Beletrističke vizure putopisa

O putopisu kao književnoj vrsti još se nisu usuglasila mišljenja o tome je li putopis beletristika ili ga zbog nedefinirane strukture možemo uvrstiti u autobiografski, memoarski, feljtonistički, žurnalistički, dnevnički i esejistički žanr. Samo prisjećanja radi: hrvatska putopisna proza datira od hrvatskog (ilirskog) preporoda koji bilježi djela Matije Mažuranića Pogled u Bosnu (1842) i Antuna Nemčića Putositnice (1845).

Ako prihvatimo misao da putovanje stvarno ili izmišljeno pridonosi ljepoti življenja, jer postaje hod iz poznatog u nepoznato u žudnji za slobodom kretanja i otkrivanja. A u skladu s tim hrvatski je putopis postigao zavidnu razinu putopisnog, književnog stvaralaštva: A. G. Matoš (Oko Lobora), Miroslav Krleža (Ljudi putuju), Gustav Krklec (Lica i krajolici), Matko Peić (Skitnje), Saša Vereš (Tri ljeta gospodnja).

Izd. OMH u Delnicama i POP&POP, 2022.

S 25 putopisnih proza u knjizi duhovita naslova Putujem da otputujem prozaistica i pjesnikinja Zlata Bujan-Kovačević osmišljava svoju kreativnu paradigmu putopisa u kojem „gleda i vidi, sluša i čuje“. Njezine književne reminiscencije slutnje i stvarnost, i lakokrila priča, maštovita je esencija uspomena i doživljaja. Ona, autorica, putopisno komunicira s čitateljem donoseći splet kratkih beletrističkih vizura, ukomponiranih u intenzivno traganje za korijenima kojima definitivno pripada (Vrata, Gorski kotar). Informirana o svemu o čemu piše, autorica propituje podsvjesne slutnje oživljene u snovima koji su sami po sebi – putovanja. Simbolična.

Autentični naslovi ovih putopisnih vizura otkrivaju osobu posvećenu životu. Nema odustajanja ni tjeskoba koje razaraju privrženost životu: Homo va moje mile Vrata!, Pula je uvijek nekako daleko, Vukovar i okolica, Dubrovnik, Do Opatije i Kastva, Lastovo udaljeno ali prelijepo, Zora iz Prizrena, Čarobna Brna, Alhaska, zemlja koja pobjeđuje more, Zagrebačke adrese, Onirička putovanja, Imam rođakinje i u Trstu, Ča je pusta Londra. Obilje, raskoš i bogatstvo življenja uzdiže se do poetskih proplamsaja (pjesma Rastanak s morem). Lakoća pisanja i raznovrsnost inspiracije otkrivaju i užitak u pisanju. „Zapisujem u dnevnik: Već dvije noći jugo razbija vale na našoj plaži na Lapadu. Šumi čipkasto more preko krune kamenja. Radosno, čisto, bezbrižno, lako. Grad nas puni, plemenit i star, kulturom i kultom slobode. Odmara nas sunčanim izvansezonskim tihim veseljem.“

Autoričine putopisne maštarije i reminiscencije žive u dinamičnom slijedu događaja koji su se morali ispričati i ništa se nije moglo izostaviti, jer sve se čini vrijednim truda koji će živahne putopisne storije oteti zaboravu. U obilju slikovitih pejzaža i osobnih susreta s ljudima poznatim i nepoznatim što donose svoju priču otkriva se svijet koji živi život i predaje mu se bez obzira na stvarne spoznaje da na koncu svemu dolazi kraj. Ipak, tužaljke za životom nisu esencija ovih putopisnih imaginacija. Autorica obuzeta svekolikim životom priča svoju priču i čini se da joj nema kraja.

Knjiga pomalo šaljiva naslova Putujem da otputujem ima svoj beletristički šarm udobno smješten u okrilju autobiografskih i memoarsko-feljtonističkih zapisa koji nisu romansijerski osmišljena poglavlja. Autoričini akvareli i nadahnut predgovor (Mirko Jamnicki Dojmi, Poezija putovanja – priče koje u nama bude uspavanu ljudskost) simbolički pridonose putopisnoj naraciji. A kraj prepustimo autorici: „Sjedim ja u lijepom bež pepita kostimu i bijeloj svilenoj bluzici u podosta napučenom tramvaju, pored srednjih vrata, u njemu drvene stolice za dvoje, kao one u nekadašnjim vagonima trećeg razreda vicinalnih vlakova. Sva sam si lijepa i zadovoljna.“