Kako se smije postmoderna?

On je voditelj putujućeg kazališta Parini, koje po talijanskim provincijskim gradovima izvodi šablonske predstave, zadanih likova i ljubavnih zapleta. Naslov kojim je osvojio publiku i proputovao mnoga mjesta, uključujući i neka zaista velika i slavna (Palermo i njegov Teatro Massimo) jest Nesretna udavača, komedija o ženi, njezinoj majci, zloj susjedi i tri udvarača, svaki od kojih ima neki groteskni način na koji se pokušava uvući u srce i, još važnije, u krevet. Voditelj kazališta ima sve spremno za nastavak vječne turneje, igranja po gradovima koji će ih dočekivati kao atrakciju i sa scene ispraćati ovacijama. Jedini mu je problem što više nema njih, ostao je samo on. Trupa se razišla, glumci i glumice otišli svojim putem ili ostali negdje po putu. Knjiga spala na jedno slovo, trupa na jednog čovjeka. Koji mora odigrati predstavu. Jer će sve biti u redu, jer se igrati mora. Posao ne smije stati. Okosnice su to monokomedije Mire Gavrana Bit će sve u redu, djela prvotno objavljena 1996, koje je svojevremeno izvodio Ivica Vidović. Teatar Gavran u novoj ju je produkciji postavio 4. veljače na svojoj stalnoj zagrebačkoj adresi, u Maloj dvorani Lisinski, u režiji Borisa Kovačevića i izvedbi Svena Jakira. Impresario, dakle, sam izvodi predstavu. Čini to na jedini mogući način, prebacujući se iz uloge u ulogu, bivajući sad koji od ljubavnika, sad djevojka, sad njezina stara majka, a po potrebi i sve ostalo što mizanscena zahtijeva (motorkotači, životinje, oružje). Ritam koji se time postiže je, naravno, frenetičan, užurban, predstava djeluje naglašeno artificijelno i groteskno. Dojmu pridonosi i sveprisutna postmoderna referencijalnost, vidljiva već od imena trupe (književnik, satiričar Giuseppe Parini), preko zapleta, koji kao da su ispali iz nekog uvrnutog čitanja Boccaccia ili renesansnih „pirnih“ drama, do sasvim suvremenih referencija na popularnu kulturu, glazbu, filmove (Brutti, sporchi e cattivi). Da bi dojam bio potpun, tu je i metateatralnost, impresario stalno ulazi i izlazi iz uloge u ulogu, iz scene u scenu, sveudilj ponavljajući krilaticu „bit će sve u redu“.

Ono što novu predstavu Teatra Gavran Bit će sve u redu čini postmodernom i komedijom jest način na koji tretira vlastito nasljeđe, spajajući ga sa suvremenim – na fotografiji glumac Sven Jakir koji utjelovljuje šest uloga / Snimio Mario Jambrek

Teatar pun lektire čija je svrha poigravanje nije nikakva novost, ali ovdje se pokazuje kao mogućnost da postane glavni sadržaj u osnovi široko postavljene komedije. Nedvojbeno previše referencija na neočekivanu mjestu potencijalno izaziva smijeh gledatelja, što se i događa. Tako poenta prestaje biti u onome što se na sceni događa (a to je namjerno predvidljivo i šablonski – takve su, naime, komedije koje putujuća družina igra i kakve se od nje očekuju) i pomiče se prema pozadini ostvarenoj u značenjima i suodnosu motiva za koje je jasno da nemaju mjesta u šabloni, ali su ipak u nju smješteni. Nikomu se tu više ne može vjerovati. S impresariom se može simpatizirati, njegova je uloga zahtjevna i utjelovljuje odanost kazališnom zanatu, ali je on istodobno, postaje sve jasnije, glavni razlog raspada vlastite trupe. No ono što Bit će sve u redu stvarno čini postmodernom i komedijom jest način na koji tretira vlastito nasljeđe, spajajući ga sa suvremenim u pomaknutu mješavinu svega i svačega, prostor iluzije u kojoj renesansne karikature dolaze na scenu na Vespi i čitaju pisma s mobitela, a citati i parafraze bezbrižno šeću od Držića i Boccaccia do Ujevića i Pirandella. Jezik kojim je ta šetnja nasljeđem ostvarena dodatan je sloj tipične zaigranosti epohe, kreće se od dalmatinskih dijalekata, preko iskvarenoga talijanskog, do prepoznatljiva jezika dubrovačkoga dramskog nasljeđa, ali i poigravanja suvremenim stilovima rapa i trapa.

Zasigurno, za glumca koji ga se prihvati, Bit će sve u redu vrlo je težak tekst na putu oblikovanja u predstavu, koja zahtijeva iznimno veliku moć transformacije i osjećaj za scenski ritam, istodobno tražeći zanatsku besprijekornost i spontanu zaigranost. Visoki zahtjevi teksta za glumca u ovoj su predstavi samo pospješeni režijom, koja je u ostalim elementima gotovo nevidljiva, prepuštajući oblikovanje svih scenskih znakova glumi. Sven Jakir vidno se trudi, oblikovao je niz koji, u više od sat vremena, nema zastajkivanja, ali je i previše revan u karikiranju. To postaje sve veći izazov kako predstava napreduje, jer se upravo u referencijama krije pomak između inače sličnih epizoda o trojici zavodnika i jednoj ženi. Jakir se koristi nizom tehnika, sad je u bujici riječi i idioma, smišljenoj karikaturi, sad okupiran pantomimom (rekvizita nema). Scenografija (redatelj Boris Kovačević) gotovo je nepostojeća, sastoji se tek od jednog povišenog elementa kružnog oblika, dok poneki naglasak ostvaruje svjetlo (Mario Vnučec) i dim koji se uzdiže u svakoj promjeni prizora.

Nakon viđenog, odgovor na naslovno pitanje ostaje u duhu dvoznačnosti i svojevrsna dokidanja kanona koje provodi umjetnička epoha za koju, u nedostatku boljih ideja, još mislimo da se u njoj nalazimo. Postmoderna se smije zahtjevno, počesto naporno, ali u konačnici zabavno.