Čehe i Slovake podijelila je spojnica

Navršilo se trideset godina kako su se s otkucajem ponoći 1. siječnja 1993. na zemljopisnoj karti Europe pojavile dvije nove samostalne države – Češka i Slovačka, dok je dotadašnja zajednička češko-slovačka federativna država nakon 74 godine postojanja otišla u povijest. Bio je to događaj bez premca u povijesti jer su se dvije nacije razišle potpuno mirno, dogovorom svojih političkih čelnika, uz precizno odrađenu zakonodavnu proceduru i bez ikakvih posredovanja ili upletanja sa strane.

Pitanje koje se redovito postavlja, posebno u zemljama bivše Jugoslavije, jest kako su se Česi i Slovaci mogli razići mirno i bez krvi. Kad su ga jednom postavili češkom predsjedniku Václavu Havelu, on je rekao: „Znate, i mi smo htjeli ratovati, ali bojali smo se da bi netko mogao biti ozlijeđen.“ U toj šali je dakako bilo i mnogo istine, a ona glasi da je Slovake od krvava razlaza s brojčano jačim Česima prije svega spasila visoka politička kultura u Češkoj, koju karakterizira privrženost demokraciji, realizam, mirotvorstvo i svijest o vrijednosti ljudskih života. U Češkoj se mnogi nisu slagali s raspadom Čehoslovačke, ali ipak nikomu nije palo na pamet da pokuša oružano braniti njezin integritet ili da Slovacima ugrabi dio teritorija. Za razliku od vrha JNA, koji se nije mirio s raspadom Jugoslavije, vrh čehoslovačke vojske potpuno se držao po strani u pregovorima o sudbini Čehoslovačke pa je rat bio nemoguć, dok je u Jugoslaviji bio toliko krvav jer se u njega na srpskoj strani uključila savezna vojska. Česi i Slovaci između sebe nisu imali povijesne konflikte ni neraščišćene račune kao narodi Jugoslavije, niti su se ikad u povijesti oružano sukobljavali pa i nije bilo pogonskog goriva koje bi se moglo iskoristiti za eventualno razbuktavanje sukoba.

Komunistička Čehoslovačka nije izvor nostalgije za današnje Čehe i Slovake / Izvor Pixabay

Zapravo, u Europi je malo naroda koji su toliko međusobno slični kao Česi i Slovaci. Jezici su im takvi da se vrlo dobro razumiju bez prevoditelja, oba naroda pripadaju srednjoj Europi i istom civilizacijskom i kulturnom krugu, većinska vjera je katolička, uz znatne utjecaje protestantizma, a kao moderne nacije oblikovali su se unutar Habsburške Monarhije, Češka kao kraljevina u sklopu Svetog Rimskog Carstva i poslije Austrije, a Slovačka kao dio Ugarske, bez vlastite državnosti. Podjela između dva dijela Habsburške Monarhije spriječila je da se dva susjedna naroda stope u jedan, pogotovo što su Slovaci u 19. stoljeću odlučili razvijati vlastiti književni jezik, a time i samobitnost u odnosu na Čehe. Postojala je pak ideja o stvaranju zajedničke češko-slovačke države, koja je realizirana 1918, kada na ruševinama Austro-Ugarske nastaje Čehoslovačka (Československo). Od nje su koristi imali i Česi i Slovaci, premda je država federalizirana tek 1969. No rigidni komunistički režim onemogućio je da federalizam zaživi u punoj mjeri. Slom komunizma 1989. omogućio je da se o otvorenim pitanjima slobodno razgovara i da problemi koji su se gurali pod tepih izbiju na površinu. Čehoslovačka je bila smatrana za skladnu višenacionalnu državu, no odnosi Čeha i Slovaka ipak nisu bili toliko idilični kao što je izgledalo sa strane. Prvi otvoreni konflikt čeških i slovačkih političara dogodio se početkom 1990, kad se odlučivalo o novom nazivu države bez ideoloških odrednica. Česi su se zalagali za naziv Čehoslovačka Republika, a Slovaci su tražili da naziv odražava slovačku samobitnost. Nakon burnih polemika država je dobila naziv Češka i Slovačka Federativna Republika. U neslužbenoj uporabi naziv države kod Čeha se nije promijenio i oni su i dalje pisali „Československo“, dok su Slovaci koristili oblik „Česko-Slovensko“. Tako je jedna spojnica, umjesto da spaja, dovela do podjele Čeha i Slovaka.

Na prvim slobodnim izborima u lipnju 1990. u Češkoj je pobijedio Građanski forum (OF), a u slovačkoj Javnost protiv nasilja (VPN). Njihovi stavovi oko državnopravnog uređenja države razlikovali su se – OF-u je prioritet bio transformacija društva i gospodarstva i nije bio sklon tomu da se većina ovlasti sa središnje razine prenese na republike. VNP je kao glavni cilj postavio puno samoodređenje slovačkog naroda i jednak stupanj suverenosti Češke i Slovačke, koje bi dio svog suvereniteta prenijele na federaciju. Rješenje se uzaludno pokušavalo naći do lipnja 1992, kad su održani novi izbori na kojima je u Češkoj pobijedila Građanska demokratska stranka (ODS), koju je vodio Václav Klaus, a u Slovačkoj Pokret za demokratsku Slovačku (HZDS) Vladimíra Mečiara. Obojica su postali republički premijeri i gospodari sudbine Čehoslovačke. Stav ODS-a oko budućnosti zajedničke države bio je „federacija ili razlaz“, a HZDS-a „konfederacija ili razlaz“ pa se rasplet mogao jasno predvidjeti. Nakon sastanka u Brnu 26. kolovoza 1992. Klaus i Mečiar objavili su da će samostalne Češka i Slovačka nastati 1. siječnja 1993. Do tada je u Federalnoj skupštini trebalo usvojiti zakone kojima će se regulirati razdruživanje. Početak samostalnog života donio je malo razočaranje i Česima i Slovacima, no s vremenom je došao gospodarski rast, a obje su zemlje brzo ušle u NATO i Europsku Uniju. Iako nisu imali prilike izjasniti se na referendumu žele li razlaz, odnosi Čeha i Slovaka postali su bolji nego ikad. Da su ostali u zajedničkoj državi, neprestano bi dolazilo do konflikata koji bi blokirali funkcioniranje institucija, što bi negativno utjecalo i na međunacionalne odnose. Samostalnost se dakle i Češkoj i Slovačkoj višestruko isplatila.