Neprolazna aktualnost

Groteskna tragedija u pet slika Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana izvrsno je napisana drama. To je vrhunsko djelo hrvatske dramske književnosti. Čak i za one koji se ustručavaju ili rijetko kažu da je nešto remek-djelo. Ponajprije stoga jer je riječ o drami koja izvrsno suočava totalitarističkog čovjeka, njegovu totalitarističku svijest i ljudsku pokvarenost – čovjekov neiskorjenjivi primitivizam. To je itekako vidljivo i prepoznatljivo u toj grotesknoj tragediji, bez obzira gdje se i kada prikazivala, u kojem društveno-političkom uređenju, državi ili kulturi. Dojmljivo je to dočarala i uspjela zadarska izvedba te groteske u režiji Dražena Ferenčine, koju su zajednički producirali i zajedno je izvode glumci HNK-a Zadar i zadarskog Kazališta lutaka, a premijerno je prikazana potkraj prošle godine.

Premda je napisana 1965, a praizvedena šest godina poslije, 19. travnja 1971. – za vrijeme nacionalističkog bujanja Hrvatskog proljeća – u zagrebačkom Teatru &TD, tada najintrigantnijem kazalištu komunističke Jugoslavije, njezina recepcija i uspjeh bili su toliko snažni da je ni totalitaristički Titov režim nije zabranio. Jedan od razloga bio je vjerojatno i u tome što su komunistička partija i njezina vlast pred vanjskim svijetom trebali argumente o „sebi i svojima“, koji bi takozvanom demokratskom svijetu dokazali da Titov režim nije samo „diktatura proletarijata“, nego i slobodno misleće društvo. Ništa manje slobodno od tadašnjih zapadnih demokratskih društava.

U sučeljavanju prošlosti, koja nije prošlost, i sadašnjosti koja je i prošlost, Ferenčina je pronašao nit i poveznicu predstave / Simio Željko Karavida / K&K

Koliko god naši današnji akteri demokratske vlasti tvrdili da oni nisu kakvi su bili njihovi prethodnici, Brešanova drama to opovrgava. Demantiraju ih likovi groteske, toliko živi i autentični, da ih publika prepoznaje kao svagdašnje sluge vlasti i pohlepe, čiji se mentalni i vlastodržački nagon nimalo nije promijenio, nego se samo transformirao, postao uljuđeniji, lukaviji, perfidniji. Suptilniji u skrivanju sebe ili, kako bi to oni rekli, osjetljiviji za probleme suvremenog čovjeka. Sposobniji u (re)interpretaciji stvarnosti.

Toliko su se izvještili u pretakanju lošeg stvarnoga i aktualnoga u bezazlen incident, u metaforu koju vješto umataju u alegoriju općenitosti. Uvjeravaju sve, kao što to čini Bukara u drami, da ništa nije bitno ako je njima/njemu nebitno, ako njima/njemu nije od koristi. Brešanova svevremena groteska pokazuje da i dalje živimo u – danas globalističkom – svijetu sastavljenu od različitih društvenih uređenja i među ljudima koji skrivaju Istinu. Kojima je Istina nevažna. Koji će Istinu radije prešutjeti nego zamjeriti se nekomu tko je vlast. I u Brešanovoj groteski svi odreda radije prečuju i prešute dokaze o Bukarinoj pohlepi, hedonizmu i zločinu, nego da stanu na stranu Istine. Namjerno zaboravljajući da im se već sutra može dogoditi isto.

Zbog svega toga „Brešanov komad nažalost postaje posebno relevantan u naše doba kada se znanje obezvređuje, a poput šumskog požara šire se dezinformacije koje otvaraju prostor za potencijalno pogubne ideologije i ozbiljne manipulacije“, napisao je Ferenčina u afiši predstave. U sučeljavanju prošlosti, koja nije prošlost, i sadašnjosti koja je i prošlost, Ferenčina je pronašao nit i poveznicu predstave. Njezin raison d’etre. I bez obzira što je riječ o poodavnoj prošlosti, dramu je tako učinio današnjom. Pa i vizualno.

Scenografski – Darko Petković i John Čolak – to su slikovito predočili dvjema komunističkim zastavama; crvenom partijskom sa srpom i čekićem i hrvatskom trobojnicom s petokrakom zvijezdom – koje još žive u glavama mnogih naših vlastodržaca – koje su spuštene sa stropa pozornice prekrile proscenij. U pozadini, na pozornici, za drveni stol redatelj je posjeo glumce, Mrdušane, članove Mjesnog aktiva Narodnog fronta, Poljoprivredne zadruge i Mjesnog aktiva Partije, koji se pripremaju za predstavu kojom će prikazati svoj uspješan rad. Svi su osvijetljeni reflektorima sa stražnjeg zida pozornice pa gledalište ima dojam da su ljudi sjene, što pojačava sveukupni dojam, kako opće manipulacije tako i kazališta sjena.

Režiju su odlično slijedili glumci. Njihov govor tijela, osobito geste i grimase, njihove rečenice točne u govornim nijansama, u svakom trenutku jasno su ukazivali da razumiju i osjećaju probleme drame, njezinu tragičnu grotesknost. Čak i u trenucima kada je mjestimice bilo bezizražajnih praznina to nije bila praznost predstave jer je to istog trenutka umnožavalo značenja koja nisu osiromašivala predstavu nego su dočaravala nezgrapnost i prokazivala prazninu likova koje su glumci tumačili. Doista su djelovali autentično. Jednako nezgrapni, grubi i beskrupulozni Bukara (Dragan Veselić), njemu podložna i razuzdana Majkača (Gabrijela Meštrović Maštruko), nesigurni ali sumnjičavi Puljo (Josip Mihatov), na svaku prilagodljivost spreman spretni Šimurina (Ivica Pucar), prevrtljivi Mačak (Alen Liverić), nadasve suptilno iznijansiran cinični učitelj Škunca (Davor Jureško), zaljubljena ali i očevim željama podložna Ofelija (Mia Zara Burčul), sudbinom tragičara obilježen Joco (Dominik Karakašić) i lutkarski izniman političar (Lino Brozić).

Sveukupnom dojmu predstave pripomogle su lutke – odlično su ih kreirali Mojmir Mihatov i Robert Košta – napjevi i glazba Tomislava Pehara, kostimi Anite Goreta i koreografija Matee Mihaljević.