Bodulska priča

Dvije premijerne predstave Otočke terce nastale prema tekstu Sjecišta pjesnikinje i dramaturginje Beatrice Kurbel, a u adaptaciji Ane Vilenica, izvedene su dan za danom u pulskom INK-u i riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca. Redatelj je Ivan Vanja Alač, gitarističku glazbu izvodio je Sergio Kovačić, scenografiju je izradila Karla Kocijan. Pretpremijera Otočke terce bila je u Novom Vinodolskom u kolovozu prošle godine, kao prva profesionalna kazališna produkcija Centra za kulturu Novi Vinodolski.

Pred nama se odvija život dviju sestara, gotovo zarobljenih na slabo naseljenom otoku, posebno u zimsko doba. Ava je bila poznata glumica (Branka Petrić Fehmiu), koja kao ostarjela i pomalo zaboravljena zvijezda s filmskog platna dolazi na otok, u rodnu kuću k svojoj mlađoj sestri Beli (Olivera Baljak). Bela je cijeli svoj životni vijek provela kao otočanka, karakteristična ponašanja žene koja vidi i zna sve što se zbiva u dnevnim životima otočkih starosjedilaca, kao i vikendaša.

Dvije žene zajedno s podstanarkom otvaraju put koji ih ponovno zbližava / Snimila Arijana Gurdon

Dvije sestre nemaju dovoljno novca za spokojan život zimi, pa Bela odluči iznajmiti sobu kako bi popravile kućni budžet, a na njezinu ponudu javlja se mlađahna zagrebačka prevoditeljica Doris (Ana Vilenica). S njezinim se dolaskom otvara Pandorina kutija skrivena u dubinama duša dviju sestara.

Prevoditeljica Doris živi u poeziji, ne u stvarnom životu, iako slijedi današnje trendove jer je ljubavnica sredovječnog oženjenog muškarca, koji je osvaja stihovima i bajkovitim pričama o njihovu zajedničkom životu, čim ostavi ženu koja ga sputava i koju više ne voli. Ima i dva odrasla sina koji započinju samostalni život, pa prepreke njihovoj ljubavi nema. Sve je to mlada podstanarka iznijela pred svoje domaćice, sanjajući da će njezin ljubavnik, na svoj pedeseti rođendan, koji će proslaviti s njom na otoku, konačno raskinuti svoj brak i krenuti s njom u novi život. Naravno, snovi se razlikuju od stvarnosti, koju joj otkriva jedna od njezinih domaćica, Ava. Uplevši svoju priču u priče dviju sestara, ona postaje dio njihove svakodnevice i raspleće svojom prisutnošću i razočaranjem čvrsto zategnute emotivne čvorove nagomilane u obje sestre. One zajedno s podstanarkom rješavaju svoje boli i otvaraju put dugo potisnutim rečenicama koje ih ponovno zbližavaju u topli sestrinski zagrljaj i međusobno razumijevanje, iako su karakterno različite.

Zanimljiv je naslov predstave Otočka terca, naslov koji u sebi nosi mnoga simbolička značenja. Terca je glazbeni pojam, to je pjevanje ili sviranje u razmaku od tri tona koja zvuče toplo i skladno, a upravo je tako skladno bilo i zajedničko pjevanje triju osjećajnih duša na kraju predstave, dok su na početku pjevale disonantno. Terca se provlači i kroz tri razna jezična izražaja, Belin otočki ča, Avin književni izmiješane ijekavice i ekavice i zagrebački sleng mlade Doris.

Sve su tri glumice izvrsne. Ana Vilenica kao mlada, pomalo afektirana zagrebačka intelektualka, Branka Petrić Fehmiu kao zaboravljiva starica karikaturalno se predstavljajući kao nekad davno poznata glumica, i fantastična, posve prirodna i izvorno oslikana otočka žena Olivera Baljak, koja je ponekad i bez riječi, samo pogledom i gestom, iznijela svoj dio priče ležernim i besprijekornim stilom glume.

Vjerujem da predstava Otočka terca dobiva na još većoj snazi i slikovnosti kada se igra pod zvjezdanim ljetnim nebom, negdje uz šum mora, no i ovako plijeni lakoćom prepoznatljive priče.