Bilješke jedne knjižničarke

Ne biste vjerovali, ali nama knjižničarima nije uvijek jednostavno ni lako preporučiti „dobru“ knjigu. Ukusi se razlikuju i svatko ima svoju literarnu viziju i potrebu za drukčijim narativnim začinom. I kako onda nekomu preporučiti knjigu? Reći mu da je dobra? Ili da nije? Možda spomenuti da je nagrađena kojom književnom nagradom. Iako, kad bolje razmislim, ne treba prave čitatelje posebno ni nagovarati na čitanje ili previše usmjeravati i prepričavati sadržaj. Dovoljno je staviti nekome „bubu u uho“ i potaknuti da se što hitrije uputi u svoju omiljenu knjižnicu i posudi možda i neke od naslova koji su, eto, jednoj knjižničarki zapeli za oko.

Teško mi je ovih dana zaobići Želimira Periša i Đurđicu Čilić.

Izd. Disput, Zagreb, 2020.

Periša i njegove Mladenku kostonogu i Graciju od čempresa zato što mi ove knjige kolegica knjižničarka stalno „gura“ i preporučuje, a Đurđicu Čilić zato što sam sigurna da me poslije njezine zbirke priča Fafarikul, koju sam oduševljeno pročitala, sljedeća knjiga ne može razočarati. Krenimo, onda, redom.

Čini mi se nekako neozbiljno reći da knjižničarke, uglavnom, obožavaju Želimira Periša. Možda je profesionalnije napisati da cijene Želimira Periša kao književnika.

Iako sam još 2013. pročitala Periševu zbirku priča Mučenice pa potom njegov roman Mima i kvadratura duga, koje su mi bila dobre, ali ne i odlične, ne prihvaćam nagovor na čitanje Mladenke kostonoge odmah, no s vremenom popuštam.

Od sama početka uočavam da knjiga zahtijeva veliku koncentraciju pri čitanju. Čitam dalje i pomalo mi je žao što sam se dala nagovoriti. Vjerojatno loše pogođen životni trenutak za knjigu. Šteta. Ipak, ne odustajem jer kad pročitate prvih stotinjak stranica, a roman ima 445, shvatit ćete da je to mudar i duhovit roman i da zaslužuje vašu pažnju.

Objavljen u nakladničkoj kući OceanMore, u pedeset dvije glave s još šest dodataka i s isprekidanom vremenskom crtom u pripovijedanju, čitate o neobičnoj životnoj priči vještice Gile. Stranicu po stranicu Gila me oduševila i baš sam je zavoljela. Periš je stvorio snažan ženski lik koji se uza sve svoje slabosti i mane ne zaboravlja tako lako. Pri kraju knjige mi je stvarno drago da sam se dala nagovoriti na čitanje ovog romana jer Periš piše vješto, lako, duhovito, dirljivo i zaigrano.

Izd. OceanMore, Zagreb, 2020.

Poseban šarm
Gracije od čempresa

Graciju od čempresa, s druge strane, počela sam čitati bez pretjeranih nagovora. Zbirka od šest priča koja vremenski ide od srednjeg vijeka pa skroz do budućnosti, lakše se prati i nekako jednostavnije čita od Mladenke iako se osjeća se da je Gracija nastavak atmosfere Mladenke kostonoge. U Graciji s likovima odmah znate na čemu ste, pozitivce i negativce prepoznajete već na početku i oni u svojim ulogama ostaju do kraja. Jedino što se ne vežete ni za jedan lik posebno, a priče obuhvaćaju i razne grofove, knezove, opate, a ima i seljaka i siromaha pa sve do buntovnica i revolucionarki.

I ovu je knjigu objavio OceanMore, a ima svega 190 stranica (napomena za sve one koji knjigu biraju prema broju stranica). Meki uvez, privlačna naslovnica koju je grafički oblikovao Dejan Dragosavac Ruta, već je na prvi pogled simpatična.

Izd. Disput, Zagreb, 2022.

U svakoj priči ima mnogo pozitivne ironije, a najbolje je to što sve ružne i strašne stvari Periš uspijeva izreći duhovito. Iako bi Gracija od čempresa mogla završiti u sjeni Mladenke kostonoge, ipak ona ima svoj poseban šarm pa mislim da se to neće dogoditi. Od šest priča pet ih je slično, sve se događa u prošlosti i onda dolazi ona zadnja koja se zapravo odvija u budućnosti. Zadnja je priča distopijska i Periš je u njoj negdje „izgubio“ sadašnjost ili jednostavno odlučio čitatelja natjerati da detaljnije razmisli o sadašnjem trenutku.

Između ostalog, u toj je priči O zanimanjima u doba Velikog sranja napisao i ovo: „Uz malo sreće ovi će zapisi opstati na uvid budućnosti. I tu je još jedna prednost pisaca nad pukim svjetovnim zanimanjima – mi smo jedini vječni. Ili smo vječni onoliko koliko traju naše riječi…“

Kad korisnici
preporučuju

Fafarikul je zbirka crtica, priča, (pri)povijesti, uspomena, dnevničkih i putopisnih zapisa u kojima izbor tema i motiva svjedoči o autoričinu osebujnom pripovjednom senzibilitetu i empatiji za ljude, nerijetko autoironično poentiranom. Knjigu sam čitala na preporuku korisnice koja ju je hitno trebala za svoj čitateljski klub pa ju, eto, sad vraća i s oduševljenjem preporučuje. A kakva bih ja to knjižničarka bila da onima koji su učlanjeni u knjižnicu ne vjerujem. Zato uzimam Fafarikul i do zadnje stranice knjigu ne ispuštam iz ruku. Čita se lako i zove na još čitanja. Iskreno i duhovito pisana knjiga.

Stoga se podrazumijeva da sam odmah, čim je upisana i knjižničarski obrađena, posegnula i za sljedećom knjigom Đurđice Čilić: Novi kraj. I ova je objavljena u nakladničkoj kući Disput, ispisana na 203 stranice, a izašla kao jedna od knjiga u biblioteci Žive slike.

Novi kraj je roman, iako može biti čitan i kao zbirka priča spojena prisutnošću nekoliko istih likova. Vrlo brzo nakon što počnete čitati Novi kraj uočavate da je u tematskom, motivskom i stilskom pogledu svojevrsni nastavak Fafarikula.

Priče pune svakodnevnih i snažnih rečenica

Autorica je svojom drugom knjigom i tematski i stilski bliska prvoj, a glavni su motiv doživljaji iz njezina života. U Novom kraju priča o odnosu s majkom u različitim razdobljima života, sve do majčine teške bolesti i neizbježna kraja. Jednostavno, toplo i pomalo sjetno evocira svoj odnos s majkom i s drugim osobama važnim u njezinu životu. Osim odnosa s majkom toplo i tako ljudski opisuje i dane odrastanja i one iz studentskih dana. Njezine su rečenice lijepe i nježne, tužne i potresne istovremeno.

No sve to nabrajanje tema i motiva zvuči kruto i suhoparno jer Đurđica Čilić o svemu što piše, piše podatno i meko. Svaka joj je rečenica jednostavna i životna. U pričama se opisuju trenuci iz života od kojih sve počinje i gdje sve završava. U svakoj od priča pronalazim snažne, svakodnevne rečenice prepune važnih poruka, vješto složene od običnih, „malih“ riječi u kojima se prepoznajem i poželim ih zapamtiti. Iako govori o majčinoj bolesti i smrti na kraju, knjiga odiše optimizmom. Posebno je snažan gotovo pa poetski završetak knjige: „Kad neka osoba umre, ostaje samo naša priča o njoj. To je kraj. Idemo dalje.“