Iz Erduta s kratka puta

Erdut je bio prva postaja na povratku u Hrvatsku s trodnevne turneje po Somboru, Subotici, Tavankutu i Apatinu. U tim vojvođanskim mjestima dosad još nisam bila, a kako sve češće mislim na Vesnu Krmpotić i njezino geslo „Nemam više vremena“, odlučih se okrenuti jednoj drugoj maksimi: što možeš napraviti danas ne ostavljaj za sutra! Pa se dadoh na put. Lijepa secesijska Subotica, Palić i Sombor iz nekih bogatijih vremena sušte su suprotnosti graničnom prijelazu Bogojevu, na kojem smo moje društvo i ja kroz špalir kamiona i korova kraj puta ulazili u domaju. No, ruku na srce, ni krajolik na našoj obali Dunava ne izgleda ovdje puno bolje. Jednom sam se ovuda vozila brodom iz Vidina (Bugarska) do Osijeka. Vizura sa sredine rijeke mnogo je ljepša nego kad se uzvereš na obalu. Iz daljine, tek u nagovještajima, valjda sve izgleda privlačnije nego kad se suočiš s detaljima.

S Erdutom, mjestom u Osječko-baranjskoj županiji, drugujem već godinama, premda dosad u njemu nisam bila, no Stanislava, moja osječka prijateljica, redovito me izvještavala o svim društvenim događanjima u njemu (npr. Dani trešanja), jer ondje njezina sestra ima vikendicu u koju njihove obitelji često odlaze, pa sam taj gradić upoznala preko prijateljičinih riječi i slika u sva četiri godišnja doba. I pogled s brda na Dunav, i srednjovjekovnu branič-kulu, i vinski podrum, i kupanje djece na dvorištu u montažnom bazenu, i pečenje rakije od šljiva (onih žutih), i berbu trešanja i ukrasnih bundeva, i sadnju voćaka za svako unuče (trešnje za curice, jabuka i dud za dečke) – sve sam to vidjela mnogo prije nego što sam u Erdut stupila nogom. Zato mi je, makar još nepoznat, odavno drag; zbog dragih ljudi. Naravno, sámo ime zvonilo mi je u pameti još od djetinjstva (onomad smo znali napamet mnoge Zmajeve dječje pjesmice, pa tako i onu Ciganin hvali svoga konja). Ime Ciganin tada još nikoga nije vrijeđalo, rabilo se za spretna i duhovita čovjeka (Milan Čečuk ima i igrokaz Mudri Cigo), pa se tako jedne večeri vraćao Cigo s  puta iz Erduta, a njegov konj, dakako u svemu najbolji, bio je brži i od kiše, pa mu je do povratka u čergu pokis’o samo rep.

Erdutska kula / Snimio Igor Seler / Izvor HTZ

Dok sam stajala na vidikovcu kraj kule (privezane sajlom za drugu da se ne strmoglavi u Dunav), sjećala sam se izvrsnih Ljetopisa Zvjezdane Jembrih (2008), koje mi je poslala potaknuta nekima mojim iz Malenih mjesta srca moga. I ona je imala vodstvo po tom kraju (prijateljicu rođenu u Erdutu sa svom mladenačkom popudbinom), no ta je prijateljica i putovala sa Zvjezdanom, a ja sam sa svojom osječkom brodila po Erdutu samo virtualno, više po njezinim fotografijama nego tekstom. Zapravo sam tek sada kada sam nogom stupila u Erdut shvatila da moje negdašnje šetnje nisu bile prave, premda ih ja nisam doživljavala nikako drukčije. Slično kao i kad bih,  gledajući neki film, tek na polovici shvatila da je zapravo na slovenskom, a ne na hrvatskom. Što učini lingvistika!

I srednjovjekovni Erdut (mađ. Erdöd, šumski put) imao je svoje gospodare, ovdje obitelj Adamović-Cseh, čija je posljednja predstavnica živjela u dvorcu (Žuta kuća) u srcu mjesta do 1974. godine. Danas je ondje vinarija, jer su Adamovići na prisojnim stranama brežuljaka imali i vinograde. Bila je nedjelja, sve zatvoreno, pa nismo kući ponijeli ni jednu bocu ovdašnjega vina. Nedjeljni mir i pospanost prekinuli su podivljali i bezobzirni četverociklisti (quad), koji su već prljavi i doprašili u Erdut, a za sobom ostavili teren kao da su ga izrovale divlje svinje. Poveznica je pridjev divlji.

U Erdutu su 1995. nakon još jednoga podivljalog vremena potpisana dva Erdutska sporazuma, važna za mirnu reintegraciju hrvatskoga Podunavlja u ustavno-pravni poredak RH. Potpisana su u spomenutom dvorcu, zvanom Žuta kuća. Sreća što na takvu mjestu nisu potpisani u Zagrebu. Jer bi to značio: obećanje, ludom radovanje. Naime, Žutom kućom u Vrapču zovemo ludnicu.  

Za razliku od pomalo razbacana Erduta, Dalj je uređen s mjerom. Možda i pokazno, jer je ondje  rođen Milutin Milanković (1879–1958), srpski matematičar, geofizičar, astronom i klimatolog svjetskoga glasa, o kojem naša nehajna javnost vrlo malo zna. A NASA ga je uvrstila među petnaest najvećih znanstvenika! Danas je u njegovoj rodnoj kući, odmah do Dunava, izvrstan kulturni i znanstveni centar, koji i djeci približava Milankovićeve teorije o ledenom dobu. Miru u Dalju svoj su obol dali i strpljivi ribiči, koji valjda više vole satima sjediti i pušiti uz svoje štapove nego biti kod kuće. Mislim na slogan iz sljemenske planinarske Hunjke: Če te baba maltretira / i u domu nemaš mira / da izbegneš vel’kom križu / sim u ovu dojdi hižu! Tom su bijegu skloni i  mnogi ribiči. 

Aljmaš sam skicirala još u Malenim mjestima (2015), no dio moje družbe nije ovdje bio, pa smo ga rado i sada odabrali kao cilj. Naravno, svaki je posjet jedinstven, pa se tako i ovaj razlikovao od prethodnoga. Prije se nismo spuštali do utoka Drave u Dunav, to je jednom za nas učinio brod skrećući iz Dunava u Dravu, pa uz Kopački rit sve do Osijeka. Sada smo dotle došli kopnom, no prije spuštanja ipak nismo zaboravili na naše želučano-crijevne resice – sa simpatičnom konobaricom u birtiji na glavnom aljmaškom trgu dogovorili smo se za ručak. I dok smo mi veselo skakutali uz Dravu, Dunav i početak Kopačkoga rita, fiš s rezancima već se za nas krčkao i spremno nas čekao. Kotlić i prženoga smuđa nismo pustili predugo čekati. Navalili smo. Volim onu starinsku Slavoniju, Baranju i Srijem gdje se uvijek dobro i polako jede. Čovjek se nekako podobri kad je zadovoljan i dobrom hranom i ljubaznom poslugom.