Dobroćudni psi

Snaga Neba u grudima

Govorila mi je o tome

kako je bila bosonoga,

kako je pun tanjur

bio svečanost,

kako se majka plašila

svih vojnika, hladnoće,

propuha i kako ju je

rođaku slala bosu

prašnjavom cestom s

molbom da im uzore njivu,

govorila mi je kako joj

je cijeli život nedostajao

poginuli otac i kako

nije prestala osjećati glad

još iz tih poslijeratnih vremena

dok je majka plakala

pred raspelom

moleći za njih petero,

govorila mi je o vijavicama,

ozeblinama,

pranju rubenine

u hladnoj rijeci,

o toplini uljanice,

o nevjerojatnim mirisima

pogače iza zidova

tuđih kuća,

govorila mi je kako su

postali dobri ljudi,

što sve može majka i

snaga Neba

u njenim grudima.

Majci 2022.

Ustuknuo rub proplanka

Klasje nekošene livade

valjuškaju vjetrovi,

muzika ponad krila

pčela, leptira, ptica.

Ustuknuo rub proplanka

pa i vitki mirisni borovi,

čuvari ljubavi,

klanjaju se slobodi.

Sjaj

vidi ga Mjesec pun

ni crven ni žut

kao naranča

bliješti iznad otoka

što je njemu

dizat il spuštat more

uznemirit ljudima likvore

raspirit strasti il zablude

što je njemu obrisati mrak

moć sjaja

nesaglediva je

odavde i natrag

do beskraja

O ljubavi

Mogu zaiskrit

u trenu,

razlit se

kao poplava,

jurnut

niz livadu,

raspršit se 

zrakom,

zapjevat, zaplesat,

zaronit, izronit,

prije i poslije

svitanja,

pretvorit se

u snove o ljubavi

 i nestati

samoj sebi

pred očima.

Zagrljeni

Rasute u šetnji

lelujave haljine,

golišave jedrine

žudnje i predaje,

eter pun soli,

horizont tone

u more,

zagrljeni

nazdravljaju ljubavi

smiju se

smiju se

u lice tami.

Obale

Vode, vjetrovi, oseke, plime

igra varljivih oblika

rubova, hridi, slika,

uz riječno korito

meki, porozni

trusni,

nasukani sprudovi,

mijene kartografije

agregatnih stanja

i poniranja,

il su obale

il se samo čine.

Dodir žudnje

Na svakom koraku

stijena,

nova sjena, 

Svatko, Netko i Nitko,

čopori hijena,

na svakom uglu

prenapučeni

zvuci

mijena,

u nosnicama

miris daljine

dodir žudnje

oslobođene tišine.

Magle

Uvijeni u koprenu tila,

orisi domova, ljudi,

rosulja kao svila

gusto, mutno jutro,

prigušena tišina

kao da nema

nestajanja

Nas dvoje

Nas dvoje bezbroj puta

gledali smo

zvijezde,

svitanje,

morske daljine,

planinske vrhunce,

olujne magle i vijavice.

Nas dvoje bezbroj puta

gledali smo

rođenju i smrti u lice,

i dok je oko nas

pljuštala kiša zla

i jauk rata,

nas dvoje

jedno drugom

govorili smo

riječi ljubavne,

one jedine

imale su smisla,

glasne i žive

osvjetljavale su svijet.

Nas dvoje bezbroj puta

gledali smo kako nas je

naša ljubav spasila.

Beethovenova deveta

Zgušnjava se trajanje,

usporavaju koraci

pritišće nos u tlo,

zrnjevlje zemlje,

grudice, prosapine,

pepeo.

Nema kraja,

samo idemo

prema svjetlosti,

možda

anđeli sviraju

Beethovenovu devetu

dok se pretvaramo

u prašinu.

Godi mi širina

Godi mi širina,

šum valova,

nepredvidivi

vjetrovi,

miris borova,

ljepota rijeke

izlivene u ušće,

kiša, Sunce, oblaci,

obrisane granice

do tišine Svemira,

godi mi

 pobjeći od

svekolikog Napretka

ovog svijeta.

Perite dobro ruke

Perite dobro ruke

od prljavštine,

život nema cijene,

kao da to nitko

na planetu

nije znao otprije.

Perite dobro ruke

od prljavštine,

distancirajte se

jedni od drugih

izbjegavajte bližnje,

kao da je problem

okrenuti glave od

svake nepravde,

a tu je i priroda

kao utjeha,

šećite, pronađite

negdje pedalj zemlje

bez tragova krvi i ratova.

Distancirajte se

jedni od drugih i

samo perite dobro ruke

od svake prljavštine.

Maskama prekrijte

obraze i lice,

nekako dišite,

nije to pitanje srama

i dostojanstva,

život nema cijene.

Perite dobro ruke

i ne bojte se,

bit će da je

prije svanuća

najhladnije

valjda ne nestaje

ničija duša

samo tako

u bescjenje,

samo perite dobro ruke.

Zagreb, 4. lipnja 2021.

 

 

 

 

Meki bijeli jastuci

Naoko to su samo obični,

meki bijeli jastuci

skriveno utočište mira

na rubu svemira

i odani čuvari tajni.

Na njima nježni

poljupci snova

u trenu pretvaraju

se u meki bijeli pijesak

na plažama Santiaga,

u trenu kao plodna voda

rađaju se čuda, a

naoko to su samo obični

meki bijeli jastuci

 utočište slobode

i uvijek ista

lakoća predaje

bez mogućnosti izdaje

Put

Otisnut ću se rijekom

nizvodno prema

Crnom moru,

istočnije ranije

susreću Sunce.

Na palubi broda

uhvatit ću svanuće,

napiti se svjetlosti

do besvijesti

i sjati, sjati

sve dok me tama

ne smrvi u prašinu

i rasprši u visinu

braći i sestrama

na Mliječnu stazu.

Odlazak

Te noći

padale su zvijezde

na lica

usnulih djevojčica,

mirisao je ružičnjak i

pokošena trava,

rijeka je umirivala obale

kao da ništa

ne prolazi,

kao da nitko

ne odlazi.

Dobroćudni psi

Sitne male radosti

postaju svečanosti,

negrljena

neprimjetno

odustaješ od ljubavi,

samoća ne plaši

u gužvi,

a gle tu do nas

pored vatre

dobroćudni psi

uživaju u igri,

prkose izdaji.

Kretanje

Obična mala

predaja sunčanog

popodneva,

u šetnji s nama

igra čula

na livadi,

lelujavi lahor,

žubor potoka,

u krošnji breza

treperave nježnosti,

zvuk živog

kretanja Vječnosti.

Zar ne vidiš,

 ne možemo nestati.

* * * * * 

Zamišljaj
drugačijeg
svijeta

Književnica Sonja Zubović autorica je više nagrađenih knjiga za djecu i mlade, pjesnikinja s više objavljenih poetskih zbirki: Sol na koži (1997), Neukradivo nebo (2012), Samo se vjetar smiješi (2016)… Objavljuje i prozu za odrasle, radiodrame, vlastitim projektom Poezija to go promovira hrvatsko pjesništvo. Članica je Društva hrvatskih književnika i Slavenske akademije za književnost i umjetnost u Bugarskoj. Pjesme su joj prevođene na brojne jezike. U novom ciklusu pjesama Dobroćudni psi nalazimo dvostruko kodirane pjesme, u romantičnom i u ironičnom modusu, odnosno one koje su okrenute unutrašnjem doživljaju te one koje govore o doživljaju svijeta, pandemije, uopće stanja kada se naslućuje da nema napretka, odnosno da društveni napredak ne donosi ništa duhovno novo. Pjesme donose otvoreno izražavanje emocija, divinizacijom žene majke (pjesma Snaga Neba u grudima), opise žudnje, atmosfere, a sve su to epifanije kojima se želi dohvatiti trenutak prije nestanka. Pjesme Sonje Zubović pročišćene su, lišene stvarnosnosti, gotovo da žele sublimirati životno iskustvo te govoriti o svijetu kroz metafore i alegorije, metafizičnost. Posebno se naglašava egzistencijalistički nemir: „čopori hijena, / na svakom uglu / prenapučeni / zvuci / mijena“. I baš zbog toga što se jasno vidi trenutak tih brzih promjena, žele se sačuvati slike i prizori, stvoriti atmosfera „kao da nema nestajanja“, ili kao da nema kraja (pjesma Beethovenova deveta). I upravo ljubav jest taj otpor tami: „zagrljeni / nazdravljaju ljubavi / smiju se / smiju se / u lice tami“. Ili pak u pjesmi O ljubavi, u kojoj se snovi o ljubavi pojavljuju i nestaju, i kao da nitko u toj igri nije ni bitan osim snova: „pretvorit se / u snove o ljubavi / i nestati / samoj sebi / pred očima“.

Ni lirska junakinja ne preuzima poziciju one koja ima jasnu i sigurnu spoznaju, kao da se kroz maglu koju spominje teško naziru oblici, sve se „samo čini“. Odnos Mjeseca i čovjeka: „što je njemu / dizat il spuštat / more / uznemirit ljudima / likvore“. Sonja Zubović prikazuje univerzalno iskustvo čovjeka, naglašavajući krhkost bića, jer u trenu „pretvaramo se u prašinu“. U pjesmi Godi mi širina govori se o obrisanim granicama, tišini Svemira te o bijegu od „ svekolikog napretka / ovog svijeta“. Pjesma Perite ruke gotovo je himnički intonirana, a ponavljanje stihova još jače naglašava drugo značenje pranja ruku. Ono postaje metafora za distanciranje od zauzimanja stava, od istine, od nepravde koja as okružuje: „distancirajte se / jedni od drugih / izbjegavajte bližnje, / kao da je problem / okrenuti glave od / svake nepravde“. Ili odlični stihovi: „valjda ne nestaje / ničija duša / samo tako / u bescjenje, / samo perite dobro / ruke“. Autorica piše i o utjehama, izdajama, o trenutku duhovne konverzije, gotovo otkrivenja: „sve dok me tama / ne smrvi u prašinu / i rasprši u visinu / braći i sestrama / na Mliječnu stazu“. I sve vrijeme kroz pjesme odzvanja misao kao da nitko ne odlazi, kao da ništa ne prolazi, kao da nema nestajanja. Tek zamišljaj drukčijeg svijeta, stopljena s Univerzumom, u kojem bi se, poput dobroćudnih pasa, uživalo u igri i prkosilo izdaji. I na kraju, zadnja je pjesma u ciklusu afirmacija Vječnosti, koja potvrđuje da je ionako nemoguće izblijedjeti: „Zar ne vidiš, / ne možemo / nestati“. Na kraju možemo samo citirati kritičara Miroslava Mićanovića, koji je istaknuo da poezija Sonje Zubović nastaje iz potrebe i uvjerenja da se upravo u riječima krije tajna svijeta i sav je napor u tom dosluhu, s prirodom i svakodnevicom, svijetom i njegovom izgubljenošću da se pisanjem dođe do potpunog i cjelovitog oblika pjesme. A to autorici posebno uspijeva u odličnim pjesmama koje donosimo u ovom broju Vijenca.

Darija Žilić