Budni čuvari uspomena

„Ivo Robić kakva ćete večeras čuti nije Ivo Robić kojeg poznajete“, najavio je raspoloženi Danijel Čačija publici do vrha ispunjene Gorgone – i uz pratnju Jazz orkestra HRT-a, pod dirigentskom paskom Mirona Hausera, uplovio u treću skladbu večeri, Srce, laku noć. Doista, bio je to Robić „iz drugog kuta“, u temeljito prearanžiranim izvedbama, interpretiran i „pročitan“ u drukčijem, jazz-ključu, ali nikad bez dubinskog poštovanja prema izvornicima. Kako i ne bi? Povod je poznat: 29. siječnja navršila se stota godišnjica rođenja jednoga od naših najdragocjenijih pjevača, glazbenika čiji je opus u razdoblju pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća ugrađen u temelje domaće zabavne glazbe – ili onoga što kolokvijalno nazivamo šlageristikom.

Premda je zaradio nadimak Mister Morgen, po hitu Morgen iz 1959, njegovo se značenje ne može i ne smije svesti na samo jednu proslavljenu skladbu... ili na kakvu zanimljivu zgodu, poput one da je 1961, za večernje šetnje Hamburgom s producentom i suradnikom Bertom Kämpfertom, u nekom klubu baš on čuo i „otkrio“ Beatlese, pa zatim i pridonio nastanku njihove prve snimke.

Danijel Čačija osvojio je Porin zaokruženom albumskom posvetom Robićevim klasicima koje je izveo 1. veljače / Snimio Renato Branđolica  / HRT

Živi glazbeni simbol

Robićev opus, dakle, nije tek glazbeni simbol jednog vremena. U novom stoljeću valja ga slušati šire no ikad, odvojena od njegova anegdotalnog konteksta. Kad se stvarala pop-povijest ovih prostora, bio je tu; kad je našu kvalitetu trebalo iznijeti izvan granica domovine, opet je bio na pravom mjestu. Nije stoga čudno da njegov opus zahvaća tako univerzalno; podjednako ga je cijenila uglađena srednja građanska klasa kao i punk-rock-elita. Pjesmu Sedamnaest ti je godina tek (izvorno Save the Last Dance američkog majstora Doca Pomusa) Jasenko Houra još je 1980. preuzeo iz Robićeva repertoara i uvrstio na drugi album Kazališta Crno bijeli svijet.

Širina Robićeva stvaralaštva potvrđena je i 1. veljače u ispunjenoj dvorani Gorgona, gdje je u amfiteatarskom ugođaju pred razmjerno suzdržanom publikom dvanaest evergrina iz njegova kataloga podvrgnuto slobodnom džezerskom tretmanu, od Stranaca u noći i bezvremenske Samo jednom se ljubi do skladbe Septembar (tek je Mona Lisa poslužila kao instrumentalni intermezzo, s trubačem i krilničarem Davorom Križićem u solističkoj ulozi).

Autoritativan i sugestivan Čačija

Danijel Čačija s Robićevom se glazbom, priznaje, upoznao tek prije desetak godina, jer je dotad bio „previše zaokupljen Coltraneom i Charliejem Parkerom“ da bi slušao bilo što drugo. To nije čudno – ne samo zato što njega i Ivu razdvaja nekoliko generacija, nego je karijeru svestrana jazz-glazbenika – najprije klasičnog pijanista, pa onda pjevača – razvio u Njemačkoj te u Grazu, najboljem mjestu za stjecanje jazz-diplome. Godine 2013, u razdoblju angažmana na mjestu vokalnog solista u njemačkom Nacionalnom jazz orkestru, ugledni specijalistički časopis Downbeat proglašava ga najboljim mladim pjevačem. Iduće je godine osvojio Porin upravo zaokruženom albumskom posvetom Robićevim klasicima.

U novom stoljeću Robićev opus valja slušati šire no ikad

Popis izvedenih pjesama u Gorgoni bio je, dakako, skrojen iz tog materijala. Primjerice, nostalgični šlager Tiho plove moje čežnje u rukama HRT-ova orkestra poprimio je ležerni okus bossa-nove. Istovremeno, Čačijin se topao bariton u toj skladbi, ali i uopće, s lakoćom i uvjerljivošću nosi s predloškom, povremeno otvarajući prostor omiljenu alatu vokalnoga jazza, scat-pjevanju. Scat je osobito izražen u izvedbi pjesama kao što su Ta tvoja ruka mala i Sedamnaestgodišnjoj, gdje vokal preuzima ravnopravnu ulogu dodatnog instrumenta. Uz potporu dobro ugođenih Hauserovih instrumentalista Čačija zvuči autoritativno i sugestivno, bez obzira na to drži li se osnovne melodije ili odstupa od nje, odlazeći u improvizacijska prostranstva u kojima stihovi postaju rit­mički slogovi lišeni doslovna značenja.

Zbog jezične nesavršenosti (veći dio života proveo je u Njemačkoj) Čačijine su najave manje spretne, ali im upravo to daje dodatni šarm. U stankama između pjesama publiku je častio crticama iz Robićeva života i karijere, o tome kako je pjevač u mladim danima napustio rodnu Garešnicu i preselio se u Bjelovar, ili pak o nerazdvojnom odnosu sa suprugom Martom; ispričao je i to da je, šećući se Gundulićevom ulicom uoči koncerta, prisjetio činjenice da je Robić 1956. upravo ondje, u Glazbenoj školi, napisao Samo jednom se ljubi.

Stranac u noći

Dakako, ni jedan pokušaj očuvanja Robićeve baštine nije moguć bez Stranaca u noći – standardu o kojem piše i Bob Dylan u novoj knjizi Filozofija moderne pjesme. Razglabajući o njezinu ne posve razjašnjenu autorstvu, on uz ostale spominje i „hrvatskog pjevača Ivu Robića“. No ako Robić kaže da je pjesma njegova (i da je autorstvo prepustio Kämpfertu), zašto mu ne bismo vjerovali? I to unatoč tome što i armenski skladatelj Avo Uvezian također tvrdi da je skladao Strangers in the Night, koju su, čini se, zavoljeli svi osim Franka Sinatre, koji ju je 1966. učinio svjetski poznatom.

Općenito govoreći, Čačijina interpretacija popa dvadesetoga stoljeća usporediva je s američkim vokalnim stilistom Kurtom Ellingom, koji na sličan način pristupa predlošcima Paula Simona ili pjesmama skladateljskih tandema Lennon – McCartney i Goffin – King. Obojica – Kurt i Danijel – dokazuju da je i najjednostavniji original moguće prilagoditi kompleksnom, zahtjevnom i dinamičnom jazz-kontekstu. Ako se Amerikanci ponose svojom Velikom pjesmaricom, Sinatrom i Natom Kingom Coleom, ako imaju Binga Crosbyja i druge obiteljske easy-listening izvođače kao što je Perry Como, mi se možemo pohvaliti Robićem, Diklićem, Stanićem i ostalim zvijezdama iz onoga doba. Odnosno, s glazbenicima koji s američkim (ili talijanskim) kolegama dijele sličan generacijski kod i još sličniji senzibilitet staroga kova. A za očuvanje takva senzibiliteta – kao što smo se uvjerili u društvu HRT-ova Jazz orkestra i Danijela Čačije – vrijedi se boriti na svim, pa i na jazz-pozornicama.