga početnog slova u prvom ciklusu, njegova naznaka u prijelazu i njegova staropoetički opsesivna primjena u trećem ciklusu, jedna je od onih strategijskih silnica koje interpretirati možemo tek potpuno se oslanjajući na asocijacije. Posve je moguće da je posrijedi posljedica potrebe za konceptualnim zaokruživanjem koja je po sebi iznjedrila nelogičan proces.

Izd. Durieux, Zagreb, 2022.

Izuzmemo li spomenuti intermezzo, subjekt „progovara“ u prvom licu množine, što bismo mogli protumačiti bilo kao paradoks, bilo kao diskretan otpor masovnom individualizmu kao dogmatskoj matrici današnjice. Tekst Požari, kojim otpočinje rukopis, nagovještava dekonstrukciju jezika kao stvaralački čin, ali i institucionalnu reakciju na (gramatološku) pobunu: „večeras će kanaderi sipati majčino mlijeko / mi ćemo prestati i nitko nam neće vjerovati“. Odnos zbilje i njome nezadovoljena imperativa približavanja idealu apsolutne slobode (Korijenje), naposljetku će rezultirati kretanjem prema sjeveru (Mahovina). Sjever pritom valja shvatiti kao metaprostor ideala. Jedino što je moguće, ujedno i nužno, jest približavati mu se: „krenuli smo prema sjeveru / dok je utorak ulazio u / meko brašno veljače“.

U Kraju sezone subjekt ženskog roda komentira transfer iz sakupljačke pretkulture u kulturu stvaralačke dihotomije čiji su polovi, dakako, građenje i rušenje (ne nužno tim redom). Svi tekstovi trećeg ciklusa, pak, naslovljeni su kao i sam ciklus, Povijest turizma, uz brojeve 1–18 kao njihov naslovni razlikovni element. Druga pjesma ciklusa tako zgodno propitkuje ideju poboljšana čovječanstva opisanu slikom alata kao produžene ruke, što je moguće shvatiti i kao iskustvenu nadogradnju, a čemu u praksi oponira transhumanistička paranoja. Povijest turizma 3, 6, 8, 13 i 16 minijature su uglavnom pristojno ukomponirane u cjelinu. Ekološka se motiviranost teksta osobito očituje u Povijesti turizma 5, i to primarno kao kritička digresija: „Turizam je nebranjeno područje biljaka / U njega ulazi čađa / Iz zatvorenih tvornica Detroita“.

Jedna je od nejasnih strategija i u ciklusu uočen grafički senzibilitet koji se očituje povremenim poigravanjem tijelom pjesme. Najizraženiji je primjer navedene strategije šesta pjesma u nizu. Na više se mjesta takva praksa javlja rudimentarno, obično kao stepenasti stih. U nekoj potpuno ludoj interpretaciji tu bismo pojavu, u korist ritamskog vitalizma, objasnili potenciranjem efekta polučena odsutnošću interpunkcije. Što bi za posljedicu, promatrano od početka prema kraju zbirke, značilo poticani ritamski progres. Ustrajavanje na metafori, nadalje, povremeno rezultira nepotrebnim sintagmatskim (Povijest turizma 7: „Nedjelja je medvjed ranjen / Na korporacijskom ´bodybuildingu´“) i sintaktičkim (Povijest turizma 9: „Miris / PVC prozora i / Laminata / Parfem je naše generacije“) eskapadama sofisticiranosti. Primjetna je tendencija determinacije dviju egzistencijalnih nuždi u koliziji, prirode i kretanja, što za posljedicu ima urušavanje prirode, koja, tek kao fosilizirano sjećanje, opstaje u jeziku Povijest turizma 14): „Preživjeli su samo suglasnici i / Srndać kojeg smo zaobišli u / Širokom luku“.

Rukopis je, zvučat će čudno, zaključen ohrabrujućim skepticizmom: onim, naime, koji osporava linearni realitet u korist jezika, prirode, a zatim i subjekta, pa i, sasvim moguće, konzumenta rukopisa pristojna dometa, ali nepotpuno oslobođena potencijala. Možda je tomu pridonijelo autorovo iskustvo čitanja recentne hipermetaforičnosti, a zatim i gonjenost idejom da si, želimo li „uspjeti“, međusobno moramo biti nalik. Šteta, jer naznaka da je rukopis mogao izrasti u prvorazredno dostignuće i više je nego dovoljno. Broj tekstova, usprkos čestom opravdanom zazivanju jezične ekonomije, također je karakteristika knjige o kojoj bi se dalo raspraviti. Tim više što udio minijatura u zbirci nije zanemariv. Napokon, važno je shvatiti da mlijeko, pa bilo ono i majčino, s vremenom postaje otrov. Pa ako nam je do trovanja, onda ne bi bilo loše trovati se sa stilom: čekaju nas neotvorene litrenke viskija. Iza toga, možda, i dozlaboga smrdljiva poezija neopterećena konfekcijom. Baš kao u zlatna vremena izumrlih kontrakultura.