Napuštanje ekonomskog rasta kao imperativa?

Mogu li bogate zemlje stvarati prosperitet uz manje iskorištavanje materijala i energije napuštanjem ekonomskog rasta kao imperativa? Na prvu, pitanje je utopijsko jer je globalna ekonomija zasnovana na rastu, ideji da sve tvrtke, industrije i nacionalne ekonomije moraju povećati proizvodnju svake godine bez obzira na to je li to ljudima stvarno potrebno ili nije. U knjizi Manje je više Jason Hickel, antropolog i ekološki ekonomist, kaže da bi bogate ekonomije trebale napustiti rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) kao cilja i smanjiti destruktivnu i nepotrebnu proizvodnju ne bi li smanjili potrošnju energije i materijala koja dovodi do ekološke krize. Ekonomska aktivnost trebala bi se fokusirati na osiguravanje stvarnih ljudskih potreba. Taj pristup mogao bi osigurati brzo smanjivanje emisije neželjenih stakleničkih plinova, a istovremeno poboljšati uvjete života većini ljudi. To bi ujedno omogućilo lakši pristup energiji i materijalima slabo razvijenim zemljama, kojima je rast itekako potreban za zadovoljavanje osnovnih potreba. Smanjivanje destruktivne proizvodnje uključuje smanjivanje uporabe fosilnih goriva, mesne i mliječne industrije, oglašavanja, automobilske i industrije privatnih aviona. Istodobno mogao bi se produžiti životni vijek proizvoda i osigurati univerzalni pristup dobroj zdravstvenoj skrbi, obrazovanju, stanovanju, transportu, internetu, obnovljivoj energiji i kvalitetnoj hrani. Čini se kao neka socijalistička bajka, ali treba pogledati podatke i projekcije što će se desiti ako nastavimo po modelu stalnoga prosječnog rasta od dva do tri posto godišnje. Svi znanstveni modeli i podaci govore da takav eksponencijalni rast udvostručava ekonomiju za dvadesetak godina, što izaziva golem pritisak u potrošnji materijala i energije. Znanstvenici su jasno rekli da je jedini način za usporavanje globalnog zatopljenja ispod dva stupnja Celzija taj da zemlje s visokim prihodima aktivno uspore lude stope ekstrakcije materijala i proizvodnje nepotrebnih proizvoda i otpada.

Struktura otpada u svijetu / Graf izradio Marko Picek / PIXSELL

Ovdje treba razlučiti da nije svaka gospodarska aktivnost problematična s obzirom na potrošnju materijala i energije. Na primjer ako imate neki manji lokalni restoran koji ostvari zaradu na kraju mjeseca i podijeli je zaposlenicima za zadovoljavanje njihovih potreba, to nije problem. No profit velikih kompanija ne ide za zadovoljavanje osnovnih potreba njihovih vlasnika, nego za širenje: kupovanje konkurentskih firmi, širenje u nove zemlje, građenje novih distribucijskih centara i plaćanje reklamnih kampanja. Ako ste investitor u veliku kompaniju, želite da vam se investicija vrati s porastom od barem nekoliko postotaka godišnje. Vas ne zanima sam profit kompanije, nego rast profita. Čim korporacija pokazuje znakove smanjena rasta profita, kompanija počinje gubiti na vrijednosti. Dobro je uočiti da je od samih početaka taj sustav zasnovan na uzimanju nečega što je bilo široko dostupno ne bi li se poboljšala produktivnost i potaknuo rast. U samim počecima to je bila zemlja, zatim robovi, nakon toga ugljen pa nafta, a sada i svi drugi materijali. Prije petsto godina taj sustav je u početku znatno smanjio prosječan životni vijek ljudi. Tek u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, s napretkom znanosti, prosječna duljina života počela se znatnije povećavati. Nedvojbeno je da je takav ekonomski sustav doveo i do napretka, ali sada vidimo da pretjerano uzimanje dovodi do toga da se priroda ne može više sama regenerirati. Važno je isto tako znati podatke koliko koja zemlja pridonosi ekološkim problemima planeta. U Indiji prosječni stanovnik pojede četiri kilograma mesa godišnje, u Keniji sedamnaest kilograma, a u SAD-u 120 kilograma po stanovniku godišnje. Zemlje s niskim prihodima troše oko dvije tone materijala po stanovniku godišnje, dok one s visokim prihodima troše 28 tona. Na Bliskom istoku i u Africi prosječna osoba uporabi šesnaest kilograma plastike godišnje, dok je u Zapadnoj Europi taj prosjek devet puta viši. Moguće je da će nas tehnologija i znanost spasiti, ali još nema ništa na vidiku. Malo to izgleda kao da netko skoči s visoke stijene u ponor, a ispod ga ništa ne čeka, nego se nada da će netko nešto napraviti što bi prizemljenje učinilo sigurnim.

Prelazak na obnovljive izvore energije može sigurno pomoći, ali treba biti jasno da i za to trebamo materijale kojih nema u neiscrpnim količinama.

Nedavno je Svjetska banka naručila studiju o tome koliko materijala trebamo da bismo pola svjetske ekonomije pokrili s obnovljivim izvorima energije. Rezultati zabrinjavaju. Proizvodnja srebra potrebna za solarne panele trebala bi porasti najmanje četrdeset posto, a proizvodnja indija najmanje tri puta.

Da bismo smanjili potrošnju materijala, moramo se naučiti dijeliti stvari koje kupujemo (automobile, kosilice, bazene). Samo tako ćemo moći uzimati od prirode koliko možemo vratiti natrag. To bi trebala biti naša nova životna filozofija. Moto kapitala uvijek je bio uzimati više nego što dajemo. Čak je i poljoprivreda slijedila taj moto uzimanja više od zemlje nego što ona može podnijeti. Zanimljivo je da su razni osvajači, kad bi došli u neki novi dio zemlje, prvo učinili da se stvori manjak nečega čega je prije njihova dolaska bilo dovoljno (zemlje, plodova, voća, ribe), što bi ljude učinilo podložnima radu za nadnicu.

Djelomično bismo trebali obrnuti proces i krenuti u veći stupanj dekolonizacije, pri čemu mnoge stvari (školovanje, zdravstvena skrb, prijevoz i stanovanje) postaju šire dostupne. Nije jasno bi li se ljudi i dalje trudili dovoljno u uvjetima smanjena rasta, ali znanost je jasno rekla da ne možemo nastaviti kao dosad.