Kreont s Aliexpressa

Bila sam kul profa, vani polupijana razmjenjivala zavjereničke poglede sa svojim srednjoškolcima. Neki su od mene žicali cigarete. A moje je pušenje generacijski isključiv prizor. Nisam pušila pred suprugom, svojtom i svojim roditeljima. Ni pred svojom eventualno budućom djecom. Jednog dana.

Jednog dana.

Jednog dana kad mi pukne film, pa saspem svima sve u facu. Drukčije sam zamišljala ovaj tren. U njemu bi trebalo biti nekog zaključka. Mora biti neke pouke, jer valjda nitko normalan ne prođe kroz slom ovog kalibra, a da ne potraži neki smisao. Nakon svega si jača, ili pametnija, recimo. Koja je pouka, koja je pouka. Možda eventualno ovo: ima stvari koje ti se dogode bez smisla, zato si nemoj lagat da si pametnija ili jača, jer nisi, jer si možda i slabija i gluplja, to je tako i tako to uzmi.

Mlada kul profa. Dovoljno kul da kažem cool ili backstage na nastavi, dovoljno profa da to učinim samo jednom u 45 minuta. Jer kul mlada profa mora biti na oprezu. Tad sam bila točno ta, uloga po mjeri glumice. Sve svoje odluke, sve bitne, donijela sam iz jedinog razloga da si slučajno ne zakompliciram život. Ništa rizik, ništa vizija, samo drž’ se onoga što imaš, kmetski. Tako sam odgojena: mi slabi, mi iz malog sela, moraš si biti dobra sa svima, ne talasaj, ne buni se, moraju te svi voljeti. Meni je život bio neprekidna borba sa strahom od mogućnosti tuđe mržnje i trud da se pritom zadrži bezbrižna vesela faca.

A u meni se smjenjuju plima i oseka. Prvo se silno želim svidjeti svima. Znači, doslovno teško prihvaćam da me tamo neki bradati pustinjski idioti mrze jer se ne pokrivam i nisam muslimanka, ja bih se doslovno i takvima barem malo dopadala. A čim osjetim da je po mom i da sam svima dobra, momentalno krene oseka. Krene čežnja za bijegom jer mi se sere od ekipe kojoj sam se toliko željela svidjeti. I nemam pojma što je od toga moje pravo lice. Nemam pojma gdje završava prava ja, a počinje ona koju sam izgradila da me ljudi vole. Samo znam da se, kad je plima, trošim na vlastitu ljupkost. Kad krene oseka, misli mi počinju formulacijom „e, al kad jednog dana“.

Ali u ovome sada nema ničeg konačnog, ničeg trijumfalnog.

Jer, obožavala sam svoj posao. Zato što su mi dali da ga radim, prije svega dramsku, gutala sam i trpjela sve i bila jebeno klupko diplomacije. Ja ću se svima u zbornici dopadati, pa će me pustiti na miru. A, evo ipak pouke, pa bila mi je pred nosom: te dvije stvari iz nekog razloga ne idu skupa – dopadati se svima i raditi ono što voliš.

Znači, prije nego su me svi zamrzili, skoro svi su me voljeli jer sam im se unijela u glave. Moja je duhovna životinja mops željan ljubavi. Mrzila me možda samo vjeroučiteljica Božena. Oće to, kad ženu izguraš iz dramske koju je ona osnovala. Ja sam tada, kul mlada profa, mislila da me to što me mrzi baš vjeroučiteljica čini neznamkakvom frajericom.

Bile smo si Božena i ja u početku dobre, ona se zaposlila par godina prije mene, pa zatrudnjela. Kad se vratila, trebala je nekog da joj uskoči jev doma beba pvace kad je mama na dvamskoj. Napravile smo jednu baš jako dobru Božićnu predstavu, ali ona je pilila uvijek na svoju stranu. Možeš me uvjeravati da nisi isključiva glede predložaka s religijskim podtekstom, ali nemoj mi prodavat te novi-kul-katolici fore i neznamkakvi katolički literarni hitovi za koje nitko živ ne bi čuo da se ne identificiraju upravo kao vjerski. Kao ono, Laudato je RTL, ali dublje i zdravije. Jedna polusvađa bila je dovoljna za razlaz i mislim da ne pretjerujem kad velim da sam kraljevski to odigrala. Otišla Ravnateljici, rekla da ne želim biti smetalo, dramska je u svemu najvažnija, ja sam zadnja došla, red je da prva odem. Ona veli „dobro“, malo suzdržano, ali eto, tako je kako je. Tjedan poslije, eto Ravnateljice s mužem i veselim društvom gradske sredovječne kreme na degustaciji kod mog dragog. Cvrcnula se i rascvrkutala, pita ona mene još jednom za dramsku. Ja se trgam ko bijesna zvijer, neću reć, neću nikad reći, nisam izdajica. Ona stišće sve glasnije, ja konačno uzdahnem i velim, ma… ajde… al’ nek ostane među nama.

Natačem joj i pričam kako sam s Boženom ušla u diskusiju: gle, na državnoj smotri naša škola nikad nije bila s igrokazom, nikad! A klinci rade dobro, ti, Božena, radiš dobro, ja, nadam se, isto pridonosim, ali tekstovi koje radimo ne prolaze tam, kužiš. Možda u žiriju sjede, kajaznam, zadrti ateisti, leftardi, nemam pojma, ali ne prolazi i možemo se frigat. Cancel kultura. Ajmo za ove klince samo jednom probati nešto drugo. Super Sara Zamuda i Divni Danko Varga su skoro maturanti, to nam je zadnja šansa. I tu smo se razišle Božena i ja. Nemam pojma, bilo je jako neugodno…

Spustim pogled pred Ravnateljicom, zašutim, kao, da mi ne zadrhti glas, smognem snage, pa još kažem da ću se naljutiti ako to itko sazna, samo sam htjela da se zna da nisam lijena, da Boženu i dalje volim i cijenim… Ha? Jesam kraljica or what?

Dva dana poslije, vjeroučiteljica Božena dobiva poziciju satničara uz dodatni honorar, a ja preuzimam dramsku. Što je njoj ravnateljica rekla, pojma nemam, ali Božena meni od tad ni bok-bok.

Još sam trebala zbornicu pridobiti na svoju stranu. Par dana poslije ukazala se prilika kad smo u prostoriji bile samo Ravnateljica, ja i, ajmo reć, najkomunikativnija od svih, Povijest. Velim Ravnateljici, šatro da nitko ne čuje, da ću radije raspustiti grupu nego da se kolegica ljuti na mene. A Ravnateljica meni: Božena je sama rekla da odlazi s dramske. Malo budemo se rotirali po tim funkcijama – i migne. Mig mi svečano obznanjuje: A onda nas ti lansiraš na državnu smotru i tu je kraj rotacije.

U tom trenutku imam sve u školi na svojoj strani osim Božene, ali mislim si: hoćeš ispeći omlet? Slomi to jedno jaje.

Osim toga, realno, pa tko je tu profa hrvatskog? Da, Božena je znala delati, s trupom sa svog faksa je čak uzela neku nagradu u Poljskoj. Znala je klince oblikovati. Ali ja sam dvije godine bila u dramskom studiju kod Sutare u KNAP-u. Halo. To je ipak nekaj drugo, Božena moja draga, stvari koje smo mi tam radili su bile zbilja vrh i sami rub.

Ovo sad... sve ispada kao da pljujem sama po sebi. Jer, dade se to i drukčije ispričati. Recimo, predana mlada profa imala je petlje tjerati klince preko granice. Samo je pošlo po zlu, što možda baš i nije njezina krivnja, jel tak. Zašto ja onda radije pričam isključivo o sebičnim motivima? Naravno, jer često kritiziram sebe da preduhitrim druge, tako mi je lakše. Ali, važnije i luđe, jer me čini slobodnijom. Jer možda zgrabim kontrolu nad narativom, kad se već koleba između „kako ovaj sustav melje dobrog čovjeka“ i „sustav je sranje jer ništarije poput mene divljaju tamo“.

Kad smo već kod toga, čini mi se da je tak bilo s Nenom.

Svi su se žurili ispričati priču o njegovoj smrti, samo da netko drugi ne preuzme kontrolu nad pričom.

Ajmo sasvim iskreno: jesam, htjela sam to zbog sebe. I zbog časnog poziva i zbog te djece, za koju nitko nema pojma kakav teret nose, i zbog toga što mislim da umjetnost može mijenjati, da. Ali u prvom redu zbog sebe. Bila sam zelena, bolio me trač da me se zaposlilo prek veze... Htjela sam da se o meni govori kao o prokleto dobroj stručnjakinji, da me se cijeni jer znam raditi, jer sam ostavila traga na djeci i na školi. Da možda nekog talentiranog usmjerim na akademiju, zamisli to. Za deset godina i dalje radim u školi, a režiram kul offstream predstave po Zagrebu. Jasno ti je da ovaj cinizam proizlazi iz dubokog kajanja. Moj je životni problem što se ne kajem, avaj, zbog stvari koje bi drugima pasale. Ali, što god ljudi mislili o meni, ja sam stvarno htjela dobro tim klincima.

Velebni projekt trebao je biti: Antigona 2.0. Klasični tekst u suvremeno doba. Vidjela sam kako to radi jedan genijalac iz Crne Gore, model su onda preuzele i Španjolska i još hrpa zemalja, i to je... uh. Tinejdžeri odglume baš pravu emociju na sceni, ne recitiraju kao da su na državnom radiju, ne imitiraju filmske zvijezde. Ima da svi u zbornici redom padaju na dupe dok ja stidljivo hvalim Boženin doprinos, a šutim o tome kako ona još više pridonosi sada kad radi raspored.

Antigona je, da, znam, ta tipična priča na koju svršavaju nadobudne mlade profe hrvatskog, ali je stvarno idealna. Usamljen i nemoćan pojedinac, sloboda i pravo na državljanstvo, građanski neposluh koji pokreće sukob. Zakon i moral, javno i privatno, muško i žensko. Stradanje zbog pravednih uvjerenja. I the pitanje: možeš li ikada preuzeti kontrolu nad svojim životom i sudbinom. Što sam više razmišljala o tome, bivalo mi je bistrije da je Antigona tinejdžerka sada u 21. stoljeću, a Sofoklo ni sam nije razumio doseg svog proročanstva. I ne, nisam ja Antigona u ovoj priči, zakoljem ako netko to ikad izgovori. Ako itko, ja sam... Onaj neki iz kora što je van ritma i pjeva svoj neki tekst jer nije baš naučio što treba, pa ga izbace. Ili eventualno Ismena, pipica bez kičme, postaje tragičan lik tek kad nema drugog izlaza.

Ali prije nego su klinci uopće saznali za plan, kul mlada profa je generalno zasrala, već na pripremi terena. Htjela sam ih najprije osloboditi od svega što misle da znaju o glumi, pa ih potom zaključati u jednu jedinu mogućnost, da odigraju svoju ranjivost. Ako to uspijem, mislila sam, nećemo na sceni vidjeti djecu-odrasle koji izgledaju i govore kako bi njihove profe htjele izgledati i govoriti, nećemo slušati pasivne recitatore, nego autore svojih riječi. Moram ih prisiliti da vuku iz svojih slika, iz svoje boli, da se razotkriju, mislila sam, tek tako se stvarno može dobiti prostor za slobodno govorenje. Htjela sam da odigravaju jedni prema drugima, ne za publiku, posebno ne za komisiju. Nisu klinci glupi, ajmo realno. Upoznala sam tijekom svog pada neke koji će mi uvijek biti superiorni. I imaju što reći, nama, umišljenoj ekipi odraslih koja ih procjenjuje mjerilima koja smo prihvatili odustavši od sebe.

Na prvom sastanku bez Božene dala sam im tjedan dana da smisle i da predstave nama drugima umjetničko djelo, bilo koje vrste, koje ih je apsolutno šokiralo. Ne njihovo najdraže djelo, nego neko koje im ne izlazi iz glave. Činilo se da je nekima odmah palo na pamet i da će to biti sjajno, ali sljedeći utorak čekalo me par teških razočaranja.

Najprije live koncertna snimka Child in Time iz Tokija, na kojoj se čuje pucanj samoubojstva. Ajde dobro. Onda neki antički kip, zmije ujedaju oca i njegove sinove. Dvoje nam je pustilo scene iz filmskog serijala Saw. Helou, mali sadisti.

Onda Sara Zamuda: Squid game. Užasne smrti su to. O, Isuse, Sara. Daj malo, čovječe. Ali mislim si, to neće biti problem. Sara je prezentna na sceni, bez puno napora. Ne preglumljava, ima tu neku iskrenost i uvjerljivost. Manipulativni anđeo s greškom. Zabrije s nekim, pa prijeđe na drugog, slama srca i uvijek uspijeva ispasti neshvaćena i naivna. Znalo se u zbornici da je već u prvom razredu napravila pokolj, dvojica iz trećih razreda dobila su ukore jer su se potukli na stubištu zbog nje. A njezino srce vjerojatno pripada samo tati. Guzonja, nema kaj nije pojebal po Međimurju. A ona ga zato valjda voli još više.

Divni Danko Varga. Neka scena iz animea, ne znam to ni ponoviti. Dječak trči za prijateljem, zapne za tračnicu i preko glave mu prođe vlak. Ali ni za njega nema zime. Lep je ko greh, visok, markantan, skoro macho, bude jako zanimljiva ranjivost koja probija iz njega. Znam da ima super starce, ali menščini da se još ni sam sebi nije outao. Opraštam mu, jer vidim lijepu priču u budućnosti. Nekad na ljeto 2027, Nagrada hrvatskog glumišta – profesorica mi je na dramskoj dala hrabrosti i snage da prihvatim sebe i…

Onda Ema. Roman o kolumbijskom svećeniku koji se bori protiv lokalnog kartela. Čita nam pasus i vidim joj na licu trenutak kada shvaća da je krivo odabrala. Ema se duri. Jako je bila vezana za Boženu. Šutljiva curica, misliš da je iza svega grotlo emocije, ali to nikako da izađe. Nemam pojma što radi na dramskoj već četvrtu godinu i nemam ideje kako da iz nje uopće izvučem nešto. Lijepo se kreće doduše, ali odi na ples, brate, nemoj mi tu mumljat svoje replike. Završi s čitanjem, većina je ravnodušna, ja samo kažem hvala, prelazim dalje i bojim je se u tom trenutku. Mogla bi praviti probleme kad ih krenem gurati preko ruba.

I napokon Renato: The human caterpillar. Pokazuje nam scenu iz filma – total ljudske gusjenice. Kolona ljudi na sve četiri. Usta su im prišivena na guzice ovih ispred njih. Poražena ljudska tijela. Poraz umjetnosti. Sve mi je jasno. Renato želi vidjeti naš šok. Želi da ga molimo da nam razotkrije dublje značenje te idiotarije. Renato je neprestano bijesan dječak. Svi osim njega iz manje ili više imućnih kuća i on bi dao sve da ih kazni zbog toga. Ja ga nemam kod sebe na hrvatskom, ali čujem da voli rušiti autoritet. Hrani se konfliktom i razotkrivanjem drugih. Frustrirani nesuđeni alfa koji je uspijevao izbaciti iz takta, pa, kolko znam, sve svoje profesore. Ja i drugi koji ga nismo imali na nastavi to smo komentirali svakako. Tjelesni bi to fizički disciplinirao, Kemija bi odabrala drugu taktiku: ma daj, pametan si? Evo ti seminar, bam. Pa još jedan, bam. Pa pripremi kviz, bam. Pa mi napravi prezentaciju, bam. Pa da vidim kolko budeš dalje pametan. Ja sam sugerirala treći pristup, prisnost, krivo vjerujući da se u njegovoj dubini skriva zapostavljeno dijete. Kad smo radili Božićnu shvatila sam da je zaljubljen u Saru. Totalno druga energija oko njega kad ona uđe u prostoriju. Kad su ona i Danko igrali neku scenu gdje su si blizu, nekakav poluerotski zagrljaj, gledala sam Renata. Moćan prizor. On je potpuno opčinjen, istodobno zgađen i zaljubljen, onaj neki slatki očaj što ga, vjerujem, osjećaju likovi koji vole gledati da im netko trpa ženu. „Cuckolds“ mislim da je kategorija na Porn­Hubu. Renato bi dao sve da bude makar i jedan od njezinih otpadaka, ali ježiga, ova ga neće, pa postaje obijestan, kao malo dijete. Dolazi na dramsku da si vidi nedostižni objekt čežnje i usput spali svijet.

Prekidam ga: hvala, Renato, jako zanimljivo, ali moramo malo požuriti. Njegovo poniženje ostaje lelujati u zraku poput paučine.

Od ostalih isto ništa. Još par filmova, jedna pjesma, jedna slika. Većinom sve površno, simulacija mračnog.

– A koje je vama najpotresnije umjetničko djelo? Možda će nam tak biti jasnije, kad nam date primjer – obrati mi se Renato. Dvojim trebam li reći, ali nije da imam pametniju ideju.

– Ritam nula – kažem.

Šute, paučina u kutu leluja.

– Marina Abramović, možda najveća svjetska umjetnica performansa, sjedila je šest sati u jednom studiju u Napulju pred publikom. Dala je gledateljima vrlo jednostavnu instrukciju. Imate tu hrpu nekakvih stvari na stolu, od ptičjeg perja i meda do metalnih cijevi i žileta. Možete ih upotrijebiti na meni kako god želite, raditi sa mnom što želite. Ja sam objekt. Ali preuzimam punu odgovornost tijekom ovih šest sati, dakle ni za koga nema posljedica. I u početku se nije dogodilo ništa posebno. Netko iz publike je malo okretao njezino tijelo, netko drugi pomaknuo položaj njezine ruke ili noge. Kao da je lutka. Dali su joj da jede kolač, netko ju je poljubio, netko treći dao ružu. Ali nakon tri sata stvari se mijenjaju. Oštrim predmetima skinuli su njezinu odjeću. Porezali su je i pili njezinu krv. Stavili su je na stol i raširili noge, pa simulirali kako će penetrirati nožem u nju. Da nije bilo javno, to bi i učinili, ovako je samo stol ostao oštećen. Pokušaj silovanja spriječili su neki iz publike. Trnje ruža zabadali su joj u kožu, u ruku joj stavili pištolj i prislonili joj ga na čelo, bilo je svega. Poslije šest sati, ona se opet počela ponašati kao ljudsko biće. A ovi koji su bili najhrabriji nisu se mogli suočiti s njom. S time kako izgleda nakon njihovih postupaka.

Bolje da nisam ništa rekla. Sara je ravnodušna, Danko se kao slaže sa mnom, ali niđe veze, Emi se to uopće ne sviđa, njoj nije jasno zašto umjetnost mora šokirati, valjda je poruka bitna. A Renato čeka svoj red i veli hladno:

– Jezivo je jer je ona pasivna i time opravdava ovo kaj su joj radili. Odnosno potiče ih.

Ja paf.

– Bravo, Renato – krenem – ti si to artikulirao...

– Dobro, a kaj sad s tim? – prekine me. – Bi vi zapravo htjeli da i nama takve stvari budu potresne? Jel to cilj zadaće bio? Rekli ste nam da budemo iskreni i slobodni, ali ste zapravo jako nezadovoljni s našim prijedlozima.

– Nema veze kaj sam ja bila nezadovoljna, bitno je da ti...

– Kak je to slobodan odabir, ako ste vi arbitar?

– Renato, sad si me već dvaput prekinuo.

– I vi ste mene prekinuli prije. Gdje je nestalo ono kaj ste rekli, da smo ovdje svi jednaki?

Paučina se zalijepila za vlažnu mrlju na zidu. Jedino što se sada kreće u prostoriji moji su pazusi koji ispumpavaju znoj i užas. Kako se već urušilo sve? Ne vjerujem u neku Boženinu zavjeru, Renato je zloduh bez gospodara. Sara staje u moju obranu:

– Halo, komuniciraš ko da si u vrtiću, daj se malo...

– U vrtiću su mi znali odgovoriti na...

– Nepristojan si!

– ...vrlo jednostavna pitanja. I ja sam ih pristojno postavio.

Bitka je bila izgubljena i prije nego sam je bila svjesna. Danko, Sara i par drugih pokušavaju bezuspješno oponirati malom psihopatu, a meni padaju na pamet najgore uvrede. Renato, pajdo, da se povremeno podapereš, možda bi te cura i primijetila. Jesi svjestan da se u moru tinejdžera ističeš svojim smradom? Prvih par puta kad te čovjek sretne bude ono, lik stalno prdi, ali ne, Renato, tvoja je istina mnogo strašnija. Sa svakim namještanjem, korakom ili sjedanjem tvoja guzica otpušta u zrak još malo svoje nedovoljne obrisanosti. Čujem kako cokne kad ti se razlijepe guzovi. Ne znam što mi je strašnija pomisao – da nisi svjestan toga, ili da nas namjerno daviš samim sobom. Kako god bilo, slušaj me: voda, sapun. Jeftino, dostupno, mjehurići, ne boli, vjeruj.

U meni je vulkan, ali znam da je preda mnom odluka koja će odrediti bitan dio mojeg života. Prekidam ih.

– Molim vas. Dosta! Dosta! Renato, molim te, oprosti mi.

Svi se ukipe. Pred Renatovim praznim i gladnim očima skrivam osjećaj kao da si trgam živo meso s kostiju.

– Oprosti mi. Bila sam nepravedna i shvaćam da te to... Da si ljut zbog toga. Evo, ako želiš, vratit ćemo na laptopu scenu o kojoj si nam htio govoriti. Može?

Renato nakon nekoliko trenutaka promumlja da sad više nije bitno, Sara kreće u zakucavanje:

– Niste vi ti koji se trebate ispričati, profesorice, nego debil...

– Dosta, Sara, hvala ti, sve je okej. Mislim da je čak i dobro da se ovo dogodilo.

Rečenica mi valja. Udarce ili izbjegavam, ili amortiziram u fetalnom položaju. Razotkrivam se ne bi li ljudi vidjeli da od mog duhovnog mopsa ne prijeti opasnost.

– Priznat ću vam nešto. Ovo mi je bio jedan od najneugodnijih trenutaka ove školske godine – zapravo ikad, ali to ne kažem – ali do njega bi došlo ovak i onak. Ajmo ga iskoristiti.

Tišina.

– Renato, je li ti okej da netko umjesto tebe i mene odigra ovo kaj se sad maloprije dogodilo?

Renato me gleda. I kimne.

– Joj, ja bih odigrala njega, smijem, smijem? – pita Sara. Koliko god to bilo tužno, Renato je na nebu jer ga ova želi ismijati.

– Aaaaajde ipak netko drugi – zapjevam, svi se nasmiju, čak i Renato.

– Samo malo, kak? Pa nemremo valjda imitirati vas – kaže Ema.

– Zašto? Slušajte me, nema svetih krava ovdje. Evo, ja ću prva, ako vi nećete. Slobodno karikirate i preuveličavate.

Imitirali smo prvo ljude iz javnosti, pa onda one koji su nam bliži. Pa sam počela sa zbornicom, s Tjelesnim. Urlali su od smijeha. Htjela sam odmah, znači od-mah da netko mene preuzme, čisto da bude savršeno jasno da to nema veze s osobama, željela sam da se netko dobro iskali na meni. No Renato me pretekao i krenuo s Boženom. Forsirano smiren i blag glas, patronizirajući smiješak, Isus koji nas čeka iz ugla, traži od nas komad klipića, a i mi smo gladni, sve je pogodio. Osjetila sam Emu i prekinula ga:

– Renato, ne. Molim te.

– A kaj, znači ipak ima svetih krava? – gleda ravno u Emu, ona na rubu suza.

– Lagala sam – velim i spremna sam prekinuti sve ako se ovo zakomplicira. – Ima jedna jedina granica, Renato. Profesorica Božena je off limits. Previše joj toga dugujemo, svi.

Renato zausti, ali ja sam glasnija.

– Renato, znam da me razumiješ, ili da ćeš me barem probati razumjeti.

On slegne ramenima, smije se, kao: ajde dobro, kaj ste svi sad tak pobožni odjednom. Znam da je izgubljen za taj sat, sabotirat će do kraja, ali bila je dobra odluka. Ema mi šalje pogled pun zahvalnosti.

I tu je zapravo krenulo. Krenuo je teatar. Jesam, poslije sam izgubila sve, ali tih par tjedana mi nitko ne može oduzeti. Rađale su se scene, dijalozi i monolozi, savršeno spontani i životni. Većinu vremena izgledalo je kao da to nismo mi, nego služimo kao lutke, medij kroz koji progovaraju davno ušutkani ljudi, ili čak oni koje će tek u budućnosti ušutkati, kroz nas su progovarali duhovi potpuno drukčiji od nas samih. Prostor drame postao je prostor okultnog.

Kad staviš dvoje ljudi u prostor, daš im da jednostavno budu tamo, bez ikakve jasne upute, pustiš ih dovoljno dugo da potonu u sebe i neki svoj nemir, oni će nakon nekog vremena jedni prema drugima početi odigravati neki točno određen obrazac ponašanja. Vidjela sam to kod Sutare u KNAP-u, i to je, velim, na granici prizivanja duhova. A povremeno to vidim i u životu. Znaš ono kad bez ikakva jasnog signala znaš da je osoba koja stoji pred tobom za zajebanciju, i to teče. Ili smatra da si joj dužna nešto. Ili traži od tebe dopuštenje. Zove da budeš gruba prema njoj. Ili jednostavno znaš, iako osobu prvi put vidiš, da bi ti nanijela bol, samo da može.

Igrali smo se da otvaramo vrata za vratima u nekom hodniku koji se pruža u nedogled i nakon otvaranja smjeli biti bilo tko bilo kome. Pokrenule su se neke nezaustavljive stvari. Alkemija i onostrano. Bili smo si roditelji, djeca, liječnici, ogledala, lutke i lutkari. Renato većinom lutkar, ne može on protiv sebe, Sara većinom lutka, ni ona protiv sebe, samo protiv lutkara. Iz tjedna u tjedan sve jednostavnije i sve dublje. Danko, ti si mali, Ema, ti si velika. Bojiš se da će se Danku nešto dogoditi. Odmah shvaćaju tko što treba, idu grimase, kretnje, pjevanje i govor. Danko mi veli da ja preuzmem njega, da bi on sada malo gledao. Prostor izvedbe i prostor života, među njima više nije bilo razlike ni granice.

Ema se prepustila predzadnja. Bila je u prostoru s jednim dečkom koji nije toliko bitan za priču. Dugo ništa, tišina, baš predugo, ali svi šutimo i čekamo, jer je jasno ko dan da se valja iza brda, da će nadoći. Konačno Ema progovori, u jednom dugom izdahu umornog bijesa:

Ja ću se morati brinuti za svoju sestru. Znači, do kraja života. Dođe mi da nemrem podnijeti to. Da mi je život tak predodređen. A jeste me pitali? Me bilo tko pital?! Ne, morali ste me napraviti. Još jedno dete, da služite Gospodinu i u svemu mu omilite. Ili da sebi dokažete da ste u stanju napraviti normalno dete. Marš. Toliko vas aktivno mrzim da većinu vremena samo čekam doći van u subotu, satrati se i čim prije ne znati za sebe. Za vas. Samo čim prije do one faze kad v nekom mračnu kutku ližem slani znoj s vrata nekome kome poslije ne trebam ništa objašnjavati. Nije bitno čija mi se ruka zavlači sve niže, sve dok nije moja, sve dok nije vaša. Gazim se svaki put sve više, jer znam da me u nedjelju ionak opet čeka kajanje i obećanje vama i cijelom svijetu da sam ja sve ono izvan subote i da ću biti dobra. I da neću kompulzivno guglati koliko dugo žive downići napretkom faking medicine.

Jedno pola minute nitko se ne pomiče, a onda bez ikakve upute taj drugi dečko dolazi na njezinu poziciju i govori kao Ema. Ona promatra i počne se svađati, zapravo, sa samom sobom. Nakon nekog vremena ona se povlači, a Sara se ubacuje u ulogu sestre. Iako ju nikada nije vidjela.

Renato je popustio posljednji. Bio je sam, obuzeo ga je nekakav grč u tijelu, izobličio se u nešto nalik više bijesnom psu nego ljudskom biću:

Si meni to reko, pička ti materina? Ha? Ajde reči još jemput. Nesem dobro čul. No, kaj, ve ne znaš povedati? Takšo veliko lampo sem ne vidio kak je tvoja. Vidim ka si dugo ne dobio po famfuli. Pa se onda ponašaš kaj da je ovo tvoje. Ve boš vidio i boga i vraga i se svece, da ti pizda materina.

I onda udara šakom u dlan, snažno, ritmično, desetke puta.

Kaj cmizdriš ve? Ha? Kaj cmizdriš kak baba nekša? Cuco daj ak si baba.

Mislim da je svatko od nas osjetio poriv da ga zagrljajem zaustavi, ali nitko to ne čini. On se zaustavlja kad je već potpuno iznemogao, jedna mu šaka natečena, ljubičasta, visi kao mrtva.

Bili bismo potpuno prazni nakon sesije. Znojni, zadihani, neki stoje u kutu, neki plaču, ali svi smo smireni jer smo se izvrnuli. Jednako preplašeni stvari koje su izlazile iz svakog od nas, zbližili smo se. U masi ljudi koja je tijekom dana tekla hodnikom škole osjećali smo jedni druge, među nama je bez pozdrava i formalnosti bila osjetna posebna povezanost, ona koja se stvori među ljudima koji se zajedno puste pasti. Čak i sad, nakon svega, čvrsto vjerujem da je to bilo ljekovito za njih... Ili bi bilo ljekovito, da su u meni imali nekoga tko bi ih usmjerio da razriješe čvorove u kojima žive svoje živote.

Da se razumijemo, bila sam ja svjesna da umjetnost uvijek uvijek uvijek traži više nego si spremna dati. Samo nisam znala razmjere toga. Mlada kul profa, ostala bez svega, platila cijenu, pa se pita gdje je njezina jebena umjetnost sad.

Kaže Kor u jednom trenutku:

Jasno je – Zeus mrzi ponajviše mlat

Bahata jezika.

Znam, znam, tu je moja umjetnost, zauvijek. Naša se Antigona odigrala izvan prostora izvedbe, a redateljicu bahata jezika je sažvakala i ispljunula. Umjetnost nekako postane životom, makar je pokušaš suspregnuti. Ili možda baš zato.