Artificijelne promjene ekosustava

Tehnološka (r)evolucija i intervencije čovjeka u prirodu i njezine procese uznapredovale su do te mjere da se priroda i tehnološko društvo više ne mogu sagledavati odvojeno. Sudbina našega planeta, a nedvojbeno i sudbina okolnoga svemira, ne ovise više o međudjelovanju prirodnih pojava i stalnosti, izbojima energije i mijenama u materiju i obrnuto, nego o, mnogo više nego što bismo htjeli priznati, ljudskoj sili. Zato se geološko razdoblje kojem upravo svjedočimo i naziva antropocenom. I ne, njegov entropijski karakter nije moguće obuzdati. To tehnološko srašćivanje počelo je davno prije dronova i avatara, jamačno u vrijeme prve industrijalizacije, možda i prije, a kiborzi, kimere i androidi tek posljedično potvrđuju da prirodna priroda i ne postoji. Dovoljno je i pomisliti da svelebdeće mikroplastične čestice svakim udisajem mirno ugrađujemo u svoja tkiva. Dosegnuli smo razinu s koje više nije moguće zakoračiti natrag u sigurne skute prijašnjih, sirovijih vremena, a ni u projekciju svijeta nakon antropocena jer za ljude takva budućnost nije izgledna. Osim što je potaknula mnoga pitanja teoretičara i istraživača, problematika antropocena pokazala se plodnom i u mnogim umjetničkim nastojanjima. I plesna umjetnica Ana Kreitmeyer u nekoliko je posljednjih svojih djela zaokupljena spekulacijama o artificijelnosti naše svagdašnjice i postprirodnom okružju, odnosima organskog i anorganskoga svijeta, objektima ovisnim o algoritmima i neraspoznatljivim granicama između živoga i neživoga.

Plesačice se organiziraju i reorganiziraju u manje grupacije, a zalazeći i iza gledatelja reorganiziraju cjelokupni prostor, odnosno stanište  / Snimio Luka Dubroja

Posljednja njezina predstava, Ljudovanje, proizašla je iz izravne fascinacije Bestijarijem antropocena Nicolasa Nove, antropologa tehnologije i istraživača digitalnih i novomedijskih praksa koji u tome pothvatu bilježi mutacije u artificijelnim slojevima našega ekosustava te pojave preoblikovanih bića i objekata koji ga nastavaju. U njoj se prepoznaju elementi iz prethodnih autoričinih ostvarenja, ponajviše iz predstava Sve četiri za jedno / Na rubu kaosa i dodira te Fantastične vrste. U prvoj, koja usto načinom gibanja plesačica kroz prostor neodoljivo podsjeća na eksperimentalni rad Simone Forti iz 1961. Huddle, koreografkinja je usredotočena na pregrupiranje pojedinačnih tijela kao dijelova živa klupka u previranju, koje se od uzavrele lopte tijela u srazu i borbi za prostor iscrpljuje i smiruje u usuglašeni mehanizam pun međusobnih podrški plesačica. U Fantastičnim se vrstama pak Ana Kreitmeyer izravnije oslanja na ekosustave s drukčijim postavkama o živosti i neživosti i istraživanje načina kretanja neljudskih stvorenja nalik gušterima, međusobno povezanih sviješću i prostornim silnicama tako da pomicanje jednoga tijela kao kraka većeg organizma utječe na prostorno relociranje ostalih tijela. U takvu slijedu Ljudovanje se čini kao logičan nastavak koreografskih propitivanja organskosti i stupnja živosti, odnosno artificijelnosti, pri čemu se kao razlikovno svojstvo živoga postavlja dodir. No pritom se pomalo zaboravlja da se u ovome stadiju antropocena sofisticiranim bioničkim implantantima može simulirati podražaj dodira i odgovor na njega.

Predstava započinje prenošenjem i premještanjem glomaznih vreća kao otežalih leševa da bi se dodir selio na kontaktnu plohu tijela izvođačica, katkad i na osjetilni međuprostor između tijela izvođačica i gledatelja, potom se kontaktna zona širi i plesačice se organiziraju i reorganiziraju u manje grupacije, a zalazeći i iza gledatelja, reorganiziraju cjelokupni prostor, odnosno stanište. Predvorje kina Studentskoga centra mnogim je plesnim umjetnicima izvedbeno poticajno, no arhitektonske konstrukcije, poput stupova, često zadaju i raspored gledališta i izvedbeni prostor. Stoga se u Ljudovanju mjestimično pretapaju tragovi drugih djela, primjerice razmještanje traka plesnoga poda i igra zakrivenošću i otkrivenošću pogleda namjerno ili ne asocira na Razlikovanja Irme Omerzo. Ljudovanje je, i iz nespecističkoga očišta, zapitano nad smislom i smjerom naše civilizacije, nad samom tjelesnošću kao biološkom danošću. Predstavu izvode četiri vrsne, pomno izabrane plesačice Anika Cetina, Ema Crnić, Antonia Dorbić i Marta Krešić, a dramaturgiju potpisuje Nina Gojić.