Drži me čvrsto!

Bliska povijest te recentna, prijeteća geopolitička previranja, a napose rat u Ukrajini, bili su povod za Tamaru Kučinović da digne glas u mediju koji najbolje poznaje – kazalištu. I to je napravila doslovno. Ne samo što je autorica teksta koji je i režirala i oblikovala svjetlo nego u predstavi i sudjeluje, i to glasom, kao narator. Takvo miješanje vanjskih i unutarnjih elemenata u kazalištu obično se pokaže kao velika pogreška, no ovaj se put to nije dogodilo. Izvrstan rezultat osječka je publika imala priliku vidjeti na gostovanju Dječjeg kazališta Subotica u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku, 26. i 27. siječnja 2023.

Radnja predstave polagano, suptilno i nenametljivo, ali istovremeno emotivno snažno i katarzično, progovara o utjecaju rata na obitelj. U ovoj priči to je obitelj koju čine otac, majka, sin i kći. Posve normalna obitelj koja uživa u svakom danu postojanja, ljubavi, potpori, čistim i otvorenim dušama i osjećajima koje pokazuju i dijele bez ustezanja. Nažalost, jednog dana neki ljudi pokucaju na vrata stana, i to ne rukom, ne čizmom, ne oružjem, već kako autorica kaže: „šupljinom duše“ i odvedu oca u rat. Tri godine poslije otac se nasreću vraća i razdvojena je obitelj ponovno zajedno, ali nešto ne valja. Njegova je duša slomljena, deformirana, zatvorena, a pokušaji majke i kćeri da je „poprave“ uzaludni su i odbijaju se od njega poput valova od hridi sve dok i one naposljetku ne odustanu od svojih duša. Jedini uporan ostaje sin, koji na kraju u jednom od brojnih, iznimno katarzičnih trenutaka prodire do oca, spoznaje užase koje je prošao zagledajući mu se duboko u dušu, i okreće uloge te ponovo zbližava cijelu obitelj u čvrstom zagrljaju na podu.

Predstava progovara o utjecaju rata na obitelj / Snimio Dejan Vuković

Ovo je jedna od onih predstava u kojoj se svi elementi gotovo savršeno uklapaju u redateljičinu viziju tvoreći funkcionalnu cjelinu. S obzirom da je cijela radnja zapravo vođena naracijom, a situacije se igraju kretnjama, redateljica je publiku smjestila na scenu kako bi dodatno pojačala emociju i blizinom povećala empatiju publike. Osim toga, scenografija (Davor Molnar) se sastoji od bijelog platna koje se proteže po podu i pozadini scene pa istovremeno ima nekoliko funkcija poput platna za projekcije, zaštite scene od prolijevanja i prskanja, a i simbolično je na početku potpuno bijelo te se približavanjem poremećaja sve više prlja. Na sceni se nalaze i četiri stolca na kojima glumci sjede čekajući svoju izmjenu, četiri lampe čije paljenje označava aktivno sudjelovanje u scenama i jedan manji stolac s posudom koji ima različite funkcije – kuhinja, jelo, prolijevanje, očev bijes… Jednako su praktični i funkcionalni i kostimi (Davor Molnar), suvremeni i na početku živih boja, no kako se s povratkom oca vraća „druga“ osoba, tako ga igra drugi glumac (mršaviji, pognutiji, ispijen…), a razlikuju se i u odjeći, koja je sada siva kao njegova duša. Jednak princip primijenjen je i na majci, samo je malo nejasno zašto takav princip nije primijenjen i na kćeri kada „zatvori“ dušu. Glazba (Petar Eldan) toliko je nenametljiva da se jedva primjećuje, a upravo tako djeluje na najbolji mogući način, stalno je prisutna, nijansira atmosfere i emocije, a ne smeta. Tekst naracije (Tamara Kučinović) i dramaturška prilagodba (Matea Bublić) primjereni su, jasni, beskompromisni, poetični, melankolični, sretni, živi, točno onakvi kakvi trebaju biti u svakoj od situacija te daju okvir kakav se samo može poželjeti. Iznimno težak posao u takvu konceptu imali su glumci, koji su zbog blizine publike, kompleksnosti i težine emocije, medija pokreta, zahtjevnosti gotovo akrobatskih scena, morali tijelom, gestom i mimikom odigrati sve ono što bi inače izrekli (replika gotovo da i nema) i to su odradili na zavidnoj razini. Visoka i stalna koncentracija, posvećenost i veliki trud i rad, evidentni su iz svakog pa i najmanjeg pokreta koji na sceni naprave. Marko Vujević, Uroš Mladenović, Viktorija Palfi, Danka Balać, Stefan Orovec i Staša Blečić igraju kao jedno, beskompromisno dajući sebe i ogolivši svoje duše baš onako kako je autorica i redateljica to i zamislila.

Jedino što me u ovoj predstavi zasmetalo jest činjenica da su je namijenili i desetogodišnjacima. Slažem se da su djeca danas uz internet i brojne elektroničke uređaje izložena svemu i svačemu, ali kao roditelju čini mi se da u toj dobi nisu spremna za ovakvu predstavu. Jednostavno riječ je o teškim i kompleksnim emocijama uvjetovanim izvanjskim znanjima i iskustvima koja djeca nemaju niti bi ih s deset godina trebala imati. Život i svijet će ih se dovoljno brzo dokopati pa neka ih barem još malo čvrsto držimo u naručju izgrađujući im temelj i jačajući im duševnu snagu kako bi i oni, kao i obitelj u predstavi, jednog dana mogli prevladati sve nedaće koje će im život donijeti.