Boje i ugođaji instrumentacije

Balet Spartak Arama Hačaturjana kultno je djelo, nastalo 1950-ih u Sovjetskom Savezu, u specifičnim okolnostima sovjetskog društva i pogledâ na umjetnost. Pobune ustanikâ i pogibija za slobodu bili su dobra tema. Sama glazba, za koju je skladatelj dobio Lenjinovu nagradu, nastala je 1954. Dvije godine poslije balet je praizveden u Lenjingradu, u koreografiji Leonida Jakobsona, a 1958. prvi ga put postavlja moskovski Boljšoj teatar, u koreografiji Igora Mojsejeva. Deset godina poslije u Boljšoju ga postavlja Jurij Grigorovič. Ta je postava, kao i Jakobsonova sanktpeterburška, obje na repertoaru od onda do danas, ono što ga čini posebnim u svekoliku baletnom repertoaru glede zahtjeva u brojnosti, snazi i karizmatičnosti muškoga plesačkog ansambla. Težina i kompleksnost djela dovela je do prve njemačke izvedbe, u Grigorovičevoj verziji, tek 2016. u Bavarskom državnom baletu. Dakako da su se pojavljivale različite verzije drugih koreografa, ali kao surogati jer, kao što je kanon za Trnoružicu ili Bajaderu Petipaova koreografija, tako „pravog“ Spartaka čini Jakobsonova ili Grigorovičeva postava.

Prva koprodukcija, u sklopu konzorcija hrvatskih narodnih kazališta, između HNK-a u Zagrebu i HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, urodila je praizvedbom Spartaka u koreografiji i režiji češkog koreografa Jiříja Bubeníčeka s njegovim autorstvom glazbene strukture i dramaturgije, u suradnji s kostimografkinjom Nadinom Bubeníček Cojocaru u dramaturgiji, režiji i koreografiji. Scenograf je Dario Gessati. Koprodukcija obuhvaća istovremenu pripremu dviju predstava, tako da će zagrebački Balet Spartaka nakon pet zagrebačkih izvedbi još pet puta prikazati u Rijeci. Riječki baletni ansambl dotle priprema balet Čajkovski, koji će se nakon šest izvedbi u Rijeci uskoro još pet puta izvesti u Zagrebu.

Spartak i Valerija – Takuya Sumitomo i Natalia Kosovac  / Snimio Saša Novković / HNK Zagreb

Ovog Spartaka zato sagledavamo kao nešto novo, bez primisli o Jakobsonovoj ili Grigorovičevoj ostavštini. Za informaciju, nikako kao usporedba, red veličina je ovaj: Boljšoj teatar u podjeli za naslovnu ulogu ima petoricu plesača, za Krasa šestoricu, za ulogu Egide sedam balerina, a za Frigiju njih devet. U zagrebačkoj predstavi nekoliko rimskih vojnika glume žene kao u stara (da li dobra?) vremena nestašice muškoga plesačkog kadra.

Bubeníček je u cjelini komponirao predstavu dobre dramaturške strukture. Od velike mu je pomoći nedvojbeno bila prekrasna, bogata Hačaturjanova glazba. Slobodno je rasporedio njezine brojeve, dodao poneki broj izvan te partiture, o čemu programska knjižica ne daje nikakve informacije, a trebala bi, imperativno, kao što daje prostor da se razlažu dramaturške i ine zamisli. Već su Jakobson i Grigorovič prilagođavali glazbu svojim zamislima te tako dolazili u sukob sa skladateljem. Nekoga je mogla iznenaditi pojava članica ženskog opernog zbora s vokalizama u završenom prizoru Spartakova smrt i requiem, no zborske dionice uopće nisu neuobičajene u baletnim partiturama. Orkestar HNK-a pod ravnanjem Valentina Egela zasluženo je izbio na prvo mjesto postojanim intenzitetom muziciranja i rasprostiranja svih boja i ugođaja instrumentacije.

U Bubeníčekovoj verziji nema likova Frigije i Egine. Iz romana Spartak (1874) talijanskog pisca romantizma Raffaella Giovagnolija odabrao je one likove i prizore koji su mu poslužili da intenzivnim jezikom baletne naracije najbolje ispriča priču o usponu, borbi i pogibiji gladijatorskog junaka, želeći istaknuti i njegovu intimnu ljudsku stranu. Poneki koreografski dijelovi, primjerice za robinje i druge skupine ženskog ansambla ili plesove u luperkalijama i saturnalijama, začudno su jednostavni, čak izlaze iz neoklasičnoga baletnog stila. Poneki koreografski dijelovi za soliste teški su i zahtjevni. Poneki su elementi, poput duhova smrti i prizora brodova, artificijelni kazališni postupci. Poneki je prizor, poput saturnalija, na umetnutu glazbu Plesa sa sabljama iz baleta Gajane, kao i nastup krpenog psića, podilaženje publici. Prizori borbi imaju energije, završni je prizor efektan. Poneki su prizori, poput Metrobijeve igre s maskama, predugi.

Plesni dueti poetično su lijepi. Tema Adagia Frigije i Spartaka ponavlja se četiri puta: prvi put iznosi Valerijinu zanesenost Spartakom, dok je on zaokupljen intimnim proživljavanjima. Drugi put to je duet njihova sjedinjenja. Treći put to su dva dueta odbijanja – Spartak odbija Eutibidu, a Mirza odbija Artoriksa. Četvrti put cijeli je stavak apoteoza ljubavi Spartaka i Valerije, koje je plod kći Postumija. Lijep je i karakterom drukčiji duet Eutibidina zavođenja Enomaja kako bi njime manipulirala.

Maksimalno koncentriran na misiju koju je sudbina namijenila Spartaku, Takuya Sumitomo uvjerljivo ga portretira kao vođu, junaka, nježna ljubavnika. Prizore borbi ispunja fizičkom snagom, plesački je vibrantan, glumački uvjerljiv. Natalia Kosovac beskrajno je delikatna i elegantna u tumačenju Valerije i na taj način dočarava njezinu ženstvenu čistoću i moralnu nevinost u svijetu rimske aristokracije. Rieka Suzuki sugestivno donosi njezin antipod prepredene Eutibide, a obje balerine svoje dionice izvode tehnički besprijekorno. Zaokružene karakterne cjeline ostvarili su Taiguara Goulart kao Enomaj, Pavel Savin kao Messala, Yuho Yoshioka kao Artoriks, Atina Tanović kao Mirza, Guilherme Gameiro Alves kao Kras, Raffaelle Diligente kao Metrobije.