Metronom zaposjednute svakodnevice

Pogrešno je, zapisuje francuska književnica, od lanjskog listopada i laureatkinja najcjenjenije svjetske književne nagrade Annie Ernaux, osobu koja piše o svojem životu uspoređivati ili izjednačavati s ekshibicionistom jer ekshibicionist ima tek jednu želju – istodobno se pokazati i biti viđen. Pisac, pak, sve svoje nade polaže u odgodu, osjeća je kao zaklon, prostor sigurnosti i slobode, a mogućnost nekog budućeg „sada“ nasuprot neizbježnoj zadanosti neposrednog „odmah“ štiti ga i osnažuje da priču, bila ona i duboko intimna, iznese bez ograde i zadrške.

Izd. Vuković&Runjić, s francuskoga prevela
Ela Agotić, 2022.

Annie Ernaux misao iznosi pri sredini opsegom nevelika romana Samo strast nakon što je prethodne njegove stranice upotrijebila kako bi na njima raščlanila morfologiju sveprožimajućeg ljubavničkog odnosa, podastrla posljedice što ih jedan njegov odsječak može imati na život u cjelini. Uvodno predstavljena analogija nipošto nije pogrešna; o odnosu završenom negdje potkraj prve godine posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća ona piše i objavljuje nešto kasnije (francusko se izdanje pojavilo 1992), u trenutku ponovnog stjecanja potpune kontrole nad svojim „sada“, a prijevodi će se nizati godinama, čak i desetljećima poslije (onaj hrvatski, Ele Agotić, bit će proizvod manufakture Vuković & Runjić) kad i akterima, pođemo li od pretpostavke da su oboje još među živima, događaj ostaje kao napola zaboravljena uspomena, izblijedjela mrlja zamućenog sjećanja.

Priča je, u osnovi, jednostavna, gotovo banalna i mogla bi se sažeti u dječju pitalicu: Što radiš kad me nema? Čekam da se vratiš. S tom razlikom što stanovitom A. – čiji (vjerojatno izmišljen) inicijal Annie Ernaux navodi kako bi zaštitila njegov identitet – minute, sati i dani što ih bezimena protagonistkinja provodi u iščekivanju njegova idućeg poziva nisu ni u primisli. Rijetko se, osim ako te radnje korespondiraju s njihovim odnosom, i pripovjedačica pita čime on ispunjava svoje vrijeme. Važnije joj je prikazati nemir iza frontalne statičnosti njezina vremena. Stoga, piše, skuplja znakove vlastite strasti, pretvara se u arheologinju jednog odnosa. Fiktivnog ili iz stvarnosti prenesena, možda je i manje važno.

No upravo ta autoričina vještina da odigne prvu razinu stvarnosti i na nevelikom broju stranica razloži sve pod njom skrivene slojeve ono je što Samo strast (i ostala djela iz njezina opusa) izdvaja od drugih, sličnih pokušaja stvaranja autofikcije. Tajna je, ako o tajni treba govoriti, u dubinskom razumijevanju odnosa između proživljene povijesti i fikcije kakvo pronalazimo u djelima Annie Ernaux. Svjesna da se i proživljena stvarnost, pa i ona kolektivna, daje fikcionalizirati, fikciju koristi kako bi pojačala stvaran doživljaj. Jer ono iskustveno, kaže, ne bi mogla na isti način percipirati u odnosu spram nekog književnog lika. Književnim uvjetovana udaljenost joj, pak, na neobičan, ali lako razumljiv način pomaže u dokidanju nevjerice upisane u protok vremena.

Jedno je od temeljnih pitanja i što je „sada“ – u (individualnom ili kolektivnom) sjećanju kao i u odnosu prožetu žudnjom. Neuhvatljivo, ponekad i teško shvatljivo, izmiče svakoj mogućnosti definiranja, ponekad i proživljavanja. Ernaux to jasno prikazuje preciznim iscrtavanjem pozadinske mehanike, neupitno strastvena, ljubavnog odnosa. Uronjena u čekanje, njezina je protagonistkinja gotovo lišena sposobnosti uživanja u kratkim zajedničkim odsječcima stvarnosti. Neumoljivo, naime, osjeća njihovu sklisku poroznost, osvješćuje vlastitu nesposobnost da ih zadrži i ponovno otpočinje vrtnju. Posve obuzet tim odnosom, njezin se život odvija na periferiji ljubavnog iskustva. Ono postaje metronom svakodnevice u kojoj sve, ručak s prijateljima, posao, trenuci s vlastitom djecom, postaje pozadinska buka.

Naratorici, kao i čitatelju, muškarac ostaje nepoznanica. Annie Ernaux pritom i previše ustrajno, možda nametljivo, inzistira na njegovoj poziciji stranca – osim što ga, kao oženjena muškarca o čijoj pravoj svakodnevici ne zna mnogo, nikad neće u potpunosti upoznati, postavlja ga u poziciju „stranca s istoka,“ oblika života rudimentarnijeg od onog kakav sama vodi. Muškarca čije je upoznavanje s (francuskom) kulturom tek na početku pa, gotovo infantilno, zadovoljstvo pronalazi u stvarima kakvima se i autorica u nekoj ranijoj fazi života dala impresionirati. Manjak ukusa mu, doduše, ne zamjera – opravdava ga (ponovno) njegovom pozicijom stranca, a time ga donekle pretvara i u utopiju, mitsko mjesto vlastitog kulturološkog konteksta.

Jedinu barijeru, povremeno, pronalazi u jeziku. Ona ne vlada njegovim, on njezin tek uči. Iako bi se moglo čitati kao ponovna metafora nerazumijevanja među spolovima, barijera je ovdje vrlo stvarna. Precizna i jasna kao odmak što ga autorica Annie Ernaux zauzima od naratorice u koju čitatelji i kritika upisuju svaki segment njezine ličnosti. Posebno se to ocrtava u pomalo patetičnu naratoričinu traganju nakon što junak njezine priče nestane. Patetikom se puni postupak, ali pripovjedački glas ostaje nepokolebljivo miran, stabilan, uvjeren.

To, zaključno, dovodi do moralne dimenzije što ju kritika autofikcije često nosi u sebi. Na početku romana autorica opisuje gledanje eksplicitnog sadržaja na jednom francuskom televizijskom kanalu. Iako zamućen, prizor je navodi na razmišljanje o stoljećima dugoj (prije svega sociokulturološkoj) evoluciji i nedostatku napretka pri čemu, najzad, zaključuje kako bi „pisanje trebalo težiti upravo tjeskobnosti i zapanjenosti, odgađanju donošenja bilo kakva moralnog suda“. Upravo se moralnim, češće nego umjetničkim, estetskim ili sociološkim, bavimo. Je li ono doista najvažnije? Je li važnije Annie Ernaux promotriti kao ogoljenu ženu ili dobru autoricu, vrsnu stilističarku, detaljnu kroničarku svakodnevice i njezine pretvaračice u izuzetna umjetnička djela? Premda nije uvijek tako, stav Švedske akademije onaj je koji bismo ovog puta trebali slijediti. Nije li nam, kao čitateljima, u maniri najsuptilnije sugestivnosti, i sama autorica natuknula kojim bismo se ključem pri čitanju trebali voditi?