Konačno dosanjan Križanić

Jurja Križanića možda se i može samo sanjati. I to ne samo zato što o životu tog hrvatskog svećenika i polihistora iz 17. stoljeća koji je uzbunio pola Europe do danas još mnogo toga ne znamo, nego zato što se i ono što znamo čini kao san. Pogotovo njegova protoekumenska ideja – njegov san – o jedinstvu katoličkih i pravoslavnih Slavena, odnosno općenito o kulturnoj, pa i političkoj, uzajamnosti slavenskih naroda. Slijedeći taj san Križanić ne samo da je osmislio svojevrstan zajednički slavenski jezik nego je i sasvim konkretno, bez okolišanja, svoju ideju predstavljao tadašnjim moćnicima – počevši od biskupa i samog pape, pa sve do kraljeva i careva. No, za razliku od njega svi su u tome vidjeli ništa drugo nego san.

Od Jagića do Peričića

Križanića su sanjali mnogi, a tek su neki svijetu podarili i spoznaje o njegovu životu i djelovanju. Važne znanstvene rezultate tako su dali prije svih ruski istraživači (P. Bezsonov, S. A. Belokurov, A. L. Goldberg i drugi), a među našima prvi kapitalan doprinos dao je Vatroslav Jagić knjigom Život i rad Jurja Križanića (1917). Pojedinim aspektima Križanićeva života i rada bavili su se poslije i drugi istraživači, no Jagića je opsegom istraživanja i novim spoznajama dostigao, pa i prestigao, tek pjesnik i teolog Ivan Golub. Potonji je osim brojnih znanstvenih radova objavio i poemu o Križaniću Strastni život (1983) te literariziranu biografiju Križanić (1987). Kritičari očito nisu znali što bi s tom nekonvencionalnom Golubovom knjigom, koja je ujedno znanstvena studija, roman, esejistika i još štošta, pa su je zaobišli. No, na pravo ju je mjesto smjestio Tonko Maroević, uvrstivši ju u Golubova izabrana književna djela (Sabrana blizina, 2003), iako neće pogriješiti ni oni koji će iz nje crpsti znanstvene spoznaje.

Izd. Hena com, Zagreb, 2022.

Križanića je sanjao, ali ga očito nije i dosanjao, i Miroslav Krleža. U svojem poznatom eseju Hrvatska književna laž (1919) nazvao ga je jednim od najvažnijih „duhovnih svjetlonoša“ jugoslavenske kulturne tradicije i kontinuiteta te ga je poslije često spominjao, najavljujući i veliki roman ili dramu o njemu. No, osim eseja O patru dominikancu Jurju Križaniću (1929), najavljena književna djela nije napisao. I kako god to zvučalo, ono što nije ostvario Krleža, ostvario je Denis Peričić, suvremeni pjesnik, prozaist, dramatičar, esejist... iz Varaždina, koji je nedavno objavio svoj San o Križaniću, podnaslovljen kao (meta)roman o Hrvatu bez granica. To ne znači da je Peričić veći pisac od Krleže jer je Krleža ostvario mnogo toga što Peričić (još) nije. No indikativno je da je varaždinski pisac, za razliku od Frica, pronašao ključ (i hrabrost) za pisanje romana o jednom od najvećih hrvatskih mislilaca, koji se bavio filološkim, političkim, ekonomskim, muzikološkim, teološkim, historiografskim i drugim temama, kao pravi homo universalis. Moglo bi se reći da je Peričić konačno dosanjao taj neuralgični san hrvatske književnosti, san o Križaniću. No cijeli taj kontekst manje je važan od sama teksta, koji neovisno o kontekstu zaslužuje pažnju i sam po sebi.

Riječ san koja se pojavljuje u naslovu Peričićeva romana pogođena je ne samo zbog već navedenih razloga nego i zbog načina na koji je roman strukturiran. Naime, jednako kao i snovi, i roman se sastoji od niza labavo povezanih, maglovitih događaja (poglavlja), u kojima se povremeno pojavljuju i nadrealni, fantastični elementi. Pritom je tih dvadesetak poglavlja neravnomjerno raspoređeno u dvije veće cjeline, dva glavna dijela romana, koji nose isti naslov – Kraj, s dodatkom I. i II. To označavanje i početka i kraja romana Krajem sasvim odgovara Križanićevu životu i djelovanju – sve što je radio bilo je osuđeno samo na kraj, na propast. Pritom, osim teško ostvarivih ideja koje je gajio, tim krajevima pridonosila je prije svega njegova okolina, i to jednako crkvena i civilna, koja ga je redovito častila podsmijehom: „Pa mu se smiju razni niškoristi, koji mu ni po čemu nisu ni do koljena, podsmjehuju mu se prelati i kmetovi, podmeću mu klipove kardinali i kreteni, bogatuni i prosjaci, i uistinu ga istinski mrze mnogi – ako ne i svi.“

Ispred spomenutih dvaju krajeva u romanu nalazi se usporedna kronologija Križanićeva života i važnijih povijesnih događaja u Europi. Roman se, dakle, otvara činjeničnim podacima o (anti)junaku i njegovu vremenu, da bi zatim uslijedilo prepričavanje istih tih događaja kao u snu. Na taj način dobivamo dvije verzije Križanićeve biografije – onu činjeničnu i onu snovitu. Pritom je činjenična verzija štura i kratka, zauzima svega desetak stranica, i svojevrsni je kostur na koji je poslije dodano meso.

Od činjenica do fantastike

Prepričavanje glavnih postaja Križanićeva života započinje, dakle, njegovim krajem, točnije 1683. godinom, netom prije njegove (slučajne?) pogibije kod Beča, gdje se na putu u Rim (iz ne dokraja poznatih razloga) pridružio vojsci Jana Sobjeskog u borbi s Osmanlijama. U trenucima kada topovska kugla leti prema njemu Križaniću pred očima prolazi cijeli njegov život, koji se u fragmentima prikazuje u sljedećim poglavljima. Pripovjedač tako vodi čitatelja od Križanićeva rodnog Obrha, preko Graza i Rima, gdje se školovao, Nedelišća i Varaždina, gdje je župnikovao, pa niza slavenskih zemalja gdje je djelovao i Carigrada u koji je putovao, sve do Moskve i Tobolska, te „preteče svih gulaga“ kamo je bio prognan, da bi se poslije pomilovanja ponovno našao u Beču, gdje ga tane u letu iz prvog poglavlja pogađa.

Prostorno i vremenski roman, dakle, slijedi potvrđene povijesne i biografske podatke, u romanu se pojavljuje niz povijesnih osoba, potanko se opisuju povijesni događaji, bitke, vjerski raskoli i slično. U tom je smislu točna skraćena bilješka o autoru koja stoji na ovitku knjige, svedena na jednu rečenicu: „Denis Peričić je za potrebe pisanja ovog romana pročitao cijelu knjižnicu“. Da je tome zbilja tako, vidi se i po brojnim citatima i parafrazama iz literature o Križaniću i njegovu vremenu, ali i iz samih Križanićevih djela.

No svatko tko je čitao bilo koje Peričićevo djelo sluti da (samo) na tome nije moglo ostati. I u pravu je. Osnovni povijesno-biografski kostur obilno je začinjen fikcijskim dodacima, od kojih neki popunjavaju rupe u Križanićevoj biografiji, a većina ih je zapravo ludistički dodatak. Tipičan je to peričićevski pristup kojim je i u svojim prijašnjim pričama i romanima (Netopir i Črni ljudi, Spiritisti...) ludistički reinterpretirao povijesne (i suvremene) događaje i osobe, ugrađujući u narativno štivo i mnoštvo intertekstualnih intervencija, i to nerijetko iz popkulturnog miljea, kakvih ne nedostaje ni u romanu o Križaniću (sva sila povijesnih, biografskih, književnih i popkulturnih referencija objašnjena je u posebnom poglavlju Napomene i komentari na kraju knjige). Osim citatima i aluzijama, artificijelnost priče osviještena je i pripovjedačevim povremenim metatekstualnim komentarima. Usto, povremeno se pojavljuju i fantastični elementi, od kojih je najdojmljiviji faustovsko-kerempuhovski intoniran lik gospodina Kobasinića, koji Križanića prati od Varaždina do smrti, pa i poslije nje.

Od genijalnosti do ludosti

Križanić svakako u romanu nije idealiziran, sluti se (za što postoje i biografski indikatori) da je primjerice bio sklon alkoholu, pa i kocki, ali i da je (za što ne postoje biografski indikatori) bio zaljubljen u jednu Mariju. Isto tako, povremeno se prikazuje kao idealist i zanesenjak, pa i luđak, a povremeno kao genij i vizionar, kakvih bi nam i danas dobro došlo. A bio je vjerojatno pomalo od svega toga. Jer, kako drukčije objasniti npr. njegov istovremeno vizionarski, ali i gotovo samoubilački potez kada je ruskom caru Alekseju I. Mihajloviču, kao hrvatski katolički svećenik, bez odobrenja pape, ali i ikakvih diplomatskih (političkih) predradnji, dakle isključivo na vlastitu inicijativu, došao s idejom o vjerskoj i kulturnoj (pa i jezičnoj i političkoj) uzajamnosti svih Slavena? Nije potvrđeno, no takve ideje zasigurno su pridonijele tomu da ga car progna u Sibir, gdje je proveo teških petnaest godina. Posebna je, dakle, vrijednost romana to što je Križanićev lik osvijetljen s različitih strana pa čitatelj sam može (pa i mora) stvoriti konačno mišljenje o tom učenjaku i ludi, zanesenjaku i patniku, geniju i mučeniku, misionaru i prognaniku. Pritom čitatelj, dakako, može donijeti sud tek o Peričićevu Križaniću, no on ipak nije, ponavljam, (pre)daleko od stvarnog Križanića, budući da većina iznesenog o njemu u romanu ima činjeničnu utemeljenost.

Kad smo kod činjenica, moglo bi se reći da bi već i one same po sebi bile dovoljne za uzbudljiv roman. No Peričić ide korak dalje i dosljedan samu sebi Križanićev lik dodatno ukrižuje s fikcionalnim i fantastičnim elementima te začinjava brojnim intertekstualnim referencijama, koje se pojavljuju i na mjestima gdje bismo ih najmanje očekivali. Sve to zajedno čini zadivljujući amalgam kakav Križanićeva biografija i djelovanje itekako mogu podnijeti. Konačni je rezultat najambicioznija i najsloženija – riječju, najbolja dosadašnja Peričićeva knjiga, ali i jedna od najzanimljivijih domaćih romansiranih biografija uopće. Osim što ludistički portretira iznimnu ličnost europskog baroka, Peričićev (meta)roman zapravo govori i o nama današnjima: našim vjerskim, slavenskim i inim raskolima. Porazna je činjenica da je tri i pol stoljeća poslije Križanića sve ostalo isto ili slično (ponovno se među Slavenima vodi krvavi rat), no možda je još poraznije što više nema križanića koji bi naše raskole pokušali zacijeliti, koliko god to uzaludno bilo.