Zapanjujuća estetizacija lica i tijela

Dominacija slike kao moćnoga suvremenog vizualnog medija na posredan način utječe snažno i učinkovito na diktiranje onoga što zovemo modnim kanonima. To diktiranje javnog ukusa između ostalog bitno dira u jednu od čovjekovih slabosti, taštinu. Ta se vrsta sujete izražava potrebom za dobrim izgledom. Od mitskoga Narcisa koji je svoje lice zaljubljeno promatrao na površini vode i pronalaska zrcala čovjeku je svojstvena potreba da vidi svoju vanjštinu. Potreba za pokazivanjem ljudskog lica u umjetnosti stara je gotovo koliko i čovjekov način likovnog izražavanja.

Suvremeni čovjek hiperljepotu na reklamnim plakatima doživljava kao zadanu stvarnost / Izvor fotografije: Pexels

Naslikan portret laska, fotografija ne

Ovjekovječiti slikom, umjetničkim portretom, svoj lik (izuzev samih umjetnika i njihovih autoportreta), bila je povlastica rijetkih, papa i careva, kraljeva i kraljica, plemstva te osoba iz visokih društvenih i materijalno moćnih slojeva. U imaginarnoj galeriji takvih portreta krila se mješavina samoljublja, oholosti, smjernosti, dostojanstva, strogosti, produhovljenosti, superiornosti. S pojavom fotografije stvari su se uvelike promijenile. Tko je želio ovjekovječiti sebe nije više trebao slikara. Mlada je engleska kraljica Viktorija, svjesna ljudske slabosti koju su koristili slikari portreta uljepšavajući portretirane i zapazivši kako je u tom pretjerivanju njezino veličanstvo do neprepoznatljivosti uljepšao dvorski slikar Alfred Chalon, imala je potrebu upitati ga ne boji li se da će pojava fotografije ugroziti njegov posao portretista. Iskusni je slikar odgovorio: ,,Ah ne, Madame! Fotografija ne može laskati.“ Kraljičin štićenik bio je u pravu ne samo zbog svijesti o prirodi ljudske taštine nego i zato što su u tehničkom smislu mogućnosti fotografske odnosno dagerotipske tehnike potkraj devetnaestog i početkom 20. stoljeća bile ograničene.

Fotografija je bila neumoljivo precizna. Objektiv je opservirao stvarno stanje. Premda portret kao likovna tema nije niti može biti ugrožena, dapače i u suvremenoj umjetnosti pokazala se vitalnost te discipline. Ali razvoj fotografije u doba elektronske ekspanzije demantirao je engleskog portretista i pokazao ne samo da fotografija može laskati nego i da je po volji i želji onoga tko je na fotografiji moguće učiniti ga ljepšim, privlačnijim, sretnijim.

Post mortem fotografija djevojke iz 1875.

Mogućnosti estetizacije

Sva ta estetizacija lica i tijela, poglavito ženskog, danas je dominantno u službi promidžbe velikih kompanija proizvođača kozmetičkih proizvoda, sredstava za uljepšavanje, njegu lica i tijela i plasira se atraktivnim reklamama u javnom prostoru. Atraktivan dio suvremenoga svakidašnjeg dekora stvarnosti postala su lica i tijela ljepotica s većom ili manjom dozom svjesno unesene erotizacije, što slikama daje posebnu privlačnost. Takvi oblici estetizacije stvaraju lažnu sliku stvarnosti. Simulakrum proizveden iz svijeta zbilje paradoksalno postaje stvarnost, čime je po Jeanu Baudrillardu dosegnut stupanj hiperstvarnosti. Hiperstvarnost, kojoj pripada i „svijet spektakla“ Guyja Deborda uspješno provodi svoju strategiju i učinkovito potvrđuje svoj smisao. Potreba da se vizualno uspori ili odgodi neizbježan proces starenja lica i tijela stvara novu biologiju umjetnog podrijetla. Nisam protivnik uljepšavanja u smislu intervencija na licima ili tijelima žena. Naprotiv neke su korekcije opravdale svoju svrhu. Ovdje želim istaknuti da medij fotografije u nesmiljenoj reklamnoj ekspanziji učinkovito ispunjava svoju svrhu zahvaljujući upravo potrebi za vrhunskim estetiziranjem, kojem u tom kontekstu slikarstvo ne bi moglo konkurirati. Nijedna popartistička ili hiperrealistička slikarija nema takav učinak izravna djelovanja kao monumentalni posteri ljepotica u javnim prostorima. To jest nova dimenzija fenomena slike koja je u elektronskim mogućnostima estetizacije i erotizacije dobila dodatnu, često provokativnu kvalitetu i atraktivnost. Promatrao sam u zagrebačkoj zračnoj luci čekajući poziv za let u Dubrovnik kako na monumentalnom elektronskom posteru u izazovnoj pozi na kockarskom stolu reklame nekog kasina leži tijelo izazovne ljepotice.

Nijedna popartistička ili hiperrealistička slikarija nema takav učinak izravna djelovanja kao monumentalni posteri ljepotica u javnim prostorima

Demon ljepote ostvaruje svoju intenciju osvajanja

Nije mi namjera moralizirati ni objašnjavati učinke takve reklame, samo želim konstatirati efektno djelovanje promidžbene fotografije koja emanira eros u carstvu nevidljivo prisutna novca. Takve i slične reklame, reklame uopće, fenomen su za sebe, u kontekstu nastanka, u onom smislu u kojem ih je svojevremeno iščitavao Roland Barthes. Ono što me zanima jest upravo izražena potreba za hiperestetizacijom likovnosti bez koje ne bi bili u tolikoj mjeri polučeni uspjesi hiperstvarnosti. Jer demon ljepote nepogrešivo ostvaruje svoju intenciju osvajanja. Stoga je zanimljiva spomenuta čovjekova potreba za estetizacijom, za maksimalnim uljepšavanjem podjednako u smrti i u životu. Medij fotografije u ranoj je fazi, u različitosti svojih mogućnosti, prividno mogao darivati život umrlom. Da bi ostali u pamćenju najbližih, po želji ožalošćenih umrli su pozirali fotografima. U takvim viktorijanskim dagerotipijama ima nešto više od puke bizarnosti, nešto što gotovo poništava osjećaj nekrofobije. Njihova mrtva životnost zahvaljuje najviše umijeću i vještini fotografa. Potrebno je prije fotografiranja model „doraditi“, brižljivo dotjerati frizuru, minuciozno iscrtati obrve i trepavice, virtuoznim sjenčanjem sugerirati finoću puti, dati živost usnama. Majstorstvo imitacije života postiže se vještom estetizacijom smrti. Modeli se na takvim post mortem fotografijama doimaju doista živima. Jedna žena srednjih godina udobno položena na meko uzglavlje široka jastuka, pravilnih crta markantna lica gleda u nas. Kao da u tim umrlim očima živi neki pronicav pogled. Ruke je položila na struk na način koji izražava spontanost pokreta. Ukrasna mašna pod vratom neznanke sugerira neku svečanost za koju je prikladno odjevena. Sugestivan izraz stvarnosti post mortem vidljiv je u još jednoj fotografiji tinejdžerke, naslovljene Sleeping Beauty, iz 1875. Dirljiva je nježnost usnule mlade djevojke a njezina je estetizacija dovedena do stupnja tako suptilne morbidnosti da se čini kako je potonula u dubok san dok se odmara u udobnu naslonjaču. Zanimljivost takvih fotografija, uz likovnu vrijednost, jest u tome što estetizaciju smrti dovodi do žive uvjerljivosti do te mjere da fenomen lijepog i privlačnog nadilazi odbojnost morbidnog.

Hiperljepota kao zadana stvarnost

Poznate zvijezde svijeta spektakla ili anonimne ljepotice koje nas licima i tijelima privlače suptilno izraženom senzualnošću na ulicama, u izlozima, na fasadama zgrada, u monumentalnim modernim interijerima oplemenjuju prostor javne komunikacije dozom intimnosti koja latentno provocira misao, potiče lascivna fantaziranja. Ta nova dimenzija stvarnosti kroz atraktivnu vizualnost kakvu nude predimenzionirani elektronski posteri u potpunosti opravdava svoju svrhu.

Iza spektakularne ljepote moćnih elektronskih reklamnih slika i golemih postera zjapi metafizička praznina. Ta praznina vizualnim atrakcijama omogućuje uvjerljivu samodostatnost. Pored njihove primarne funkcije reklamiranja određenog proizvoda izražavaju savršenu ljepotu dizajnirane anatomije. Suvremeni čovjek tu hiperljepotu doživljava kao zadanu stvarnost, jer ta stvarnost, bez obzira na Debordov svijet spektakla ili Baudrillardovu simulaciju i simulakrum, jest naša stvarnost ovosvjetovna, jedina koju trenutno imamo. Stvarnost koja istovremeno zadivljuje estetizacijom i straši lažnom uvjerljivošću.