Znakovi duše

Iako je psihološka egzistencijalna drama Tragovi dugometražni prvijenac suscenaristice i redateljice Dubravke Turić, ona svakako nije nepoznato ime domaće kinematografije. Naprotiv, riječ je o autorici iza koje su već tri desetljeća bavljenja sedmom umjetnošću, jer je još 1993. kao montažerka debitirala u kratkom igranom filmu Rastanak Branka Ištvančića. To i jest njezina uža struka, jer je na ADU diplomirala filmsku i TV-montažu te je tijekom tog razdoblja ostvarila niz zapaženih suradnji na filmovima kratkog i dugog metra, podjednako igranih, dokumentarnih i eksperimentalnih. Najviše je surađivala sa Zvonimirom Jurićem, na filmovima Nebo ispod Osijeka, Bijela, Onaj koji će ostati neprimijećen i Kosac, te s majstorom eksperimentalnih dokumentaraca Ivanom Faktorom (Das Lied ist aus, Pustara, Le Samourai, Strange Fruit) i autorom osebujnih kratkih igranih filmova Zdravkom Mustaćem (Nigredo, Bastion). Kako sama kaže, sve te suradnje bitno su formirale njezin autorski svjetonazor i umjetnički senzibilitet, a iskustvo stečeno montažerskim poslom logično ju je usmjerilo prema režiji. I danas je aktivna kao montažerka, ali samo u svojim projektima i ponekom poput drame Tereza37 Lane Barić i Danila Šerbedžije, koja joj je donijela i Zlatnu arenu, ili u filmovima svog čestog suradnika Danijela Žeželja, kojem je montirala kratku animiranu dramu Fibonaccijev kruh iz 2012, kao i zasad posljednji film Sakupljač, koji je premijerno prikazan u Motovunu prošle godine.

Dalmatinska zagora kao rodni kraj protagonistice ima važnu dramsku funkciju / Izvor Blitz distribucija

Kao redateljica Turićeva je pozornost privukla već kratkometražnim prvijencem Belladonna, kojim je 2015. u programu Horizonti festivala u Veneciji osvojila nagradu za najbolji film. Pravi proboj doživjela je sjajnim kratkometražnim ostvarenjem Trešnje iz 2017, koji je s uspjehom prikazan na festivalima u Cannesu i Sarajevu, a osim na Danima hrvatskog filma i na ZFF-u nagrađen je i Oktavijanom Hrvatskoga društva filmskih kritičara za najbolji film. Tim se djelom etablirala kao autorica vrlo vješta u pripovijedanju suptilnih i emotivnih psiholoških drama sa senzibilnim likovima različitih uzrasta kao protagonistima, bez obzira na njihovo klasno i obiteljsko zaleđe. Na temelju dosadašnjeg opusa Dubravke Turić, u koji se ubrajaju i segment trodijelnog omnibusa Duboki rezovi te kratki film Tina, može se zaključiti da je ona autorica u punom smislu te riječi. Ona je scenaristica i redateljica, a dakako i montažerka, koja u filmovima stalno provlači određene motive. Tu su ponajprije emotivne protagonistice i ponekad protagonisti, osobe koje se suočavaju s određenim intimnim dramama. Te su drame obično obilježene odnosima među generacijama, točnije između protagonistica i njihovih roditelja. Ponekad je tu i neka tragedija iz prošlosti koja definira emotivna i psihička stanja likova, od kojih neki svakako glumi Lana Barić, omiljena glumica Dubravke Turić. Važno mjesto zauzima i Dalmatinska zagora, za koju je ona vezana obiteljskim zaleđem, a bitna je bilo kao podneblje u kojem se priča odigrava (Trešnje), bilo kao rodni kraj protagonistice koji će dobiti važnu dramsku funkciju, kakav je slučaj u Tragovima.

Ta je protagonistica Ana Mlikota (odlična Marija Škaričić), antropologinja srednjih godina koja živi u staroj zgradi u središtu Zagreba, u stanu od 220 kvadrata koji dijeli s bolesnim i teško pokretnim ocem (Mate Gulin). Od sama početka Ana je predstavljena kao mirna, tiha, povučena i sjetna osoba koja se vrlo rijetko smije. Točnije, nasmijat će se svega tri puta tijekom čitavog filma: jednom u društvu prijateljice Vere (Barić) na izložbi u MSU-u, drugi put u društvu starog prijatelja iz djetinjstva Joze (izvrsni Nikša Butijer), kad se nađe u rodnom selu, i treći put pred kraj, tijekom vožnje taksijem s prijateljicama. Već na početku Ana je obilježena tragičnim gubitkom osobe iz najbliže obitelji u prošlosti, koji se može naslutiti, ali autorica pametno vrlo polagano otkriva prirodu tog gubitka i neke okolnosti. Ubrzo će ju obilježiti i drugi gubitak, očeva smrt, nakon čega će se naći na životnoj prekretnici. U suočavanju s novom situacijom očajnički će se pokušati držati prošlosti, i na poslu kroz proučavanje mirila o kojima će naposljetku objaviti i knjigu, ali i u svom intimnom životu, prisjećanjem na tragični gubitak i odlaskom u rodni kraj. Ta su mirila samo neki od znakova i simbola u filmu, a autorica je praktički čitav Anin intimni svijet prožela, pa čak i impregnirala, simbolima i znakovima, metaforičkim mirilima odnosno tragovima iz naslova, od grafita i reljefa na zagrebačkim fasadama preko bunara i kamenja u Dalmatinskoj zagori do naljepnice iz stripa Zagor kojom će Ana označiti mjesto traumatične davne pogibije.

I njezin vitiligo, odnosno depigmentacija kože, može se shvatiti kao metaforičko mirilo, jer označava ako baš ne duh protagonistice, a ono trenutačnu dimenziju njezina duha. Tragovi su film stanja, a ne zbivanja, tako da je u njemu mnogo pozornosti posvećeno kreiranju intimnoga svijeta i psihičkih stanja protagonistice, što je postignuto efektno i uz nenametljive stilizacije – naznakama, sugestijama i slutnjama. Film zahtijeva strpljive gledatelje, a takvi će biti bogato nagrađeni.