Glorificiranje mladosti nema veze sa stvarnošću

„Gdje je neprepoznata mizoginija, kako književnice vide svoju poziciju, a kako poziciju kolega, koliko generacijski jaz utječe na neosviještenost seksističkih ispada, što smo spremni učiniti za promjene? Je li jedna od zabluda da načitanost i obrazovanost jamče progresivnost i ravnopravnost?“ – samo su neka od pitanja o kojima se raspravlja na tribinama o seksizmu koje je pokrenulo Hrvatsko društvo pisaca, i to zbog seksizma u vlastitim redovima. Izvrstan prilog raspravi stigao nam je iz izdavačke kuće Hena com, koja je nedavno objavila britak i duhovit feministički roman Hippocampus nagrađivane austrijske književnice Gertraud Klemm u prijevodu Stjepanke Pranjković. Gertraud Klemm rođena je 1971. u Beču. Biologinja je po struci, ali se 2006. okrenula isključivo pisanju, za koje je dobila niz nagrada i priznanja. U romanu ceste Hippocampus vodi nas kroz književni pogon kojim dominiraju muškarci.

Vaša vlastita biografija protječe posve drukčije od one vaše preminule junakinje, feminističke književnice Helene Schulze. Za razliku od nje vi ste za života primili niz uglednih nagrada i priznanja. Koliko se promijenila pozicija žene na književnoj sceni proteklih desetljeća?

Promijenilo se mnogo, ali nedovoljno. Danas se odluke većine književnih žirija transparentno argumentiraju. Postoji i svijest o tome da nije normalno da neki izdavač u programu ima samo muške autore. Sve se vidi, broji i registrira. S druge strane, bliži se stoti rođendan autorice čitanog klasika Zid Marlen Haushofer, ali izdavač ništa ne čini, nikoga to ne zanima. Da je riječ o muškom autoru, bilo bi posve drukčije. Objavili bi mu sabrana djela i organizirali tko zna što. No imamo šest tisuća godina patrijarhata na leđima i trebat će još mnogo vremena da se postigne jednakost. Imam osjećaj da je ipak lakše mladim autoricama. Ozbiljnije ih shvaćaju i ne podcjenjuju ih, ali se još događa da se komentira autoričin izgled. Prije je to bilo nešto posve normalno, a sada se dogodi ponekad kao što se upravo dogodilo s Annie Ernaux. Komentirajući odluku o Nobelovoj nagradi kritičar Denis Scheck o njoj je govorio kao o sitnoj privlačnoj ženi. To je tako glupo i nikad se ne bi tako govorilo o muškarcu. Generacija koja razmišlja na taj način polako odumire, ali kanon u školama i na sveučilištu se ne mijenja, iako bi i njega valjalo preispitati.

Snimio Dirk Skiba / Hena com

Roman nosi naslov Hippocampus prema pseudonimu pod kojim junakinja romana Elvira provodi angažirane umjetničke akcije te ima zanimljivu simboliku. Kako ste došli do toga?

Biologinja sam po struci pa sam znala latinski naziv hippocampus za morske konjice, koje volim jer mužjak i ženka mogu zamijeniti uloge. Mužjak ima torbu u koju ženka ubaci oplođeno jajašce i potom mužjak dobiva mlade. To je lijepa simbolika o podjeli posla i zamjeni uloga. K tome, hippocampus označava i dio mozga zadužen za pretvorbu kratkotrajnog u dugotrajno pamćenje. S obzirom da se u romanu govori i o kulturi sjećanja, termin dvostruko pristaje uz roman.

Kolika je moć književnosti? Može li umjetnost promijeniti svijet? „Tko je ikada uspio umjetnošću promijeniti svijet? Spisateljski pomladak, koji je sada mlad i popularan, već je to shvatio. Samo žele zaraditi više novca...“ – kaže junakinja u romanu. Je li to i vaše mišljenje?

Moć književnosti je ograničena, no vjerujem u moć priče. Priča može promijeniti više od suhih podataka. Oduvijek znamo da žene manje zarađuju ili da su češće žrtve nasilja, ali to se ne mijenja jer nam svakodnevica pripovijeda neku drugu priču. Književnost može jako dobro preusmjeriti pozornost. To smo jako dobro vidjeli u seriji Sluškinjina priča prema romanu Margaret Atwood. U životu se ne događa često da vam je potreban pobačaj, no priče vas ipak mogu osvijestiti o onome što se može dogoditi. Utoliko, književnost može pomalo mijenjati svijest, ali književnošću još nitko nije dobio revoluciju. Mladi su ljudi danas manje idealistični iz dobra razloga. Elvirina generacija su takozvani šezdesetosmaši. Oni su se uistinu imali za što boriti jer nisu postojala današnja prava. Ako ti, primjerice, muž može zabraniti da budeš zaposlena, imaš mnogo veći poticaj da izađeš na ulicu. Danas mladi ljudi već imaju određena prava, iako, kada je riječ o ženskim pravima, posrijedi je varljiva sigurnost. Vidimo što se događa u Poljskoj ili Sjedinjenim Državama. Religija i patrijarhat nisu ta prava nikada shvaćali ozbiljno, a žena kojoj ništa nije dopušteno silno je praktična.

Kad već spominjete Poljsku i Sjedinjene Države, vaša protagonistica Helene Schulze htjela je kao petnaestogodišnjakinja prekinuti neželjenu trudnoću, ali to saznaje voditeljica katoličke mladeži i ne samo da sprečava pobačaj, nego javno okrivljuje i osramoćuje Helene, koja se do kraja života ne uspijeva osloboditi osjećaja krivnje. Kakvo je ozračje u vašoj zemlji danas? Je li moguća kriminalizacija pobačaja kao u Poljskoj?

Itekako. Pobačaj je još upisan u Kazneni zakon, dovoljno je otkloniti jedan paragraf i postaje ponovno kažnjiv. Naši konzervativci usko surađuju s Katoličkom crkvom, a postoji i organizacija Agenda Europe, koja djeluje u cijeloj Europi uz mnogo novca i ne zalažu se samo za zabranu pobačaja nego i kontracepcije i rastave. U Poljskoj su se žene pokušale braniti, ali ih je Europska Unija ostavila na cjedilu. Iduća bi mogla biti Italija ili Mađarska.

Izd. Hena com, Zagreb, 2022,
prev. s njemačkog Stjepanka Pranjković

Pobačaj nije jedini tabu u koji zadirete romanom. Starija žena i mnogo mlađi muškarac putuju zajedno kamperom, poduzimaju angažirane umjetničke akcije i zbližavaju se. Bi li obrnuta konstelacija – s mnogo starijim muškarcem i mladom ženom – bila razumljivija i prihvatljivija u društvu?

Naravno. Dovoljno je upaliti televizor ili pogledati oko sebe. Roman sam počela pisati već 2015. i znala sam da želim ispričati priču o starijoj ženi i mladom muškarcu. Istraživala sam i znam da to postoji. Istražujući sam naišla na film Harold i Maude, riječ je o cenzuriranoj priči koja više nije cjelovita jer je samo platonska. Sve što sam pronašla je platonski, a dovoljno je pogledati Jamesa Bonda iz šezdesetih, ti odnosi nisu nikad platonski. Gdje je pandan tome? Pomislila sam, idem ga napisati, ali bilo je jako teško. To je takav tabu da si ga nisam mogla ni zamisliti. Zato sam napisala roman Erbsenzählen u kojem sam obrnula odnos i imala sam ga za četiri mjeseca. Bilo je jako brzo i jednostavno napisati ga. Došla sam do zaključka da ni takav odnos nije baš normalan niti može izaći na dobro. No činjenica da društvo ne želi tolerirati odnose u kojima je žena mnogo starija ima veze s tim da se žena obezvređuje zbog starenja, kada izgubi plodnost i mladolikost. To ima veze sa seksualnom atraktivnosti, ali ne i sa stvarnošću. Čini mi se da ima tako malo uzora u umjetnosti, a društvo i kultura su povezani. Ako nema priče, ne smije biti ni u društvu. Ako ispripovijedaš priču, ljudi će shvatiti da je moguće. Zato mi je bilo jako važno ispričati priču o takvu odnosu. Vjerujem da su starija iskusna žena koja više ne može imati djece i mladi muškarac koji se ne snalazi dobro u društvu izvrstan par. No netko poput Adriana ne bi nikad ostao uz Elviru. Zato sam trebala kamper, a Adriana sam učinila financijski ovisnim jer je sve vrijeme htio pobjeći. Morala sam upotrijebiti mnogo trikova.

„Danas se smije starjeti samo u tajnosti, pod zategnutom kožom“, pišete u romanu. Imate li kao književnica manje straha od starenja?

O da, to je točno jer znam da moja vrijednost ne počiva u izgledu. Vjerujem da sam sve bolja, a moj izgled nema veze s tim. U dvadesetima sam bila mnogo nesretnija osoba. Glorificiranje mladosti nema veze sa stvarnošću. To je samo kozmetika, samo koža. S druge strane vidim što to radi ženama, smiješno je kako se žene boje nečega čega se ne bi trebale bojati. Muškarci se, kad je u pitanje starenje, boje boli i smrti, a žene se boje da ne postanu nevidljive. S pravom se boje da ne budu obezvrijeđene jer u kolektivnoj svijesti ne postoji stara mudra žena u koju se mogu pretvoriti, nego stara smežurana, stara ružna, stara beskorisna, stara koju je najbolje negdje zatvoriti. To je šteta jer moje iskustvo govori da mnogo toga postaje bolje u zrelijim godinama. Mnogo se toga dešifriralo što je prije bilo neshvatljivo, mnogo je toga postalo jednostavnije jer više nema pritisaka ni pogrešnih ciljeva u vezi s izgledom, popularnosti, ocjenjivanja izvana koje zapravo ništa ne znači i s kojim ne možeš ništa kupiti. Svoju vrijednost mjeriti tuđim ocjenama vlastitog izgleda, ponašanja i kvalitete kao majke pogrešno je – možeš samo pogriješiti. Život je slobodan i lijep kada svi ti zahtjevi otpadnu.

Nije lako opstati na književnom tržištu. „Samo stranačke dodvorice, crkveni leminzi, politički aktivan pomladak, tržišne kurve, oni koji u svojim genima imaju sebičnu vjernost sustavu, oni ostaju i njih tove“, opisuje se u romanu, a takvo stanje ne detektirate samo u umjetničkom pogonu. „Protok novca općina i regije ide putem hijerarhijskih kaskada dodvoravanja... ruka ruku mije.“ U tim riječima mnogi bi prepoznali Hrvatsku. Koliko je to točno za Austriju? Je li riječ o pretjerivanju u stilu Thomasa Bernharda?

Ne znam koliko je Hrvatska korumpirana, ali mislim da Austrija ima mnogo balkanskog u sebi, prema korupcijskom smo indeksu odmah ispod Južne Amerike. Mnogo je korupcije u političkim strankama i prijateljske ekonomije, gdje se međusobno namještaju poslovi. Stranke podmićuju medije, a vidimo u Mađarskoj kamo vodi nedostatak slobodnih medija. Naše obje zemlje su male, imamo slične probleme i nije čudo da je ovaj roman preveden na hrvatski. Katolička crkva miješa se u politiku, imamo mačizam koji doduše nije vidljiv na prvu kao u Italiji. Austrija je relativno zaostala u Europi. Sličimo Njemačkoj, ali kada se pogledaju brojke, uvijek zaostajemo dvadesetak godina.

Što karakterizira austrijsku književnu scenu u odnosu na njemačku? Zapažaju li se razlike ili je riječ o jedinstvenom književnom pogonu? U vašem romanu austrijski kritičari ne podnose knjigu protagonistice Helene, dok je njemački kritičari vole. Je li to tipično?

To se može dogoditi. Dogodilo se Bri­gitte Schwaiger, koja je inspirirala lik Helene Schulze. Umrla je u dobi od šezdeset godina i imala sličnu biografiju. Moj je lik reminiscencija na tu književnicu, podigla sam joj spomenik. Poznavala sam je i nakon što je umrla sjedila mi je sve vrijeme na ramenu poput papagaja. Bilo je jezivo, ali i dobro jer to držim svojom zadaćom. Već sam nekim književnicama i feministicama postumno odala poštovanje jer inače ne bi nitko. Kad patrijarhu staneš na prste, kazne te tako da ne pišu o tebi ili pišu loše. To mi se dogodilo s nekim knjigama. Moram priznati da je bolje. Ne znam radi li se o promjeni u književnom krajoliku ili moje knjige muškarci mogu lakše čitati otkad ne pišem o djeci, majčinstvu, ali imam scene seksa. No austrijsko je tržište utoliko drukčije od njemačkog što imamo potpore pa izdavači imaju veći manevarski prostor. Nijemci to nemaju pa moraju uvijek paziti na prodajnu vrijednost. Zato austrijska književnost smije biti više eksperimentalna, poput Thomasa Bernharda. Doduše, njega je objavio njemački izdavač, kao i Elfride Jelinek, ali tek nakon što su u Austriji objavili prve knjige. Mislim da je više toga dopušteno i nema toliko političke korektnosti. U nas postoji izreka „bolje izgubiti dobra prijatelja nego propustiti dobar vic“. Manje je korektnosti i više rizika u govoru, humor je riskantan pa nerijetko prijeđe granicu dobra ukusa ili uvrede. S druge strane, mora se priznati da Nijemcima nedostaje humora, mnogo toga mogu izvrsno, ali humor im nije pri vrhu.

Koliko je vama važan humor? Pišete o ozbiljnim temama, ali su primjedbe vaših protagonista duhovite, a mnoge situacije komične. Zabavno je čitati vaš roman.

Jako mi je važan. Odlučila sam napisati šaljiv feministički roman. Želim potaknuti na razmišljanje o stvarima koje uzimamo zdravo za gotovo. To je poput gorka lijeka koji moraš malo zasladiti.