Gubitnici tranzicije

Socijalna drama Glava velike ribe debitantsko je dugometražno igrano ostvarenje scenarista i redatelja Arsena Oremovića, zasnovano na istoimenom romanu Ognjena Sviličića objavljenu 2014. u okrilju izdavačke kuće Fraktura. Afirmirani dokumentarist Oremović, autor hvaljenog i nagrađivanog dokumentarca U braku sa švicarcem te serije Nesreća, treća sezona koje je jesenas prikazana na HTV-u, igranim prvijencem dugog metra skladno se uklapa u trend dominacije dugometražnih debitantica i debitanata, čemu svjedočimo posljednjih godina. Dijelom osokoljen podukom Razvana Radulescua, prvaka novoga rumunjskog filma čiju je scenarističku radionicu u Splitu pohađao potkraj 2019, Oremović se u svom prvijencu odvažio na adaptaciju priče u kojoj izvorni autor Sviličić, ugledni filmski i televizijski scenarist i redatelj kojeg krasi epitet „doktora za scenarije“, nije vidio potencijal za filmski predložak. Tim ga je više iznenadilo ne samo što je u tom kontekstu ipak neiskusni Oremović taj potencijal i vidio, nego što je i shvatio kako ga pretočiti u dramski i narativno kompaktnu cjelinu životnih situacija, uvjerljivih likova te njihovih intrigantnih intimnih stanja i međusobnih odnosa.

Oremovićev film po romanu Ognjen Sviličića daje jasan kroki stanja u tranzicijskom hrvatskom društvu / Izvor: Promo fotografije/ IMDB

Nije stoga čudno što je posrijedi tematski jezgrovito i izvedbom minimalističko djelo koje je napisano i koje izgleda kao da ga je režirao Sviličić, s tom razlikom što je u nekim segmentima obogaćeno za Oremovića očekivanim dokumentarističkim pristupom. To se odnosi na prikaz života u jednom mjestu uz rijeku u Posavini, na kratke kadrove kojima redatelj učinkovito bilježi detalje svakodnevnog života, od starije žene na prozoru jedne kuće preko svinja u toru do pataka na maglovitoj rijeci. U tom mjestu živi čovjek zvan Traktor, nekadašnji vojnik koji još vuče traume iz Domovinskog rata, a tumači ga prikladno šutljiv Neven Aljinović-Tot, sa stalno istim izrazom lica na kojem se ne odražavaju emocije. Traktor je stariji brat protagonista Andrije, kojeg odlično interpretira Nikša Butijer, osobe nezadovoljne vlastitim životom i statusom koja stalno kuje planove o tome kako doći do dobre zarade i postati „igrač“, jedan od poduzetnika na kakvima navodno počiva hrvatsko društvo. Andrija vjeruje da je to moguće jer ga u to uvjeravaju i politika i mediji, a u takvu ga uvjerenju ne uspijeva pokolebati ni racionalna i prizemljena supruga Vesna, koju smireno i bez velikih gesta utjelovljuje Lana Barić, za što je na ljetošnjem pulskom festivalu nagrađena Zlatnom arenom. Andrija inicijalni kapital planira steći prodajom obiteljske kuće, zbog čega se Traktor mora preseliti bratu u Zagreb, što kod ovog naizgled neće izazvati nikakve veće promjene. Kad se nađe u bratovu i Vesninu stanu, Traktor će postati nijemi svjedok ne baš sretna braka, ali i svojevrsni katalizator tenzija u odnosu Andrije i Vesne. A kad te tenzije eskaliraju zbog Andrijine spoznaje da je prevaren i zbog jednog automobilom udarena psa, Traktor će udariti brata i tako postati aktivni sudionik zbivanja.

Glava velike ribe više je film stanja, a manje zbivanja, u kojem Oremović baš kao i Sviličić u romanu daje jasan kroki stanja u tranzicijskom hrvatskom društvu. To je društvo u kojem su arhetipski obični i mali ljudi osuđeni na neuspjeh i poraz, u kojem varalice i lopovi iskorištavaju njihovu ambicioznost, naivnost i neupućenost, i u kojem kakvu-takvu utjehu i zadovoljstvo može nuditi i boca jeftinog bugarskog vina. Andrija je tako čovjek koji noću u krevetu pored Vesne nikad ne spava, jer kuje svakakve planove i more ga svakojake brige, odjeven je u tijesnu odjeću, neurotičan i prijek, i stalno se doima kao da će iskočiti iz vlastite kože. Vesna je s druge strane jednostavna žena pomalo distancirana od supruga, i stalo joj je do povučenoga Traktora. Ona kao da u njemu vidi nešto, ponajprije smirenost koju kod supruga ne pronalazi, te s njim pokušava a dijelom i uspijeva uspostaviti prešutan odnos naklonosti pa i razumijevanja. Taj odnos oslobođen je bilo kakvih romantičnih ili seksualnih konotacija. Andrija je pak predestinirani gubitnik, ne osobito inteligentna osoba koja odveć vjeruje drugima i koja nije svjesna vlastitih ograničenja. Arsen Oremović prilično sigurno i sugestivno dočarava odnose i tenzije u tom trokutu, vješto uspijevajući na ekran transponirati glavne dramske i idejne sastavnice Sviličićeva romana, dok neke zagrebačke ulice funkcioniraju kao nevesela i nimalo atraktivna pozornica dijela zbivanja.