Dirigiranje mi je u krvi od osnovnoškolskih dana

Matea pamtim još kao učenika osnovne škole u kojoj i sama radim pa su uspomene same navirale, no najživlja je ona na razgovor što smo ga vodili kad je Mateo, kao učenik šestog razreda, na moje pitanje o tome što želi biti kad odraste smireno i odlučno odgovorio: Dirigent! Nenavikla na takvu jasnoću i odrješitost, mislila sam da me zadirkuje. Ipak, dogodilo se i nije to prvi put da mladi sanjaju snove pa pronađu put do njih.

„Kao dijete htio sam biti izumitelj“, započinje naš današnji razgovor Mateo s velikim osmijehom na licu. Kako i ne bi, stigao je kući, na Vis. Kaže da nikad ne planira više od godinu dana unaprijed i da osjeća kako u svemu što radi ima vodstvo. To su obično posve sitni događaji koji potvrđuju kako je na pravom putu, nešto poput osobnih putokaza. Njegova mama ih zove srećom.

Od izumitelja do dirigenta

Hm, ali izumitelj… pa to je dijametralno suprotno od glazbe, zadirkujem ga. „A možda i nije, ovisi kako gledate“, uvjeren je on. U pravu je jer čitav naš život ovisi o nutarnjoj percepciji događaja. U svakom slučaju, ni sanjao nije da će se baviti glazbom, a još manje dirigiranjem. Nitko se iz njegove uže ili šire obitelji nije bavio glazbom, niti je ona bila područje njegova interesa, nadodaje. U osnovnoj školi bavio se sportom, pohađao literarne i likovne radionice, no ništa se u njemu nije duboko ukorijenilo pa bi ubrzo interes prebacio na neko drugo područje. Sa svijetom se glazbe susreo sasvim slučajno. Dogodilo se to u petom razredu. Tada mu je prijatelj Vinko Udiljak rekao: Ajmo se upisati na glazbu! Naime, Hrvatska gradska glazba Vis je upravo primala pomladak, a kako je Vinkov djed prijateljevao s njezinim voditeljem, dječak je osjećao obavezu upisati se pa je kao kolateralnu žrtvu sa sobom povukao i prijatelja Matea. Prvih su nekoliko mjeseci učili note i strašno se dosađivali. Potom su na red došli instrumenti. „Vinku su dodijelili trombon, a meni trubu, nitko nas nije pitao za želje“, smije se Mateo. Ni s trubom Mateo nije bio oduševljen, ali dogodilo se da nije odustao. Lijepe stvari počele su mu se događati tek kada su svi u pomlatku svladali instrumente, objašnjava. Učitelj im je tada podijelio note i prvi put su zajedno odsvirali dionice. Mateo se oduševio stvorenim suzvučjem i shvatio da je nastala muzika, i to s prepoznatljivom temom. „Tu sam kliknuo, a radost koju sam osjetio pokreće me i danas“, važno će.

Uskoro je u viškoj limenoj glazbi naučio svirati sve puhačke instrumente i upisao osnovnu glazbenu školu za puhače u Visu. Po njezinu završetku preselio se u Split, gdje je upisao srednju muzičku školu i maturirao trubu, uz teoriju glazbe. Pitam ga za početke dirigiranja. Smijemo se od srca prisjećajući se kako je otok bio zapanjen pojavom dječaka koji je jednog ljeta oko sebe okupio djecu još mlađu od sebe i zajedno s prijateljem Vinkom naučio ih svirati.

Nastupali su na viškoj rivi. Mateo je dirigirao tim čudnovatim orkestrom čiji su se najmanji članovi morali popeti na kutije od banana da bi bili vidljivi iz publike, a svirali su i dotad neviđene instrumente. „U sedmom razredu Vinko i ja okupili smo dvadesetak djece“, prisjeća se. „Bili su to učenici od 1. do 5. razreda i nisu znali note, a kamoli svirati, što nas ni najmanje nije uznemiravalo. Osnovali smo orkestar i nazvali ga Čarobna frula. Oponašali smo tako svijet odraslih, po uzoru na HGG Vis.“

Trenutno u sklopu pete godine studija Mateo Narančić priprema operu Amfitrion Borisa Papandopula, čije su izvedbe u svibnju u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, gdje će prvi put dirigirati / Izvor Hrvatski sabor kulture

Čarobna frula

U Čarobnoj fruli djecu su učili notama, u početku su imali samo dva instrumenta, dok su ostale napravili od trske. Tek kada su djeca naučila note i svladala osnove, Mateo im je obradio neke glazbene teme, toliko da ih se može prepoznati i da ih mogu odsvirati u tako asketskim uvjetima. Ipak, uspješno su svirali i Ero s onog svijeta, i glavnu temu Ode radosti. Cijelog su ljeta nastupali na viškoj i komiškoj rivi, želeći zaraditi dovoljno za kupnju novih instrumenata. Mateo je, naravno, dirigirao Čarobnom frulom, jer netko je morao. Kaže da mu je dirigiranje došlo spontano, kao i obrada glazbenih tema. I to je morao netko napraviti! Začuđeni prolaznici i turisti bili su fascinirani izgledom orkestra, a još više njihovim muziciranjem. Potkraj ljeta dogodila im se velika radost – nastup je vidjela Anne Marinovich, gospođa viških korijena koja živi u Americi. Oduševljena, obećala im je pomoći i kupila petnaest instrumenata. Bile su to blok-flaute – od soprana do basa, prisjeća se. Instrumente je poslala avionom pa je Mateo s prijateljem Vinkom čak dva puta išao na kaštelanski aerodrom, što je za otočku djecu avantura samo po sebi. Čarobna frula konačno je nakon brojnih zavrzlama zazvučala kao pravi orkestar!

„U srednjoj glazbenoj jako sam volio teoriju glazbe i solfeggio, a nakon završene srednje lako sam upisao Teoriju glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu“, pripovijeda dalje Mateo. Tek na četvrtoj godini upoznao je profesora Mladena Tarbuka, koji mu je predavao Upoznavanje s glazbenom literaturom. Njemu, ali i profesorici iz klavira Srebrenki Široki Turčić, zahvalan je što su ga prepoznali, potaknuli da upiše paralelni studij orkestralnog dirigiranja na petoj godini studija. Zahvaljujući radu i zalaganju bio je među deset posto najboljih studenata i time ispunio uvjet za zadovoljavanje izuzetno visokog bodovnog praga. „Te godine jedini sam uspio“, ističe s opravdanim ponosom.

Viško glazbeno čudo

Ipak, za cijelog studija nije prestao svirati trubu. Svirao ju je u orkestru HKUD Željezničar da održi formu, no orkestar je uskoro ostao bez dirigenta pa ih je on preuzeo. I to se dogodilo spontano, sasvim logično, jer morao je netko. Ubrzo su zajedno prošli državno natjecanje i osvojili zlatnu plaketu, a dogodine su osvojili izvrsno prvo mjesto te prijelaz u višu kategoriju i tako su u kratku vremenu napredovali za čak tri kategorije.

Mateo Narančić imao je čast dirigirati u Lisinskom jer ga je profesor Mladen Tarbuk izabrao za asistenta u projektu, a Vijeće Akademije odlučilo je da će dirigirati Životinjskom farmom u drugoj izvedbi. Napominje da je čitava klasa studenata dirigiranja prof. Tarbuka sudjelovala u pripremama tog zahtjevnog komada, ali i u radu sa zborom i orkestrom. Studenti Tekstilnog i tehnološkog fakulteta pripremili su kostime, Akademije likovnih umjetnosti rekvizite, a sudjelovali su još i glumci s Akademije dramskih umjetnosti. Dosad je u ovako velikim projektima sudjelovao kao član zbora pa je pozornicu vidio samo s druge strane, no ovo iskustvo bilo je sasvim drukčije. Naime, kao dirigent je u svakom trenutku bio svjestan da se ispred njega nalazi čak dvjesto ljudi i kaže da mu njihova brojnost nije bila problem jer je dio zanata i organizacije kao dijete ispekao u Čarobnoj fruli, a imao je i veliku potporu orkestra, i samoga zbora. „Atmosfera je bila sjajna, iako smo se bojali pogoršanja situacije s epidemijom“, prisjeća se.

Rad, rast i zadovoljstvo

Za dosadašnji rad i dostignuća nagrađen je Dekanovom i Rektorovom nagradom. U ljeto 2022. dirigirao je na Dubrovačkim ljetnim igrama izvedbe glazbene bajke za djecu Čudesna šuma skladatelja Frane Đurovića, a u listopadu i s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. Dani su mu ispunjeni obavezama jer vodi čak dva zagrebačka mješovita crkvena zbora: onaj na Bijeniku i Svetom Duhu, a povremeno i viški. Mateo se uza sve to bavi i sviranjem orgulja. Orgulje je 2019. upisao kao izborni predmet u sklopu studija dirigiranja na Institutu za crkvenu glazbu Albe Vidaković u Zagrebu, a vodio je i projekt u suradnji s viškim crkvenim zborom i studentima Muzičke akademije u sklopu kojeg su nedavno izveli Vivaldijevu Gloriju.

Sva znanja i vještine koje je stekao kao dijete primjenjuje za organizaciju ljetnih koncerata na svome otoku pa su prije dva ljeta Višani i gosti mogli uživati u Opernoj večeri pod zvijezdama na ljetnoj pozornici Batarija koju je organizirao uz pomoć studenata Muzičke akademije, uz potporu Grada Visa i nerazdvojnoga prijatelja Vinka, na čemu im svima od srca zahvaljuje. Jer velik je to projekt, danima je to trajalo, objašnjava mi sa žarom i ljubavlju. Mateo je uz pomoć prijatelja isto u ljeto 2022. postavio i prvu operu u Visu, Rossinijevu Bračnu mjenicu u suradnji s redateljicom Kristinom Grubiša, studentima solistima i studentskim orkestrom kojim je dirigirao, a premijeri je prisustvovala i sama ministrica kulture i medija RH Nina Obuljen Koržinek. Ove zime na Visu je Mateo pokrenuo i s prijateljima obnovio festival Viške glazbene večeri. Izveli su još jednom Vivaldijevu Gloriju u suradnji mladih solistica, kvarteta Sequentia i viških zborova (crkveni i gradski zbor), a festival namjeravaju nastaviti i u ljetnim mjesecima.

Trenutno u sklopu pete godine studija Mateo Narančić priprema operu Amfitrion Borisa Papandopula, čije su izvedbe u svibnju u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, gdje će prvi put dirigirati. Veselimo se njegovim uspjesima, rastu i radu, njegovu entuzijazmu i životnoj radosti. Neka i dalje ostane svoj, svoj i naš Višanin – a građanin svijeta, u rastu do zvijezda.