Kazalište može mijenjati pojedinca

Redateljica Nenni Delmestre odnedavno je ravnateljica Drame zagrebačkog HNK-a. Do te funkcije od 1997. bila je kućna redateljica splitskog HNK-a, u kojemu je karijeru započela nakon povratka sa studija u Americi, režijom drame Više od ljubavi Sama Sheparda. U kazališnoj karijeri režirala je više od osamdeset predstava, osvojila brojne domaće i međunarodne nagrade, bila je ravnateljica Drame HNK-a u Splitu i Splitskog ljeta, u splitskom HNK-u bila je predsjednica Kazališnog vijeća, članica mnogih povjerenstava... Zašto se prihvatila vođenja Drame zagrebačkoga HNK-a, što u mandatu namjerava raditi te kako će pozicionirati glavno nacionalno kazalište u hrvatskom i međunarodnom teatarskom trenutku tema je ovoga razgovora za Vijenac.

Snimila Emica Elvedji / PIXSELL

Gospođo Delmestre, mandat ravnateljice Drame u zagrebačkom HNK-u započeli ste kao redateljica predstave Plodna voda Marine Vujčić, što su neki prokomentirali kao nastavak navika Ivice Buljana u HNK-u. Naime, Buljan je kao ravnatelj Drame sam režirao većinu haenkaovskih repertoarnih praizvedbi, a za ostale režije mahom je dovodio redatelje u čijim je kazalištima prije ili poslije sam režirao.

Ima nekoliko razloga zbog kojih sam režirala predstavu Plodna voda netom prije ravnateljskog mandata. Prije svega, na samu početku naših razgovora, intendantica Iva Hraste Sočo rekla mi je da je njezina vizija da ravnatelj/ica Drame, uza sve dužnosti koje taj posao podrazumijeva, utisne i svoj osobni umjetnički pečat. S druge strane, htjela sam upoznati barem dio ansambla, da vidim možemo li zajedno, jesmo li kompatibilni. I naposljetku, režija je moj poziv i izazov mi je bio raditi sa sjajnim ansamblom HNK-a.

Što se tiče Marine Vujčić, koja je već oko godinu dana bivša ravnateljica Drame HNK-a u Splitu, insinuacija da je riječ o nekakvoj razmjeni „ja tebi – ti meni“ naprosto je smiješna. Svi koji su imalo upućeni u moj rad znaju da sam radom, rezultatima i profesionalnim odnosima u splitskom HNK-u odavno u poziciji u kojoj mi ne treba ničija „preporuka“. Uopće, takav način rada kosi se s mojom osobnom etikom, nema ga i neće ga biti dok budem ravnateljica Drame zagrebačkoga HNK-a.

Zašto ste se iz komotne pozicije kućne redateljice splitskoga HNK-a upustili u zagrebačku avanturu?

Zato jer volim izazove. Zato jer me ugodno iznenadilo to što je moguće da mi netko ponudi tako važan i odgovoran posao samo na temelju profesionalnih kvalifikacija i postignuća, bez politike, bez lobija, bez prijateljskih veza. Konačno i zato jer me Iva Hraste Sočo „kupila“ svojim profesionalnim i ljudskim kvalitetama, entuzijazmom, strašću i željom da u kući koju će voditi umjetnici dolaze i odlaze s proba zadovoljni i sretni što se bave ovim divnim poslom.

Što ćete promijeniti u dosadašnjem radu zagrebačkoga HNK-a? Promjena će vjerojatno biti.

Nisam osoba koja misli da je prije mene bila pustinja, a da poslije mene slijedi potop. Ne vjerujem u velike „revolucije“, sve dobro što je prije bilo i dalje će se razvijati i pokušat ću sve unaprijediti. Novi su projekti već u razradi, ali o tom potom. Zasad program ide odlično, i nove su i stare predstave prepune, publika izvrsno reagira i pozvani smo na mnoge festivale.

Smeta li vam kada se publika u predstavama klasičnog repertoara smije na mjestima gdje je nekada plakala? U posljednje vrijeme vidio sam dosta takvih predstava. Pa i u zagrebačkom HNK-u.

Meni to ne smeta, to može proizaći iz paradoksalne radnje, iz onoga što zovemo „pila naopako“. Osobno volim trenutke koji iznenađuju u kazalištu. Ima i obrnutih situacija, kad se glumci smiju, a publika plače, Rusi su u tome majstori. Sjećam se predstava Vasiljeva i Fomenka u kojima su glumci bili u stalnoj euforiji, i što su se oni više smijali, mi smo više plakali. Kad dobijemo intenzivne reakcije od publike, znači da smo u njoj nešto pokrenuli i to je dragocjeno.

Što će vam biti okosnica programa? Imate li ga za četiri godine ili samo za prvu sezonu?

Imamo okosnicu programa za sve četiri godine, ali ostavljamo i mogućnost izmjena jer nas uvijek može iznenaditi neki novi tekst koji treba postaviti. Repertoar Drame HNK-a u Zagrebu trebao bi zadovoljiti ono što se očekuje od središnje nacionalne kazališne institucije postavljanjem svjetskih i domaćih klasika kontekstualiziranih u vrijeme u kojemu živimo i koncipiranih kroz suvremenu umjetničku estetiku, kao i suvremenih djela svjetske i domaće dramaturgije. S posebnom pozornosti pratit ćemo tekstove nagrađene nagradom za dramsko djelo Marin Držić i naše najkvalitetnije dramske pisce srednje i mlađe generacije. Smatram da postavljanjem novoga teksta na scenu, osobito praizvedbe, kazalište ne dobiva samo recentno djelo nego istovremeno stvara i pisca, stoga ćemo pratiti i najmlađe pisce s Akademije dramskih umjetnosti te onima najkvalitetnijima dati mogućnosti da se s iskusnim i kvalitetnim glumcima okušaju na alternativnim pozornicama HNK-a.

Kada ste počinjali u Splitu, kritičar i teatrolog Anatolij Kudrjavcev napisao je da ste „pokrenuli novi val u kazalištu“. Što ste konkretno učinili?

Kad sam se vratila sa studija iz Amerike, donijela sam tekstove Sama Sheparda, Marshe Norman, Davida Mameta, Ariela Dorfmana i mnoge druge koji su kod nas bili uglavnom nepoznati ili neprepoznati. Režirala sam ih iz svog senzibiliteta, suvremenom estetikom dojmljive vizualnosti, s utjecajem filma i mnogo glazbe ravnopravne riječima. Nastavila sam postavivši niz vrhunskih svjetskih suvremenih pisaca poput Jona Fossea, Marguerite Duras, Yasmine Reza, Mikea Bartletta, Sare Ruhl, Joela Pommerata, Estevea Solera. Ne znam i ne volim objašnjavati rezultate svog rada, draže mi je čuti dojmove ljudi kojima vjerujem.

Kako ste uskladili svoje ambicije s glumcima koji su bili naviknuli na drukčije komade i drukčiju poetiku? Kako su to tada prihvatili splitski glumci?

Bilo je tu svakakvih reakcija, od odbijanja do pravog oduševljenja. Moje je iskustvo da s najboljima nikada nisam imala problema. Najveću podršku pružili su mi Zdravka Krstulović i Josip Genda, koji su bezrezervno prihvaćali uloge u svakoj mojoj predstavi i bili spremni na svaki moj „eksperiment“. Njihova podrška bila mi je bitna da mogu nastaviti s režijama komada koji su uistinu osuvremenili glumačke ekspresije u splitskom kazalištu, što je dovelo do interesa „publike u jeansu i bijelim košuljama“, kako smo ih tada zvali. Bila je to mlada publika koja je prepoznala i izvrsno prihvatila što u tom kazalištu čuju modernu rečenicu i gledaju ono što ih se tiče.

Planirate li to uraditi i u zagrebačkom HNK-u?

 Za mene je kazalište uvijek „sada i ovdje“, a cilj nam je dakako raditi predstave koje se dotiču gledatelja. Pritom ne mislim na dodvoravanje publici populističko-lakonotnim zabavnim sadržajima koji pripadaju u komercijalno kazalište, ali ni trenutnim „modnim krikovima“ za jednu sezonu. Želimo raditi predstave koje otvaraju misaone procese, potiču rasprave, razbuđuju emocije.

Koja je razlika između tadašnjih i sadašnjih glumaca u shvaćanju kazališta? Imate li dojam da naši današnji glumci ne vole kazalište kao film i televiziju? Da im je više stalo do popularnosti i prepoznavanja na ulici nego do pohvala i nagrada u kazalištu?

Svatko kazališni posao shvaća na svoj način, mislim da nema neke generalne tendencije. Da, snimanjem se bolje zarađuje i stječe popularnost, i to je mnogima atraktivnije. Nažalost, ima glumaca koji osobne interese i vanjske ponude stavljaju ispred obaveza kazališta u kojemu su zaposleni. Takav je pristup poslu neetičan i ne bi se trebao tolerirati. Moje je iskustvo da najkvalitetniji glumci, koliko god filma i televizijskih emisija snimali, uvijek imaju potrebu vratiti se u kazalište jer ga doživljavaju kao svoju bazu, vertikalu iz koje crpe dubinu i širinu prijeko potrebnu za profesionalni razvoj i osobna promišljanja.

Jesu li razlozi za popularnost i brz uspjeh posljedica stila života ili se nešto promijenilo u razmišljanju o kazalištu i nemoći kazališta da utječe na mijenjanje društva u kojemu žive?

Sasvim je sigurno da se ulaskom informatičke tehnologije u svakodnevni život sve počelo radikalno mijenjati, munjevitom brzinom. Živimo u civilizaciji spektakla u kojoj je narcizam postao vrlina. Više se ne ogledavamo u misli i djelu, nego u slici na društvenim mrežama. Nisam sigurna da je kazalište ikada moglo mijenjati društvo, ali je moglo i još može, kao i svaka umjetnost, mijenjati pojedinca.

Nedavno ste u razgovoru izjavili: „Svaku novu predstavu počinjem raditi od nule, kao da mi je prva u životu i prvu čitaću probu nazivam prvim danom škole.“ Znači li to da vam kazalište nije kontinuitet nego da se prilagođavate promjenama društva, modernom ukusu, publici...?

Kazalište koje ne živi u svom vremenu mrtvo je. Ne može se sve mijenjati, a kazalište ostati isto, koga bi takvo kazalište zanimalo? Moja izjava odnosi se na to da svaki put iz početka, bez opterećenja prethodnih iskustava, iz svježeg promišljanja, pristupam novom projektu. Ima autora za koje vam se čini da uvijek rade istu predstavu, koliko god različitih projekata radili, pa kad vidite jednu, vidjeli ste ih sve. Moj je izbor da ne upadnem u maniru, i zato počinjem od nule. Rezultat su vrlo različite predstave, a opet su prepoznatljivo „moje“.

Izjavili ste i da vam je važna otvorenost, što je globalistički princip. S obzirom da živimo u epohi globalizacije i otpora identitetu, kako u takvu svijetu postojati a ne vegetirati? Odnosno koje mjesto u takvu svijetu može izboriti kazališna umjetnost koja je i individualan čin, u kojoj se glumci razlikuju po tome koliko su im uloge samosvojne?

Ne vidim sve što je globalno kao generalno negativnu pojavu. Neke bitne stvari za čovječanstvo, kao ugroza zbog klimatskih promjena, ili regulacija nuklearnog oružja kako bi se spasio svijet od samouništenja, ne mogu se riješiti bez globalnog pristupa. Identitet je kompleksan pojam i ovisi o osobnim stavovima, u jednom dijelu je zadan, a ostalo gradimo cijeli život. Kao što sam već naglasila, za mene je kazalište „sada i ovdje“, dakle to „ovdje“ uvijek je individualno jer svaki glumac kroz ulogu daje i dio sebe, a kad to osobno i lokalno postane i univerzalno, onda smo dobili veliko kazalište. 

Svojedobno ste na Dubrovačkim ljetnim igrama režirali Pirandellova Henrika IV, lik koji sintetizira „grotesknost i humanizam, koji proizlazi iz relativizma ličnosti i stvarnosti, koji ličnost prihvaća kao zbilju, dok je ona za sve ostale iluzija“. Je li Pirandello danas možda pisac koji daje pravi odgovor na globalističku diktaturu?

Pirandello je veliki pisac, on kopa duboko po čovjekovoj nutrini. Naravno, njega svatko čita iz onoga što u njemu pronalazi. Njegove su teme kompleksne i mislim da ne bi bilo dobro čitati ga  samo s jednim ključem.

Na početku karijere napravili ste izvrsnu i politički provokativnu predstavu Šimun Cirenac, po tekstu Ivana Bakmaza. Kako biste danas režirali Cirenca? Kako bi se recimo suprotstavili globalizmu?

Predstavu smo radili u ljeto 1989, na Marjanu pred crkvicom i špiljom sv. Jere. Ukratko, dva policajca zadužena da Isus donese svoj križ na Golgotu, izmrcvare Isusa do iznemoglosti i uhvate nezainteresirana šetača, nekog nebitnog intelektualca, Šimuna Cirenca, da mu pomogne. Do te točke priča nam je donekle prepoznatljiva, a zatim slijedi sjajan Bakmazov obrat. Policajci ubiju Isusa i kako bi to prikrili i obavili zadatak proglase Šimuna Isusom i vode ga na Golgotu. Šimun, koji se u početku žestoko protivio sudjelovanju u muci, sada prihvaća križ i nosi ga do kraja. Tu su još i Marija Magdalena i Veronika, i vrlo važan Farizej koji drži govor o tome kako sve one koji misle drukčije treba pohapsiti. On se pojavljuje na terasi s koje sam prostrla pet metara dugu crvenu tkaninu. Nadobudni drugovi prijavili su nas na splitski partijski komitet da radimo protudržavnu, klerikalnu predstavu, ali smo je ipak uspjeli izvesti.

Kako je to prihvatila tadašnja Crkva?

Na reprizu 1990. došao je nadbiskup Ante Jurić, uistinu duhovan čovjek, i rekao: „Bravo, dico moja“, i podijelio nam blagoslov. Sljedeće ljeto 1991. došla mi je poruka iz crkvenih krugova da smo napravili predstavu koja falsificira Bibliju. Predstavu smo odigrali uz zvukove helikoptera JNA koji su iznad nas letjeli prema Šolti. Sljedeće godine, 1992, nismo je više igrali.

Zašto niste?

Kada u kazalištu pogodite pravu metaforu, onda to može biti opasna stvar, u svim vremenima. I sad bih Šimuna Cirenca jednako postavila. Suprotstavljanje globalizmu nije tema Bakmazova teksta, ali kad smo već kod tog pitanja, zar nije kršćanstvo jedna od prvih globalnih pojava? Zar nije Katolička crkva globalna institucija koja traje više od dvije tisuće godina? S generaliziranjem teme globalizma poigravamo se na licemjeran način, osuđujemo ga kada nam se neke pojave ne sviđaju, a slavimo kada nam se sviđaju. Živimo u svijetu u kojemu je ekonomija globalistička, a vlade su država nacionalne, pa problemi nastaju kad globalistički interesi postaju važniji od nacionalnih.

Treba li kazalište biti u opreci ili barem u dijalogu s politikom?

Kazalište, kako ga ja vidim, trebalo bi se baviti temama koje su daleko dublje, šire, kompleksnije od politike. A ako se te teme dotiču i politike, ja sam za ono splitsko, „uvik kontra“. Ne iz destruktivnosti, nego zato jer vjerujem da u politici uvijek mora postojati korektiv i težnja da bude bolja.

Jednom je Jiří Menzel izjavio da je nakon komunističkog iskustva u Češkoj teatar postao bezidejan, da radi predstave koje se malo tiču publike – da nisu opreka vlasti – što je bilo zajedničko teatru i publici u komunizmu, te da su predstave lišene kolektivnih emocija... Kako može suvremeno hrvatsko kazalište današnjoj publici potaknuti emocije i ponuditi zajednički razlog?

Mislim da nam je danas vrlo teško naći zajednički razlog u bilo čemu. Jednostavnog recepta i odgovora na to pitanje nema. Mogu samo reći da se u HNK-u trudimo da svaka predstava koju radimo bude aktualna, da nas se tiče.

Jesu li pisci ti koji bi se morali više brinuti o emocijama i imati jasniji, pa i rigorozniji, stav prema politici i stvarnosti u kojoj živimo?

Mislim da većina naših ponajboljih pisaca to i ima.

Režirali ste gotovo sve tekstove Elvisa Bošnjaka, mislite li da njegovo dramsko pismo nadilazi pomodno i prerasta u univerzalno?

Ni jedan Elvisov tekst nije motiviran ni napisan zato što se to „ove sezone nosi“. On piše iz onoga što ga intimno zanima, provocira, uznemiruje… Nosi nas rijeka, smještena u Dalmatinskoj zagori, i Kašeta brokava iz splitskog Varoša pravi su primjeri tekstova koji su ujedno lokalni i univerzalni.

U svojem radu režirali ste dosta komada hispanskih sadržaja. Zbog univerzalnih poruka ili atmosfere koja vas podsjeća na mediteransku? Ima li to veze s Buñuelom ili Almodóvarom?

Sad se opet vraćamo na pitanje identiteta, a velik je dio mog identiteta splitski i mediteranski i hispanski. Valjda je to sunce, ta svjetlost, prostranstvo i otvorenost koje nam pruža more, taj život na ulici stvorio mentalitet onoga što zovemo mediteranska zaigranost, šarm, nonšalantnost, ali i koleričnost, strast, emotivna neobuzdanost. U moj osobni identitet ugrađeni su i Buñuel i Almodóvar i mnogi drugi kojih su me djela oblikovala.

Slažete li se da je naše tzv. lokalno često bolje od uvoznih modernih uradaka, koji dominiraju u našem sadašnjem teatru? Zašto se naši redatelji boje naših tema?

Nešto je bolje, nešto nije. Ja se osobno ne bojim naših tema, osim naših klasika i već spomenutih Bakmaza i Bošnjaka, radila sam tekstove Lade Kaštelan, Ivana Vidića, Pave Marinkovića, Darka Lukića, Nine Mitrović, Olje Savičević Ivančević, Marine Vujčić.

Zašto naši samozvani inovativni redatelji prekrajaju genijalna djela svjetske dramatike? Prekrajate li vi tuđe tekstove?

Mislim da svako djelo u novom kontekstu nužno zahtijeva novo čitanje, a to je zadatak režije. Osobno nisam za velike intervencije u klasičnim tekstovima, mislim da je uvijek poštenije napisati vlastito djelo nego nadopisivati tuđe, ili barem treba potpisati svoj autorski doprinos na tuđem tekstu. Pa hajde da vidimo kako se to nečija suvremena genijalnost mjeri npr. sa Shakespeareovom.

Je li vam u režiji važnija redateljska ideja ili glumačka izvedba?

I jedno i drugo jednako mi je važno, kao i dobar tekst. Jednako tako važni su mi scenografija, kostim, glazba, svjetlo. Prostor u kojem se predstava događa nije kulisa nego svijet sazdan od magije i mašte, istovremeno realan i metaforičan. Gledatelj u teatru mora doživjeti nešto što ne može doživjeti u svakodnevnom životu. U autorske timove uvijek okupljam sjajne umjetnike kojih je doprinos u mojim predstavama golem.

Jeste li kada razmišljali zašto je krasna glumica Edita Majić napustila kazalište? I ne samo ona.

Ne mogu govoriti u Editino ime, ona je svoje razloge javno iznijela. Mogu samo reći da se nadam i želim da je i dalje sretna.

Kada smo dogovarali ovaj razgovor, rekli ste da bi današnji glumci i glumice trebali imati više zanimanja. Nimalo optimistično za njih. Zašto tako mislite?

Mislim da kod nas već dugi niz godina postoji inflacija akademija, što je rezultiralo i inflacijom glumaca. Imam osjećaj da neke akademije postoje samo da bi se profesori imali gdje zaposliti. Žalosno mi je vidjeti mlade ljude koji su završili pet godina visokog školovanja i nemaju kamo sa sobom. Mala smo država, kazališta imaju limitiran broj glumaca u ansamblu, televizijska i filmska produkcija nije toliko velika da bi mogla ponuditi kontinuirani rad svim tim ljudima. Svi oni traže svoje mjesto pod nebom, žive od snova, a onda ih gruba realnost lupi po glavi, jer rijetki su oni koji će od ove profesije moći pristojno živjeti i kontinuirano je raditi. Konačno, svi mi živimo u vremenu kada se svijet tolikom brzinom mijenja da je cjeloživotno obrazovanje i savladavanje novih vještina postalo pitanje opstanka.

Na kraju, recite je li današnji teatar na putu prema čovjeku, njegovim problemima i emocijama ili je na putu da postane sluga manipulacija svake vrste?

Teatar je oduvijek bio put prema čovjeku, a onaj teatar koji pristaje biti sluga manipulacijama nema šanse, jer publika dobro zna što gleda.